Broj: Gž-104/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda mr.sc. Seniji Ledić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice P. G. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku D. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika E.O. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima OD G. i partneri iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2475/2012 od 27. travnja 2016., 15. listopada 2018.

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2475/12 od 27. travnja 2016. u pobijanom dijelu tj. točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za nadoknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 7.130,00 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva isplatu daljnjeg iznosa od 1.000,00 kuna sa zateznim kamatama od 13. travnja 2012. do isplate na naknadu neimovinske štete kao prekomjerno zatražen (točka II. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici s osnove troškova parničnog postupka iznos od 12.699,62 kune sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

Protiv dijela ove presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točke I. i III. izreke) žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika predloživši žalbu odbiti kao neosnovanu.

Žalba je neosnovana.

Iako je žalitelj žalbu podnio i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, on u žalbi određeno ne ukazuje ni na jednu od tih povreda. Ispitujući, pak, presudu u pobijanom dijelu u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet je pobijanog dijela prvostupanjske presude zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno zdravlje i imovinske štete zbog troškova tuđe pomoći i njege nastale u štetnom događaju 2011. u Z. kada je tužiteljica ozlijeđena kao suputnica u osobnom vozilu reg. oznaka ZG …

U ovom stadiju postupka nije sporno da tuženik odgovara za štetu koju tužiteljica trpi, već je sporno je li tužiteljica pretrpjela štetu u predmetnom štetnom događaju koju potražuje ovom tužbom. Također nije sporno ni da se tužiteljica obratila tuženiku u mirnom postupku 12. travnja 2012. odštetnim zahtjevom o kojem tuženik nije odlučio.

U postupku je utvrđeno da je tužiteljica utužene prigode zadobila trzajnu ozljedu vratne kralježnice. Na dan ozlijede pregledana je u Hitnoj kirurškoj ambulanti, Traumatologija Zagreb zbog bolova vratne kralježnice i glavobolje, kada je nalaz na vratu uredan, preporučeni su joj je mirovanje i analgetici, puštena je na kućnu njegu, te je provela kirurško liječenje. Kod kirurga se liječila 8. i 22. prosinca iste godine, a kirurg je opisao postojanje boli i rigitet vratnih mišića bez napetosti. Izvršila je RTG snimanje koje je ukazalo na smanjenu pokretljivost vratne kralježnice blažeg stupnja bez svježe ozljede koštanog aparata. Na smanjenu pokretljivost vratne kralježnice ukazuju i klinički pregledi kirurga.

Na temelju gornjih činjenica sud zaključuje da je tužiteljica zadobila laku tjelesnu ozljedu u vidu ozljede vratne kralježnice čime je povrijeđeno njeno pravo osobnosti na tjelesno zdravlje.

Neutemeljeno žalitelj osporava pravilnost zaključka suda prvog stupnja o povredi prava osobnosti na tjelesno zdravlje tužiteljice zbog ozljede vratne kralježnice ukazujući na stručnu literaturu koja opisuje kriterije za utvrđivanje povrede prava osobnosti na tjelesni status zbog ozljeda vratne kralježnice. To stoga što se već vještak dr. T. T. u svom nalazu i mišljenju na okolnosti objektiviziranja pokazatelja ozljede tužiteljice izjasnio da prema kliničkoj klasifikaciji trzajnih ozljeda postoje četiri stupnja trzajne ozljede vratne kralježnice pri čemu od znakova koji je objektiviziraju kao su subjektivna bol, te određeni neurološki ispadi ovisni o težini ozlijede, kliničkim pregledima dokazana smanjena pokretljivost vrata te objektivnim pretragama kao što su RTG, CT ili NMR dokazana ozljeda koštano ligamentarnog aparata vrata (od znakova instabiliteta do prijeloma), a isto tako kao i objektivan znak je i nalaz EMNG koji se radi ovisno o  kliničkoj slici i mišljenju liječnika. Vještak je objektivizirao trzajnu povredu vratne kralježnice nalazima kirurga koji ukazuju upravo na subjektivnu kategoriju bolova i rigiteta vratnih mišića.

Kako je vještak dao logično i uvjerljivo obrazloženje o postojanju ozljede vratne kralježnice prema medicinskim kriterijima za određivanje te dijagnoze, žalbeni sud prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica utužene prigode zadobila laku tjelesnu ozljedu u vidu trzajne ozlijede vratne kralježnice.

Sud je nadalje utvrdio da se opisana povreda prava osobnosti okolnosno očitovala pretrpljenim fizičkim bolovima u trajanju jakog intenziteta tri dana, srednjeg pet dana i slabog tri tjedna, zatim u pretrpljenom primarnom strahu jakog intenziteta vrlo kratkog trajanja te sekundarnom strahu kao strahu za ishod liječenja u jakom trajanju od dva dana, srednjem četiri dana i slabom tri tjedna. Utvrđeno je također da je tužiteljica trebala tuđu pomoć i njegu dva sata dnevno u razdoblju od tri tjedna, dakle ukupno 42 sata, a sud je utvrdio cijenu jednog sata u visini od 15 kuna te na taj način visinu ove štete u iznosu od 630,00 kuna.

Odlučujući o visini neimovinske štete prema kriterijima iz članka 1100. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) sud je tužiteljici utvrdio i dosudio pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u ukupnom iznosu od 6.500,00 kuna.

Bez osnove tuženik prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kod utvrđenja i dosuđenja pravične novčane naknade neimovinske štete tvrdeći da se radi o neznatnoj ozljedi. Iz medicinske dokumentacije tužiteljice, naime, proizlazi da je zadobivena ozljeda tužiteljice zahtijevala specijalističko liječenje i provođenje fizikalne terapije čemu je tužiteljica bila podvrgnuta i što je sve provela, pa se u takvim okolnostima ipak ne može uzeti da se njena ozljeda, iako laka, ima smatrati neznatnom i da joj ne bi pripadala pravična novčana naknada neimovinske štete.

Prema ocjeni žalbenog suda, sud je pravilno utvrdio visinu pravične novčane naknade pri čemu nije precijenio stupanj i težinu povrede osobnosti u skladu a kriterijima propisanim odredbom članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO-a.

Sud je također pravilno utvrdio visinu pravične novčane naknade imovinske štete za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 630,00 kuna te je pravilno primijenio odredbu članka 1095. stavka 1. i 2. ZOO-a kada je tužiteljici dosudio i ovoj iznos.

Također je sud pravilno dosudio tužiteljici zateznu kamatu na iznos neimovinske i imovinske štete od 13. travnja 2012. kao dana podnošenja zahtjeva do isplate pravilno primijenivši odredbu članka 1103. ZOO-a i članka 12. stavka 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09 75/09, 76/13) jer je potonji zakon lex specialis u odnosu na dospijeće obveze naknade štete u slučaju kad se oštećenik obratio osiguraniku radi naknade štete koji je osiguranik neosnovano propustio isplatiti akontaciju oštećeniku.

U odnosu na žalbene navode kojima se ukazuje na sudsku praksu prema kojoj je naknada neimovinske štete utvrđena tek u ovom postupku zbog čega bi obveza  isplate pravične novčane naknade dospijevala tek donošenjem presude, za odgovoriti je da se u konkretnom slučaju ne radi o činjenično istom supstratu budući da se u konkretnom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužiteljica već je u tužbi dostavila medicinsku dokumentaciju koju je predala i tuženiku u mirnom postupku, pa je tuženik još prije podnošenja tužbe bio u prilici na pravilan i objektivan način utvrditi postojanje i visinu štete tužiteljice. To posebno zato što je tuženik osiguravajuće društvo koje ima svoje cenzore i stručne osobe osposobljene za objektivizaciju medicinske dokumentacije oštećenika, pa tako i tužiteljice. Zato je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio zateznu kamatu od 13. travnja 2012. do isplate.

Odlučujući o parničnom trošku sud je primijenio odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a što je pravilno jer su stranke djelomično uspjele u sporu. Međutim, sud nije u cijelosti na pravilan način primijenio ovu zakonsku odredbu, iako nepravilnost u primjeni mjerodavne odredbe nije u konačnici od utjecaja na odluku o parničnom trošku.

Naime, u primjeni odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a sud je prvog stupnja kod ocjenjivanja uspjeha stranaka u parnici vodio samo računa o uspjehu u visini, a nije imao na umu činjenicu da je tuženik tijekom cijelog postupka, čak štoviše i u žalbi osporavao pravnu osnovanost tužbenog zahtjeva u čemu nije uspio jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u pravnoj osnovi. U konkretnom se slučaju, dakle, ne radi o situaciji u kojoj je tijekom postupka bila sporna samo visina, već je bila sporna i pravna osnova u kojoj je tužiteljica u cijelosti uspjela, dok je u visini uspjela s 87,6% postavljenog tužbenog zahtjeva. Osim toga, sud nije uzeo u obzir da je tužiteljica u tužbi postavila tužbeni zahtjev na iznos od 15.000,00 kuna kojeg je kasnije snizila, pa je u tom dijelu postupka uspjela u visini za 47,53%.

Kad se, dakle, ima na umu činjenica da je tužiteljica u postupku uspjela u cijelosti u pravnoj osnovi, a u visini za oko 68% imajući na umu prvotno postavljeni i konačno postavljeni tužbeni zahtjev, ali i činjenicu da je tuženik bio u mogućnosti tužiteljici riješiti njen zahtjev već u mirnom postupku jer mu tužiteljica dala mogućnost za to, tada je uspjeh tužiteljice u postupku čak i nešto veći od onog kojeg je utvrdio sud prvog stupnja u opsegu od 87,69%. Međutim, to nije od utjecaja na odluku o trošku jer žalbu protiv odluke o parničnom trošku nije podnijela tužiteljica, već samo tuženik, pa je sud vezan ograničenjem iz članka 374. ZPP-a (zabrana reformatio in peius).

U takvim se okolnostima žalba tuženika ukazuje se u cijelosti neosnovanom, pa ju je valjalo odbiti i u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Odlučujući temeljem odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a o zahtjevu tužiteljice za nadoknadu troška odgovora na žalbu, žalbeni sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, pa je stoga takav zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

U Splitu 15. listopada 2018.