Broj: Gž-2263/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. E. D. kći Z., 2. S. D. kći Z., 3. D. D. sin Z. i 4. T. D. sin Z., svi iz B. V., svi zastupani po punomoćnicima V. B. odvjetniku u S. i G. G. odvjetnici u Z., protiv tuženika J. osiguranje d.d. zastupanoga po punomoćnicima-odvjetnicima u odvjetničkom društvu G. & partneri radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Imotskom od 13. srpnja 2012. pod poslovnim brojem P-671/10, u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao  neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Imotskom od 13. srpnja 2012. pod poslovnim brojem P-671/10 u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te obvezan tuženik isplatiti tužiteljima svakom iznos od 75.000,00 kuna s kamatom od 13. srpnja 2012., te nadoknaditi parnični trošak.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev, te obvezan tuženik isplatiti tužiteljima iznos od 75.000,00 kuna svakom, s pripadajućom kamatom od 13. srpnja 2012.

 

Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 75.000,00 kuna za svakog od tužitelja odbijan je kao neosnovan.

 

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 31.531,25 kuna.

 

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, te odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13 s prijedlogom da se presuda u osporenom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili da se presuda u osporenom dijelu ukine, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelji nisu podnijeli odgovore na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za naknadu štete koju bi pretrpjeli uslijed smrti bliske osobe (svog djeda).

 

S obzirom da se tužitelji nisu žalili na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev te u ovoj fazi postupka sporno je li tuženik u obvezi isplatiti svakom od tužitelja po 75.000,00 kuna na ime naknade neimovinske štete bliske osobe.

 

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

 

- kako je pok. V. D. nastradao u prometnoj nezgodi 25. lipnja 2008.,

 

- kako je V. D. umro od posljedica prometne nezgode koju je skrivio u cijelosti tuženikov osiguranik,

 

- kako su tužitelji u tužbi naveli da imaju prebivalište u mjestu L.,

 

- kako tužitelji zaista imaju prijavljeno prebivalište u B. V.,

 

- kako je pok. V. D. imao prijavljeno prebivalište na adresi D. D., Općina L.,

 

- kako iz potvrde KBC S. proizlazi da je sada pok. V. D. imao prijavljeno prebivalište na adresi S.,

 

- kako je pok. V. D. primao mirovinu na adresi S., ,

 

- kako je pok. V. D. bio vlasnik kuće u B. V., kuće u L., te dva stana u S..

 

Prvostupanjski sud je zaključio kako je sada pok. V. D. stvarno živio sa svojim sinom Z. D., odnosno svojim unucima, tužiteljima i to u B. V. na adresi i to veći dio godine, dok bi povremeno boravio u mjestu D. D., Općina L., odnosno u S. gdje je imao dva stana.

 

Nadalje je prvostupanjski sud zaključio kako je pok. V. D. u trenutku smrti imao 77 godina, te bio udovac, pa je s obzirom da je veći dio godine živio sa svojim sinom Z. D., odnosno svojim unucima, tužiteljima, i postojala trajnija zajednica života između tužitelja i njihova djeda pok. V. D. jer su isti živjeli zajedno veći dio godine u kući u B. V. Slijedom navedenog, s obzirom da je činjenični zaključak prvostupanjskog suda da je postojala i emocionalna povezanost između pok. V. D., te tužitelja kao njegovih unuka, to je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 1101. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO - "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) prihvatio tužbeni zahtjev, i to u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 75.000,00 kuna.

 

Zaključke prvostupanjskog suda nije prihvatio ovaj sud presudom od 14. veljače 2013. pod poslovnim brojem Gžnš-362/12 jer je smatrao kako iz činjenice da je sada pok. V. D. bio vlasnik četiri stambena objekta ukazuje na to da sada pok. V. D. nije trajno živio zajedno s tužiteljima već povremeno, pa da se nije ispunio uvjet za priznavanje prava na pravično-novčanu naknadu za slučaj smrti bliske osobe, djeda i to tužiteljima kao unucima.

 

Citirana presuda ovog suda ukinuta je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. svibnja 2018. pod brojem Rev 250/14 te je zauzeto pravno shvaćanje pod kojim pojam trajnije zajednice života je potrebno tumačiti u okolnostima svakog pojedinog konkretnog slučaja, a bez pukog gramatičkog tumačenja odredbe članka 1101. stavak 2. ZOO-a, odnosno da su umrli i unuci morali živjeti u istom kućanstvu. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci navodi da to znači kako trajnija zajednica života ne podrazumijeva nužno i fizičko zajedničko življenje, već se ista gledana u svjetlu pravnog standarda (koji mora postojati sa značajem pretpostavke za dosuđivanje prijeporne naknade) ostvaruje ako između unuka s jedne strane i djeda ili bake s druge strane postoji čvrsta emocionalna povezanost ili bliskost te međusobna upućenost jednih na druge sa snažnim osjećajem pripadnosti zajednici srodnika, kao i snažnim osjećajem potrebe da se viđaju, prate u svakodnevnici, uzajamno pomažu i vode brigu u svim životnim situacijama koje zahtijevaju pomoć.

 

Prihvaćajući u cijelosti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, u smislu odredbe članka 20. točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18), a kako na to i ukazuje ustavno sudska praksa, te imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda i zaključke koje je donio nakon zaključenja glavne rasprave na ročištu održanom 28. lipnja 2012., a na kojem ročištu su i tužitelji, a i tuženik suglasno predlagali završetak raspravljanja, ističući kako nemaju nikakvih dokaznih prijedloga, to je za prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da je između tužitelja i njihova djeda sada pok. V. D. postojala emocionalna povezanost.

 

Naime, neovisno o tome gdje je zaista određeni dio vremena živio pok. V. D., i ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako okolnost da je V. D. u trenutku smrti imao 77 godina, te da je bio udovac i ukazuje na jednu određenu povezanost V. D. sa svojim unucima, tužiteljima u ovom postupku.

 

Suprotno od žalbenih navoda tuženika prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, te ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji niti proturječnost o odlučnim razlozima.

 

Prvostupanjski sud nije počinio ni druge povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Iako orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, a koji su razmotreni i prihvaćeni na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 29. studenog 2002. ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, ovaj sud smatra kako je upravo prvostupanjski sud praktično u skladu s orijentacijskim kriterijima i odredio pravičnu novčanu naknadu zbog smrti bliske osobe, djeda, i to upravo u iznosima od po 75.000,00 kuna, a sve sukladno odredbi članka 1100. ZOO-a.

 

Pravilno je prvostupanjski sud donio odluku o troškovima postupka cijeneći odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a i 155. ZPP-a.

 

Slijedom navedeno, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u osporenom dijelu.

 

U Splitu 4. listopada 2018.