Broj: Gž-723/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jositi Begović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. K. iz S., OIB…kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu  S. S. V. i A. Č., protiv tuženika: 1. S. Š. vl. uslužnog obrta D.I.L.-A.-garaža D.I.L. iz S., OIB….., kojeg zastupa punomoćnik K. Ć., odvjetnik u Z., 2. M. K., OIB…i 3. M. K., OIB…., oboje iz S., oboje zastupani po punomoćnici S. O., odvjetnici u P. i 4. tuženika W. osiguranje V. I. G. d.d. iz Z., OIB…., kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika M. i M. K. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama br. Pn-1513/15 od 27. travnja 2018., 24. listopada 2018.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbacuje se žalba tuženih M. i M. K. u dijelu u kojem se odnosi na točke III., V. i VI. kao nedopuštena.

 

II. Žalba tužitelja se djelomično uvažuje, a djelomično odbija kao neosnovana, dok se u preostalom dijelu žalba tuženih M. i M. K. odbija i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Sesvetama br. Pn-1513/15 od 27. travnja 2018. se:

a) potvrđuje u dijelu točke III. u kojem se odnosi na tuženika S. Š., te u točki V. izreke,

b) preinačuje u točkama I., II., dijelu točke III u kojem se odnosi na tuženika W. osiguranje V. insurance grupu d.d. iz Z., IV. i VI. i sudi:

 

„I. Tuženi M. K. iz S., OIB….M. K. iz S., OIB…i W. osiguranje V. insurance group d.d. iz Z., OIB…..   dužni su solidarno tužitelju Z. K. iz S., OIB…. isplatiti iznos od 40.189,08 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 16. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, sve u roku od 15 dana.

 

    II. Tuženi M. K., K. iz S., OIB…M. K. K. iz S., OIB…i W. osiguranje V. insurance group d.d. iz Z., OIB…  su dužni tužitelju solidarno nadoknaditi trošak postupka u iznosu od  15.242,24 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a sve u roku od 15 dana.“

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Tuženi M. K. iz S., OIB….i M. K. iz S., OIB…. dužni su solidarno tužitelju Z. K.. iz S., OIB… isplatiti iznos od 40.189,08 kuna sa zateznim kamatama u smislu čl. 29 ZOO-a i to kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena tekućim od 27. travnja 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva da mu tuženi M. K. i M. K. isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 40.189,08 kuna od 16. srpnja 2013. do 26. travnja 2018. kao neosnovan.

 

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva da mu tuženici S. Š. kao vlasnik uslužnog obrta D.I.L.-A.-garaža D.I.L. iz S., OIB… i W. osiguranje V. insurance gropu d.d. iz Z., OIB… zajedno s tuženima M. K. i M. K. solidarno isplati iznos od  40.189,08 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos, kao neosnovan.

 

IV. Tuženi M. K. i M. K. su dužni tužitelju solidarno nadoknaditi trošak postupka u iznosu od  15.242,24 kune sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a sve u roku od 15 dana.

 

V. Tužitelj je dužan 1. tuženiku S. Š. nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 7.500,00 kuna u roku od 15 dana.

 

VI. Tužitelj je dužan 4. tuženiku W. osiguranje V. insurance gropu d.d. nadoknaditi trošak postupka u iznosu od 10.312,50 kuna, u roku od 15 dana."

 

Ovu presudu, pravovremenim i dopuštenim žalbama, pobijaju tužitelj i tuženici M. i M. K., svi zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Tuženici pobijaju prvostupanjsku presudu u cijelosti, a tužitelj u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točkama II., III., V. i VI.). Tužitelj predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati, dok tuženici predlažu da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tuženik W. osiguranje V. insurance group d.d. odgovorio je na žalbu tužitelja.

 

Žalba tužitelja djelomično je osnovana, dok je žalba tuženika djelomično nedopuštena, a u preostalom dijelu, u kojem je dopuštena, nije osnovana.

 

Predmet spora bio je zahtjev za naknadom štete nastale na automobilu tužitelja uslijed požara koji je izbio na automobilu vlasništvo prednika tuženika M. i M. K..

 

Prvostupanjski je sud utvrdio:

-          da je na automobilu vlasništvo prednika tuženika, sada žalitelja, došlo do samozapaljenja, dok je bilo parkirano u javnoj garaži, pored tužiteljeva automobila,

-          da je na automobilu tužitelja, uslijed požara, nastala šteta u visini od 40.189,08 kuna,

-          da je automobil prednika tuženika K., bilo osigurano kod tuženika W. osiguranje V. insurance group d.d.,

-          da je javna garaža bila u zakupu tuženika S. Š..

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženike – žalitelje, kao nasljednike vlasnika automobila na kojem je došlo do samozapaljenja, na temelju odredbe članka 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), odnosno kao vlasnike opasne stvari.

 

U odnosu na osiguratelja tog vozila, prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev odbio pozivajući se na odredbe članka 22. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ 151/05, 36/09, 75/09, dalje: ZOOP) koji u stavku 1. propisuje da je vlasnik vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, te stavka 3. kojim je propisano da su ugovorom o osiguranju iz stavka 1. pokrivene štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu obvezi registracije te po propisima o registraciji moraju imati prometnu dozvolu i to zato što se vozila u trenutku nastanka štete nisu kretala, niti su bila na javnoj cesti ili površini na kojoj se inače odvija promet.

 

U odnosu na zakupnika garaže, prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev odbio jer nije utvrdio da bi postojala obveza čuvanja garaže, niti da šteta ne bi, da je takva obveza postojala, na tužiteljevu automobilu nastala.

 

U prvom redu valja reći da tuženici M. i M. K. nisu ovlašteni žalbu ulagati na prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem nije odlučeno o njihovim pravima i obvezama, dakle u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na druge tuženike, radi čega je u tom dijelu žalba ovih tuženika odbačena kao nedopuštena na temelju odredbe članka 367. stavak 1. u vezi odredbe članka 358. stavak 3. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na neke druge se ni u žalbama ne ukazuje, pa dakle nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Premda u svojoj žalbi tuženici M. i M. K. predlažu da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, sadržajno se, u pretežitom dijelu, ukazuje samo na to da bi za štetu bili odgovorni i osiguratelj automobila njihovog prednika i zakupnik garaže, pa se navedeno odnosi na prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem se tužbeni zahtjev ne odnosi na ove tuženike (zbog čega je žalba u tom dijelu nedopuštena) i u kojem tužbeni zahtjev i jest odbijen (što je prijedlog ovih žalitelja da drugostupanjski sud učini po njihovoj žalbi).

 

Jedini dio žalbe ovih tuženika, koji se tiče pobijane odluke u pogledu njihovih obveza, onaj je u kojem se navodi da tijekom postupka sud nije vodio računa da nasljednici odgovaraju samo do visine vrijednosti naslijeđene imovine. Sud nije dužan po službenoj dužnosti paziti da li je vrijednost naslijeđene imovine žalitelja veća ili ne od štete koju su obvezani naknaditi tužitelju. Upravo su tuženi trebali isticati takav prigovor i to tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, jer se nove činjenice ne mogu iznositi u žalbi (članak 352. stavak 1. ZPP-a), kao što su trebali i dokazati da je naslijeđena imovina manje vrijednosti od svote zatražene naknade štete. Tuženi nisu to učinili, pa sud nije morao, (a niti bi mogao) voditi računa o vrijednosti naslijeđene imovine.

 

Osnovano, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj ukazuje da bi za štetu, pored vlasnika vozila, bio odgovoran i osiguratelj tog vozila temeljem ugovora o obveznom osiguranju. U tom pogledu ovaj sud smatra da je shvaćanje prvostupanjskog suda gramatičko, a da se propisi trebaju tumačiti šire – logički smisleno i teleološki.

 

Kada se u stavku 3. članka 22. ZOOP spominje kretanje vozila po javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, u vezi sa stavkom 1. u kojem se spominje uporaba vozila, po shvaćanju ovog suda tu je obuhvaćeno i parkiranje u javnoj garaži. Javna garaža svakako jest površina na kojoj se odvija promet, jer bez prometovanja nije moguće parkirati vozilo u javnu garažu. Kretanje vozila u trenutku nastanka štete ne može se shvaćati u doslovnom smislu, jer bi u protivnom to značilo da, na primjer, za štetu kod samozapaljenja vozila dok je isto zaustavljeno na semaforu ili uslijed zastoja na cesti odgovornost osiguratelja ne bi postojala, dok bi postojala ako je do samozapaljenja došlo dok se vozilo kretalo bilo kojom brzinom. Uporaba vozila također se ne može tumačiti samo kao korištenje vozila tijekom prijevoza, već i vrijeme između jednog i drugog prijevoza, dakle dok je vozilo parkirano na javnim površinama koje tome i služe, dakle i javnoj garaži. 

 

Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava, prema shvaćanju ovog suda, i osiguratelja, a ne samo vlasnika vozila, valjalo obvezati na naknadu štete tužitelju.

 

Tužitelj, međutim, nije u pravu kada tvrdi da je za štetu odgovoran i zakupnik garaže u kojoj su vozila bila parkirana kada je došlo do samozapaljenja, pozivajući se na nekonkretiziranu dosadašnju sudsku praksu po kojoj se garažiranje vozila tretira kao ugovor o ostavi. Takva sudska praksa ovom sudu nije poznata, niti prihvatljiva kada je riječ o javnoj garaži u kojoj korisnik ostavlja automobil sam, a ne predaje ga vlasniku garaže da ga on čuva i da ga vrati kad ostavoprimac to zatraži, kako je to propisano odredbom članka 725. ZOO-a, kojim je reguliran pojam ostave. Stoga je u ovom dijelu njegovu žalbu valjalo odbiti i odlučiti kao u točki II. a) izreke ove drugostupanjske odluke.

             

Osnovana je tužiteljeva žalba i u dijelu u kojem se odnosi na početak tijeka zatezne kamate.  

 

Naime, prema odredbi članka 1086. ZOO-a naknada štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

 

Odredbom članka 29. stavak 1. ZOO-a propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.     

 

Prema odredbi članka 12. stavak 1. ZOOP-a odgovorni osiguratelj dužen je u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni. Prema stavku 4. istog članka, u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, u ovom slučaju od dana podnošenja tužbe, kako je to tužitelj zatražio.

 

Stoga je prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i u dijelu u kojem je određen početak tijeka zateznih kamata na dosuđenu naknadu štete.

 

S obzirom na odluku o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima te na naknadu istih obvezati i tuženika W. osiguranje V. I. G. d.d. i to onih troškova na koje je prvostupanjski sud, protivno paušalnoj žalbenoj tvrdnji tuženika M. i M. K., pravilno utvrdio da tužitelj ima pravo.

 

Odlučeno je stoga kao pod II. b) izreke na temelju odredbe članka 373. točke 2. i 3. ZPP-a.    

 

Dubrovnik, 24. listopada 2018.