Broj: Gž-555/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Franke Zenić, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice mlt. T. N. iz P., OIB: …, koju zastupa majka i zakonska zastupnica D. N. iz P., a ovu punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika H. u. o., Z., OIB: ….., koga zastupa direktor mr.sc. H. P., a ovoga punomoćnici Z. P. i M. D., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi mlt. tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-14/16 od 30. ožujka 2017. u toč. II. i III. izreke, u sjednici održanoj 28. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se žalba tužiteljice mlt. T. N. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Pn-14/16 od 30. ožujka 2017. u toč. II. izreke i u toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo mlt. tužiteljici da nadoknadi tuženiku parnični trošak od 97.087,50 kn.

              2. Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. III. izreke u dijelu u kojem je mlt. tužiteljici naloženo da nadoknadi tuženiku parnični trošak preko 97.087,50 kn do 118.812,50 kn, tj. za iznos od 21.725,00 kn, tako da se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova u tom iznosu odbija.

              3. Odbija se zahtjev tuženika H. u. o. za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

»I. Nalaže se tuženiku H. u. o. Z., OIB:…..,  da na ime naknade štete isplati mlt. tužiteljici T. N. iz P., OIB: …..,  iznos od 4.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje počem od podnošenja tužbe 10. rujna 2008. g. pa do 30. lipnja 2011. godine, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. godine do isplate po stopi od 7,88 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva mlt. tužiteljice T. N. preko dosuđenog iznosa od 4.000,00 kuna iz točke I. izreke presude, a do utuženog iznosa od 530.017,88 kuna, tj. za iznos od 526.017,88 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

III. Nalaže se mlt. tužiteljici T. N. naknaditi tuženiku parnični trošak od 118.812,50 kuna, u roku od 15 dana. 

IV. Nalaže se prvotno označenoj tužiteljici ad 2 D. N. da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana.«

              Protiv citirane presude u toč. II. i III. izreke žalbu je izjavila mlt. tužiteljica T. N. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je predlagala vještačenje po specijalisti kirurgu, specijalisti za uho-grlo-nos i specijalisti  neurologu i neurokirurgu a da je izveden dokaz vještačenjem po kirurgu dr. R. K., specijalistu dječje kirurgije, na čiji nalaz i mišljenje uglavnom nije imala primjedbi te da nisu provedena daljnja vještačenja. Smatra da je trebalo provesti i vještačenje po neuropsihijatru i psihologu koji radi s psihotraumatiziranom djecom. Knjige koje spominje vještak K. nisu izvor prava ni kriterij za utvrđivanje okolnosti iz čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima pa je vještak izabrao baš one kriterije koje su prema oštećenicima najrigorozniji.

              S obzirom na ozljede i na uzrast tužiteljice, dosuđen joj je prenizak iznos te nisu uzete u obzir sve činjenice o kojima ovisi pravična novčana naknada. Tužiteljici je na ime suodgovornosti umanjen iznos u omjeru od 20% iako je iz isprave vidljivo da u vozilu u kojemu je bila putnik na zadnjim sjedištima nije bilo ugrađenih sigurnosnih pojaseva. Također, vještak za sudsku medicinu je jasno naveo da sigurnosni pojas ne sprječava polijetanje glave, zbog čega dolazi do teških ozljeda, a često i do smrtnih ishoda zbog povreda vratne kralježnice. Stoga je sud utvrđujući suodgovornost tužiteljice za štetu sudio pogrešno i suprotno izvedenih dokazima. Tuženik je tužiteljici isplati nesporni dio od 102.000,00 kn kojega je svakako trebalo ubrojiti u uspjeh tužiteljice. Nigdje se ne spominju njezini troškovi za zastupanje po odvjetniku, koji je u ovoj parnici bio angažiran. Predlaže ukidanje presude u pobijanom dijelu i vraćanje na ponovno suđenje te da joj se prizna trošak zastupanja.

              U odgovoru na žalbu, tuženik osporava žalbene navode mlt. tužiteljice ističući da je na ročištu 15. ožujka 2016. predložila određivanje jednog vještaka među liječnicima različitih specijalnosti, a ne sva tri, da je nesporno isplatio iznos od 102.032,00 kn koji zadovoljava pravni standard pravičnosti, koji je isplaćen 7. listopada 2008., što nije imalo utjecaja na visinu tužbenog zahtjeva pa nije jasno zašto bi se taj iznos trebao ubrajati u njezin uspjeh. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i priznati tuženiku trošak sastava odgovora na žalbu.

              Žalba je djelomično osnovana.

              Tužiteljica tvrdi da je na ročištu 15. ožujka 2016. predlagala vještačenje po specijalisti kirurgu, specijalisti za uho-grlo-nos i specijalisti neurologu i neurokirurgu. Iz zapisnika s tog ročišta proizlazi da je tužiteljica predlagala izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku specijalisti kirurgu uz nalog da isti nakon izrade nalaza i mišljenja usuglasi nalaz i mišljenje s vještakom dr. G.. Također je predložila da sud vještaka specijalistu kirurga izabere među liječnicima dr. M. K. (orl.), dr. R. K. (opći kirurg dječji) i dr. R. Š. (neurokirurg), dakle da za vještaka imenuje jednog od navedenih specijalista, a ne svu trojicu.

              Prvostupanjski sud je rješenjem od 20. rujna 2016. odredio izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem po vještaku dr. R. K., kirurgu, čiji nalaz i mišljenje je mlt. tužiteljica prihvatila (podnesak od 16. prosinca 2016.), uz ogradu da je ocjena visine tjelesnog oštećenja od 27% preniska ako se u cjelini sagleda opisni dio trajnih posljedica kod mlt. tužiteljice.

              Neosnovane su tvrdnje mlt. tužiteljice da je trebalo provesti vještačenje po neuropsihijatru i psihologu koji radi s psihotraumatiziranom djecom, budući da izvođenje tih dokaza nije predložila. Što se tiče izvođenja dokaza vještačenjem po neuropsihijatru, u postupku je prim. mr. sc. A. G., spec. neuropsihijatar dao pisani nalaz i mišljenje, saslušan je na ročištu 21. travnja 2011., a i vještak doc. dr. sc. R. K., spec. opće/dječje kirurgije i hitne medicine ga je konzultirao kod izrade nalaza kada je utvrđeno da trajno tjelesno oštećenje iznosi 27%.

              Pored toga, mlt. tužiteljica je u podnesku od 16. siječnja 2017. navela da nema potrebe na raspravu pozivati dr. G. jer je on konzultiran za novo medicinsko vještačenje, dakle prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi se odnosila na izvođenje dokaza medicinskim vještačenjem.

              Ispitujući presudu u pobijanom dijelu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku-"Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da navedene bitne povrede postupka nisu počinjene.

              Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev mlt. tužiteljice Tee Novaković da joj tuženik H. u. o. zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. svibnja 2007. u P., na ime neimovinske i imovinske štete isplati iznos od 526.017,88 kn.

              U postupku nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika, koji je priznao svoju odgovornost u omjeru od 80 %, smatrajući da bi najmanje 20 % odgovornosti otpadalo na mlt. tužiteljicu s obzirom na nekorištenje sigurnosnog pojasa.

              Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da mlt. tužiteljica nije bila vezana sigurnosnim pojasom u vrijeme štetnog događaja, budući da je utvrđeno da je vozilo Fiat Bravo imalo ugrađene sigurnosne pojaseve na stražnjoj klupi, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja te očitovanja vještaka za cestovni i zračni promet S. H., dipl. ing.

              Vještak dr. J. Š. je u nalazu i mišljenju naveo da sigurnosni pojas sprječava polijetanje tijela, ali ne i glave pa bi pojas mogao fiksirati tijelo, ali bi radi polijetanja glave mogle nastati teške pa čak i smrtonosne ozljede vratne kralješnice i slično, ali iz njegovog nalaza i mišljenja slijedi i to da bi, da je mlt. tužiteljica bila na zadnjoj klupi ispravno vezana i fiksirana, bilo onemogućeno polijetanje njenog tijela prema naprijed i desno i time bi bilo izbjegnuto ozljeđivanje glave tužiteljice mehanizmom ozljeđivanja koji se zaista dogodio, pa postoji uzročna veza između nevezivanja mlt. tužiteljice sigurnosnim pojasom i teških ozljeda koje je pretrpjela, pa time i njezina suodgovornost za nastanak štete koja je pravilno ocijenjena u omjeru od 20 %, sukladno odredbi čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.; dalje ZOO).

              Prvostupanjski sud je, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka dr. R. K. kao stručno, objektivno i dano u skladu s pravilima struke, utvrdio da je tuženik 7. listopada 2008. isplatio mlt. tužiteljici iznos od 102.032,12 kn, specificiran u ponudi za zaključenje nagodbe, čime je podmirio štetu u cijelosti, osim za iznos od 4.000,00 kn na ime tuđe pomoći i njege, koji je dosuđen u toč. I. izreke i u kojem dijelu nije izjavljena žalba.

              U odnosu na tvrdnje mlt. tužiteljice da joj je, s obzirom na ozljede i na uzrast, dosuđen prenizak iznos te nisu uzete u obzir sve činjenice o kojima ovisi pravična novčana naknada, valja istaći da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO), utvrđujući visinu neimovinske štete po pojedinim kriterijima (mjerilima), odnosno kvalifikatornim okolnostima, uzimajući u obzir težinu povrede i okolnosti slučaja, te umanjujući utvrđenu visinu za omjer doprinosa mlt. tužiteljice te za isplaćene iznose po pojedinim kriterijima (osnovama) iz ponude za zaključenje nagodbe od 13. lipnja 2008., zaključio da je tužbeni zahtjev na ime neimovinske štete neosnovan, pri čemu je utvrdio da je po nekim kriterijima isplaćen i veći iznos od onoga koji mlt. tužiteljici pripada (po kriterijima pretrpljenih fizičkih boli i duševnih boli zbog naruženosti).

              Budući da mlt. tužiteljica u žalbi općenito osporava utvrđenu visinu neimovinske štete, tvrdnjom da joj je, s obzirom na ozljede i na uzrast, dosuđen prenizak iznos te da nisu uzete u obzir sve činjenice o kojima ovisi pravična novčana naknada te da ovaj žalbeni sud u tom dijelu prihvaća utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, to se mlt. tužiteljica na temelju čl. 375. st. 5. ZPP upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude.

              Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kod odbijanja zahtjeva za naknadu imovinske štete (čl. 1093. do 1095. ZOO), po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu preko iznosa od 4.000,00 kn te po osnovi pojačane ishrane, troškova liječenja i prijevoznih troškova, pa se tužiteljica i u tom dijelu upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude (čl. 375. st. 5. ZPP).

              Odlučujući o troškovima postupka, prvostupanjski sud je naložio tužiteljici da tuženiku nadoknadi parnični trošak od 118.812,50 kn, imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 3. ZPP.

              Prema odredbi čl. 154. st. 3. ZPP, sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

              Imajući u vidu da je u konačnom tužbenom zahtjevu mlt. tužiteljica tražila iznos od 530.017,88 kn, a da je uspjela s iznosom od 4.000,00 kn, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je mlt. tužiteljica uspjela u neznatnom dijelu svog zahtjeva (0,75 %), pa je dužna tuženiku nadoknaditi troškove postupka, umanjene za troškove vještačenja koje je imala, a koji su bili nužni za vođenje ove parnice.

              Što se tiče visine troškova, tuženiku je valjalo priznati po 948 bodova za ročišta 11. rujna i 20. studenoga 2009. te 21. travnja 2011., po 850 bodova za ročišta 18. svibnja te 19. i 28. rujna 2012., 50 bodova za sastav podneska od 9. prosinca 2009., 625 bodova za sastav žalbe protiv presude od 12. listopada 2012. te po 530 bodova za ročišta 15. ožujka 2016. i 8. ožujka 2017. te za sastav obrazloženog podneska kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka od 30. prosinca 2016., što je ukupno 7659 bodova, koji pomnoženi s vrijednošću boda i uvećani za PDV od 25 % te troškove vještačenja od 8.000,00 kn daju ukupni parnični trošak tuženika od 103.737,50 kn.

              Tuženiku nije priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 29. rujna 2008., u kojemu tuženik navodi da je dao nalog za isplatu iznosa od 102.032,12 kn kao realne visine naknade štete, koji je nakon toga i isplaćen (7. listopada 2008.) te mu je za podnesak od 9. prosinca 2009. priznato 50 bodova, jer se radi o običnom podnesku, a ne 948 bodova koliko mu je priznao prvostupanjski sud.

              Kad se od navedenog troška odbije nužni trošak mlt. tužiteljice za vještačenja od 6.650.00 kn, ostaje da je mlt. tužiteljica dužna tuženiku nadoknaditi parnični trošak od 97.087,50 kn.

              Stoga je o troškovima postupka odlučeno kao u toč. 1. i 2. izreke ove presude (čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP).

              Odbijen je zahtjev tuženika za nadoknadu troška sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP), zbog čega je odlučeno kao u toč. 3. izreke ove presude.

              U nepobijanom dijelu pod. toč. I. i IV. izreke, pobijana presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 28. rujna 2018.