Baza je ažurirana 20.11.2024.
zaključno sa NN 109/24
EU 2024/2679
Broj: Gž-1345/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Dubravki Srečec Fletko kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB …, B., (dalje: tužitelj), zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda D. V. i J. B. iz V., protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO Z., OIB …, V. (dalje: tuženik), zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda M. D. i Ž. D. iz V., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru posl. broj P-355/2013-13 od 11. svibnja 2018., 15. listopada 2018.
p r e s u d i o j e
1. Prihvaća se žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. broj P-355/2013-13 od 11. svibnja 2018. preinačuje i sudi:
„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 16.342,16 kn (slovima: šesnaesttisućatristotinečetrdesetdvije kune i šesnaest lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2018. pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnične troškove postupka u iznosu od 8.982,50 kn (slovima: osamtisućadevetstotinaosamdesetdvije kune i pedeset lipa), sve to u roku od 15 dana.“
2. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se naprijed citirana presuda potvrđuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 16.342,16 kn tekuće od 27. lipnja 2010. pa zaključno sa 10. svibnja 2018., kao i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova preko iznosa od 8.982,50 kn pa do iznosa od 10.576,00 kn, dakle za iznos od 1.593,50 kn (slovima: tisućupetstotinadevedesettri kune i pedeset lipa).
Obrazloženje
Uvodno citiranom pobijanom presudom sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 16.342,16 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova u iznosu od 10.576,00 kn.
Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj pobijajući istu u cijelosti iz žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1.toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/07, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka.
Odgovor na žalbu nije podnesen.
Žalba tužitelja je osnovana u pogledu glavnice, dok je djelomično osnovana u pogledu zahtjeva za isplatom zakonskim zateznih kamata, ako i u odnosu na troškove postupka.
Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:
- da je tužitelj upravljajući svojim vozilom marke VW Passat 27. lipnja 2010. naletio na divljač (srnu) koja je iz kukuruzišta izletjela na cestu kojom se tužitelj svojim vozilom kretao
- da je provedenim prometnim vještačenjem utvrđeno da je na mjestu štetnog događaja brzina kretanja vozila bila ograničena na 90 km/h, a da se tužitelj neposredno prije naleta na divljač kretao brzinom od 50 km/h
- da na prometnici nije bio postavljen znak upozorenja „divljač na cesti“
- da šteta na vozilu tužitelja iznosi 23.053,04 kn
- da je nesporno da je do štetnog događaja došlo na državnoj cesti D2 koja prolazi kroz lovište kojeg je ovlaštenik tuženik.
U obrazloženju pobijane odluke navodi se da je nalaz prometnog vještaka kao stručan i objektivan prihvaćen i da iz istog proizlazi da odgovornosti za štetni događaj na strani tužitelja nema, međutim da je za štetni događaj prema odredbi čl. 7. Zakona o javnim cestama odgovorna pravna osoba ovlaštena za upravljanje državnom cestom, a da bi odgovornost tuženika eventualno dolazila u obzir prema Zakonu o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11) jer nije zatražio postavljanje prometnog znaka upozorenja „divljač na cesti“, međutim da se taj zakon ne može primjenjivati retroaktivno.
Prigovor zastare se ocjenjuje neosnovanim uz obrazloženje da je tužitelj preporučeno poštom sudu uputio tužbu 27. lipnja 2013., te da kako je do štetnog događaja došlo 27. lipnja 2010. da je tužba predana zadnjeg dana prije nastupa zastare.
Tužitelj u žalbi navodi da je u vrijeme štetnog događaja (27. lipnja 2010.) bio na snazi Zakon o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 153/09), kao i Zakon o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 180/04, 82/06, 146/08, 152/08, 38/09 i 153/09), da je čl. 24. st. 1. alineja 6. Pravilnika o održavanju javnih cesta („Narodne novine“ broj: 25/08) pojam održavanja obuhvaćao već postavljene prometne znakove te da u obvezu održavanja javnih cesta ne ulazi postavljanje novih prometnih znakova, a da na odgovornost tuženika ne utječe samo (ne)održavanja skupnog lova, već da je divljač na cesti opasna stvar pa stoga da njen imatelj odgovara onome tko je oštećen po načelu objektivne odgovornosti a temeljem čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i 41/08, dalje: ZOO).
Kako tužitelj u žalbi nije naveo koja je to bitna povreda odredaba parničnog postupka prilikom donošenja pobijane presude počinjena, pobijana presuda ispitana je u granicama propisanim odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a te je utvrđeno da prilikom donošenja iste nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da u odnosu na potraživanje tužitelja nije nastupila zastara, a koji zaključak proizlazi iz odredbe 215. st. 1., čl. 216., čl. 230. st. 1. a u svezi s čl. 300. st. 2. ZOO-a i čl. 113. st 2. ZPP-a.
Činjenična, (ali ne i pravna) utvrđenja suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud.
Osnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Naime odredbom čl. 32. a Zakona o javnim cestama kao lex specialis regulirano je pitanje odgovornosti za naknadu štete koja nastane od divljači.
Iz provedenog postupka ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 32. a Zakona o javnim cestama postojala odgovornost za naknadu štete osobe koja upravlja javnom cestom, odnosno da ista nije postupila u skladu s odredbom čl. 7. Zakona o javnim cestama, niti su na tu okolnosti predlagani dokazi od strane tuženika.
Slijedom navedenog, temeljem čl. 32. a. Zakona o javnim cestama odgovornost za nastalu štetu je na strani tuženika budući da se radi o ostalim slučajevima odgovornosti za štetu (odgovornost za štetu od opasne stvari – čl. 1064. ZOO-a), a upravo tuženik je upravitelj lovišta na području nastanka štete, te iako je divljač prema odredbi čl. 4. Zakona o lovstvu – „Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09, 153/09, dobro od interesa Republike Hrvatske i ima njenu posebnu zaštitu, tuženik kao lovačko društvo na području na kojem je došlo do štetnog događaja odgovora za nastalu štetu kao vlasnik, odnosno kako upravlja lovištem, kao osoba kojoj je vlasnik povjerio divljač i inače ju je dužna nadgledati (čl. 1066. st. 1. ZOO-a) jer tijekom postupka nije utvrđeno da bi postojala odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom u smislu da javnu cestu nije održavala na način da ju na siguran način mogu koristiti svi korisnici kojima je namijenjena (čl. 7. Zakona o javnim cestama).
Slijedom navedenog, a kako a kako iz nalaza prometnog vještaka (koji je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio, te ga prihvaća i ovaj sud) proizlazi da je šteta koja je nastala na vozilu tužitelja znatno veća (23.053,04 kn) od utuženog iznosa (16.092,16 kn), pobijana presuda je iz naprijed navedenih razloga, a temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačena u pogledu glavnice i tužbeni zahtjev tužitelja je usvojen u tom dijelu u cijelosti, te je tužitelju na dosuđeni iznos glavnice dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude (11. svibnja 2018.) – kada je utvrđen opseg i visina štete (čl. 1089. st. 2. ZOO-a), budući iz dokaza provedenih tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude ne proizlazi da je tužitelj svoje vozilo popravio, već je u spis dostavio predračun, no ne i račun za izvršene radove iz kojeg bi se moglo utvrditi da je prije donošenja pobijane odluke, odnosno u vrijeme od kada potražuje naknadu zakonskih zateznih kamata sam popravio vozilo.
Stoga je temeljem čl. 368. st. 2. ZPP-a u odnosu na zatražene zakonske zatezne kamate u preostalom dijelu (dakle prije 11. svibnja 2018.) žalba tužitelja odbijena i pobijana presuda je potvrđena.
Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačena je i odluka o parničnim troškovima.
O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 3. ZPP-a budući tužitelj nije uspio samo s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sporedna traženja (dio zatražene zakonske zatezne kamate) u svezi čega nisu nastali posebni troškovi.
Trošak tužitelja sastoji se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: OT) i to za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. toč. 1. u iznosu od 1.000,00 kn, za pristup na roč. 13. listopada 2015., 8. veljače 2018., te 23. travnja 2018., za svako roč. temeljem Tbr. 9. toč. 1. iznos od 1.000,00 kn, te za sastav žalbe temeljem Tbr. 10. toč. 1. iznos od 1.250,00 kn, što ukupno iznosi 5.250,00 kn, a uvećano za PDV od 25% temeljem Tbr. 42. u iznosu od 1.312,50 kn, trošak tužitelja za zastupanje po punomoćniku odvjetniku iznosi 6.562,50 kn.
Tužitelju nije priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 7. veljače 2018. jer je iz raspravnog zapisnika sa rasprave održane 8. veljače 2018. razvidno da je taj podnesak predan na raspravi pa stoga isti ne predstavlja nužni trošak za vođenje parnice jer su se navodi iz podneska mogli iznijeti neposredno na raspravi (čl. 155. ZPP-a).
Tužitelju je nadalje priznat trošak plaćenog predujma za provedeno prometno strojarsko vještačenje u iznosu od 2.420,00 kn, dok preostali dio do ukupno uplaćenog iznosa predujma od 3.300,00 kn (iznos od 880,00 kn) nije potrošen te tužitelj može podnijeti zahtjev sudu prvog stupnja za povrat plaćenog predujma.
Tužitelju nije dosuđen niti zatraženi trošak sudskih pristojbi na tužbu, presudu i žalbu jer pregledom spisa nije utvrđeno da je tužitelj te troškove platio.
Sveukupno troškovi tužitelj iznose 8.982,50 kn, te je temeljem naprijed navedenih propisa odlučeno kao pod 1. izreke.
U preostalom zatraženom dijelu (preko iznosa od 8.982,50 kn pa do iznosa od 10.576,00) zahtjev za naknadom troškova tužitelja nije osnovan, te je stoga u tom dijelu pobijana presuda potvrđena a temeljem čl. 380. toč 2. ZPP-a i odlučeno je kao pod 2. izreke.
U Rijeci 15. listopada 2018.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.