Broj: Gž-205/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Z. L. (OIB …) i 2. V. L. (OIB …), oboje iz V., oboje zastupani po punomoćniku S. B., odvjetniku iz R., protiv tuženika Uprava P.-g. ž., R., (OIB …), zastupanog po punomoćnici S. P., diplomiranoj pravnici iz R., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika 1. C. – R. d.o.o. I. z., K., (OIB …), 2. C. o. d.d. Z., F. R. (OIB …), zastupanog po punomoćnicama iz Z. odvjetničkog ureda B. Š., T. Z.-J. i A. J., odvjetnicama iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1798/10-56 od 6. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj dana   3. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1798/10-56 od 6. prosinca 2016. osim u dijelu točke I izreke u kojemu je tužiteljima na iznos glavnice za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. dosuđena zatezna kamata preko stope od 12 % godišnje, uz ispravak da kamata teče do isplate.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u točki I izreke na način da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate po stopi višoj od 12 % godišnje (za 2 %) za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

 

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima Z. L. i V. L. svakom po 110.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. srpnja 2010., dok je u točki II izreke tuženiku naloženo nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 49.687,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 6. prosinca 2016.

 

              Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP).

 

              U žalbi navodi da nije skrivio prometnu nesreću koja se dogodila 18. studenoga 2009., odnosno smrt vozača, niti je propustom u obavljanju svoje djelatnosti doprinio nastanku štete. Uzrok štete da se nalazi u činjenici da je vozilo kojim je upravljalo K. L. bilo prepravljeno, tehnički neispravno, neregistrirano i neosigurano te se kretalo neprilagođenom brzinom te da je vozač bio pod utjecajem alkohola. Stoga je prilikom izlaska iz jednog zavoja izgubio kontrolu nad vozilom i sletio s ceste. Uzimajući u obzir činjenicu da je vozač u vrijeme štetnog događaja bio maloljetan i bez položenog vozačkog ispita, zaključuje kako je isključivi uzrok prometne nezgode na strani vozača i stanja vozila kojim je upravljao. Tuženik smatra da sve što se vremenski zbivalo nakon tog trenutka nije uzrokom predmetne prometne nezgode, a time i nastale štete pa da je sud prvog stupnja pogrešno vodio postupak u smjeru utvrđivanja uzroka koji nisu pravno relevantni. Navodi da se u nazočnom slučaju ne radi ni o jednoj situaciji određenoj čl. 89. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 33/05, 64/05 i 155/05  – dalje: Pravilnik) pa da nije bio u obvezi postaviti zaštitnu ogradu. Ovo tim više što sud prvog stupnja nije utvrdio radi li se o bočnoj opasnosti ili o cestovnom objektu, odnosno razdjelnom pojasu, a pogotovo da bi se radilo o cesti na nasipu višem od tri metra. Tu definiciju da nije dao ni sudski vještak, već je naveo mogućnost da se radi o bočnoj opasnosti, što da je pravno pitanje o kojemu treba odlučiti sud. Pored toga da nije utvrđivano tehničko stanje samog vozila nakon štetnog događaja, s obzirom na činjenicu da je vozilo bilo prepravljeno na način da je potpuno uklonjen teretni dio te je izvedena podnica platoa tovarnog prostora, zbog čega je težište vozila bilo pomaknuto prema naprijed. Stoga da nije utvrđeno koliko je ta činjenica doprinijela ili bila jedan od glavnih uzroka nezgode. Smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer da u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između utvrđenih činjenica. Tako da sud prvog stupnja utvrđuje da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, iako zahtjev prihvaća u cijelosti, a pogrešno je određena i visina stope zatezne kamate pri čemu nije određeno do kada kamata teče na glavnicu.

 

Prema mišljenju tuženika šteta bi nastala i da je bila postavljena zaštitna ograda, ali sud nije utvrdio kakve bi u tom slučaju nastale štetne posljedice s obzirom na uzroke nastanka štete, zbog čega da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu parničnog troška.

 

Tužitelji u odgovoru na žalbu navode da je zaštitna ograda na mjestu nezgode postavljena nakon pogibije njihovog sina, što da ukazuje da je trebala biti postavljena na tome mjestu kako bi spriječila izlijetanje vozila, budući da se radi o opasnom mjestu, odnosno bočnoj opasnosti. Navode da je takav zaključak izveo i sudski vještak koji je izričito naveo da bi vozilo bilo zadržano u razini kolnika te se slijetanje ne bi dogodilo da je duž bankine u području slijetanja bila postavljena zaštitna ograda klase N2. Stoga da je nepostojanje ograde u najbližoj uzročno-posljedičnoj vezi s izlijetanjem vozila s kolnika, dok ostale činjenice na koje ukazuje tuženik u žalbi predstavljaju razlog podijeljene odgovornosti, odnosno odgovornosti prednika tužitelja u omjeru od 50 %. Ovo tim više što iz provedenih dokaza proizlazi da je uzrok smrti pritisak na prsni koš, budući da je sin tužitelja ostao priklješten vozilom do razine prsiju. Ukazuju na više odluka različitih sudova u sličnim slučajevima te smatraju da se odgovornost tuženika temelji na činjenici da je propustio postaviti zaštitnu ogradu na mjestu koje predstavlja bočnu opasnost na predmetnoj dionici ceste. Smatraju da cesta takvih karakteristika predstavlja opasnu stvar pa da tuženik odgovara po principu objektivne odgovornosti, budući da se neposredno uz rub ceste na mjestu štetnog događaja nalazi jarak dubine 2,5 m te da se radi o dijelu ceste koja prolazi šumskim predjelom pa je kolnik često klizav i pokriven lišćem, kao što je to bilo u vrijeme štetnog događaja.

 

Predlažu žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi.

 

Žalba glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio odgovornost tuženika za štetni događaj u kojem je smrtno stradao sin tužitelja u omjeru od 50 %. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje sljedeće činjenice:

 

              - da je sin tužitelja K. L. smrtno stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila 18. studenoga 2009. u blizini naselja T.,

 

              - da je sin tužitelja upravljao vozilom u vlasništvu I. H. C. C. koje nije bilo registrirano, da je u vrijeme štetnog događaja bio maloljetan, bez vozačkog ispita te s koncentracijom alkohola u krvi od 0,78 promila,

 

              - da se nezgoda dogodila na način da je sin tužitelja ulaskom u oštar lijevi zavoj prešao s kolnika preko bankine te je vozilo sletjelo u kotlinu ispod razine kolnika, gdje je došlo do udara prednjim desnim dijelom vozila i okretanja na krov, pri čemu je vozač ispao kroz otvor vjetrobrana te je ostao priklješten prednjim dijelom kabine vozila do razine prsiju,

 

              - da je kao uzrok smrti utvrđen pritisak na prsni koš,

 

              - da se nezgoda dogodila u noćnim satima, da kolnik nije bio osvijetljen, već je bio mokar i prekriven lišćem,

 

- da je vozač upravljao vozilom brzinom od oko 43km/h, da je na početku slijetanja brzina iznosila oko 42 km/h, a kod udara u dno kotline oko 46 km/h, da je prije mjesta nezgode na kolniku postavljen znak ograničenja brzine od 40 km/h i znak za dvostruki ili više uzastopnih zavoja,

 

              - da je vozilo prepravljeno na način da mu je uklonjen teretni dio, pregrađena putnička kabina i izvedena podnica platoa tovarnog prostora,

 

              - da je sin tužitelja nakon školskih obaveza dodatno zarađivao sječom i prodajom drva, za koje svrhe je od susjeda dobio na korištenje vozilo koje je služilo za vožnju po šumi,

 

              - da je K. L. bio jedino dijete tužitelja,

 

              - da na mjestu nezgode nije bila postavljena zaštitna ograda, već je postavljena nakon nezgode i to zaštitna ograda tipa N2,

 

              - da bi s obzirom na masu vozila i brzinu kretanja vozila te s tim u svezi obračunatu energiju udara u ogradu, u situaciji da je zaštitna ograda bila postavljena u vrijeme štetnog događaja, vozilo bilo zadržano te se slijetanje ne bi dogodilo.

 

Sud prvog stupnja ocjenjuje da je nalaz vještaka za cestovni promet S. H. sukladan dokumentaciji u spisu te prihvaća zaključak vještaka da do nezgode ne bi došlo u situaciji da je na mjestu nezgode bila postavljena zaštitna ograda, koja se, između ostalog, mora postaviti ispred opasnog mjesta (bočne opasnosti) pri čemu ocjenjuje da se u nazočnom slučaju radi o bočnoj opasnosti budući da je vozilo sletjelo u oštrom lijevom zavoju s prijelazom preko mosta, u kotlinu ispod razine kolnika. Stoga zauzima stajalište da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja jer je propustio na opasnom mjestu postaviti zaštitnu ogradu koja bi spriječila izlijetanje vozila, ali istovremeno ocjenjuje da je sin tužitelja suodgovoran za nastanak štetnog događaja u omjeru od 50 %, jer je upravljao vozilom bez vozačke dozvole, pod utjecajem alkohola, dakle protivno odredbama čl. 196. i 199. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08 i 74/11- dalje: ZSPC). Nadalje utvrđuje da su tužitelji zbog smrti sina pretrpjeli povredu prava osobnosti pa bi im primjenom odredbe čl. 1100. i 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) pripadalo pravo na pravičnu novčanu naknadu, s tim što bi svakome pripadala naknada u iznosu od po 220.000,00 kn, pa s obzirom na suodgovornost njihovog sina za nastanak predmetne nezgode, svakome od tužitelja dosuđuje naknadu u iznosu od po 110.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe primjenom odredbe čl. 1045. ZOO. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te tužiteljima priznaje trošak zastupanja odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa), kao i trošak prometnog vještačenja i očevida na licu mjesta, u ukupnom iznosu od 49.687,00 kn.

 

Ovaj sud ocjenjuje pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja o uzrocima nastanka prometne nezgode u kojoj je smrtno stradao sin tužitelja te zaključak o odgovornosti tuženika za štetu kao i suodgovornosti vozača za nastanak štetnog događaja. Naime, prema odredbi čl. 58. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08 – dalje: ZJC) županijskim i lokalnim cestama upravlja, gradi ih, rekonstruira i održava županijska uprava za ceste, pravna osoba kojoj je osnivač županija. Prema odredbi čl. 7. ZJC javne ceste moraju biti građene, rekonstruirane i održavane na način da ih na siguran način mogu koristiti svi korisnici cesta kojima su namijenjene. Na temelju odredbe čl. 31. st. 2. ZSPC je donesen Pravilnik o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama koji u čl. 89. propisuje da je zaštitna ograda tehnička sigurnosna konstrukcija kojoj je osnovna svrha spriječiti klizanje vozila s ceste, odnosno zadržati vozila skrenuta s kolnika. Zaštitna ograda mora se postaviti u razdjelnom pojasu, na cestovnom objektu, kada je cesta na nasipu višem od tri metra te ispred opasnog mjesta (bočne opasnosti).

 

Definiciju pojma opasnog mjesta odnosno bočne opasnosti ne daje niti narečeni Pravilnik niti neki drugi propis, što znači da se u nazočnom slučaju sud pravilno upustio u ocjenu je li mjesto gdje  se dogodio štetni događaj u kojemu je smrtno stradao sin tužitelja opasno mjesto na kojemu je trebala biti postavljena zaštitna ograda. Svakako da bi okolnost što je zaštitna ograda postavljena nakon štetnog događaja upućivala na zaključak da je takva oprema ceste trebala biti postavljena i prije toga, međutim temeljni razlog koji upućuje na zaključak da je tuženik bio dužan postaviti zaštitnu ogradu je utvrđenje o konfiguraciji terena i karakteristikama ceste na dionici na kojoj se zbio štetni događaj (oštar zavoj u lijevo te s desne strane u zavoju kotlina čije je dno 2,5 m niže od ceste). Stoga to mjesto nesumnjivo predstavlja bočnu opasnost u smislu čl. 89. Pravilnika, dakle opasno mjesto na kojemu je trebala biti postavljena zaštitna ograda, a kako bi to proizlazilo iz nalaza vještaka, s obzirom na sve parametre, brzinu kretanja vozila, njegovu masu i sve ostale karakteristike, do slijetanja vozila u tom slučaju ne bi došlo. S obzirom na činjenicu da je smrt sina tužitelja uslijedila zbog pritiska na prsni koš, da je u okretanju vozila vozač ispao kroz vjetrobransko staklo te ga je vozilo prikliještilo na tlu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da to takve nezgode i smrtnog stradavanja zasigurno ne bi došlo u slučaju da je bila postavljena zaštitna ograda. Stoga je takav propust tuženika u izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, a time i štetom koju su pretrpjeli tužitelji u tom događaju.

 

Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da je pogrešna tvrdnja tuženika da sve ono što se događalo nakon gubitka kontrole vozača nad vozilom nije bitno te ne utječe na nastanak štete. Naime, gubitak kontrole nad vozilom nije u uzročnoj vezi sa nepostojanjem zaštitne ograde, međutim za nastanak štete zasigurno jest, jer u slučaju da je bila postavljena zaštitna ograda ne bi došlo do takvih štetnih posljedica koje su nastale, a time ni štete na strani tužitelja.

 

Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, do gubitka kontrole je došlo iz više razloga, prije svega neiskustva vozača, te utjecaja alkohola, što je sve pravilno ocijenjeno kroz suodgovornost vozača za nastanak štete u omjeru od 50 %, ali isto tako je pravilno utvrđen utjecaj propusta tuženika u postavljanju zaštitne ograde na nastanak štetnog događaja, pa je mjerodavno materijalno pravo u cijelosti pravilno primijenjeno.

 

U odnosu na žalbene navode o utjecaju karakteristika vozila na nastanak štetnog događaja, valja istaći da je vještak pri izradi nalaza i mišljenja cijenio činjenicu da je vozilo prepravljeno, a tuženik nije predlagao neke druge dokaze kojima bi potkrijepio tvrdnju o većem utjecaju te činjenice na nastanak štetnog događaja pa ovu okolnost valja cijeniti kroz pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe čl. 219. ZPP-a.

 

S obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, posebice činjenicu da je K. L. bio jedino dijete tužitelja, s obzirom na pretrpljene boli zbog gubitka djeteta, sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 1101. st. 1. ZOO-a kada je ocijenio da bi pravična novčana naknada za taj vid štete iznosila po 220.000,00 kn za svakog tužitelja te kada je uračunavajući postotak suodgovornosti za štetu, dosudio svakom od tužitelja iznos od po 110.000,00 kn.

 

Osnovano tuženik u žalbi ukazuje da tužiteljima ne pripada pravo na zateznu kamatu po stopi od 14 % za cijelo razdoblje za koje je dosuđena (od 16. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015.). Naime, do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 2015. („Narodne novine“ broj 78/15 – dalje: ZID ZOO/15) stopa zateznih kamata se sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a određivala za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, s tim što je Hrvatska narodna banka bila dužna svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u Narodnim novinama. U razdoblju od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. je eskontna stopa iznosila 7 %, što znači da je zakonska zatezna kamata iznosila 12 % i to prema odlukama koje su objavljene u Narodnim novinama broj 74/11, 1/12, 73/12, 1/13, 83/13, 1/14, 80/14, 1/15 i 73/15, pa je za to razdoblje tužiteljima dosuđena zatezna kamata na iznos glavnice koja premašuje zakonsku zateznu kamatu za 2 %. Za nastavno razdoblje od 1. kolovoza 2015. je kamata dosuđena sukladno ZID ZOO/15. U odnosu na žalbeni navod da u izreci nije navedeno do kada teče zatezna kamata na glavnicu, valja istaći da se radi o očiglednom propustu suda prvog stupnja, budući da je tužbenim zahtjevom zatražena zatezna kamata koja teče do isplate, pa je pogreška suda prvog stupnja ispravljena odgovarajućom primjenom odredbe čl. 342. ZPP-a.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelji su u konačnici uspjeli u parnici osim u neznatnom dijelu sporedne tražbine pa im primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu cjelokupnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat primjenom važeće Tarife.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi osim u odnosu na zateznu kamatu za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. siječnja 2015., na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je u dijelu u kojem je za narečeno razdoblje dosuđena zatezna kamata po stopi višoj od zakonom propisane, valjalo žalbu uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

U Rijeci 3. listopada 2018.