Broj: Gž-698/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.o.o., D., OIB: …., koga zastupa direktor M. B., a ovoga punomoćnik Z. I., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1) Ž. M. iz Z., OIB: … i 2) H. M. iz Z., OIB: ….., koje zastupa punomoćnik E. K., odvjetnik u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4099/15-13 od 27. travnja 2017., u vijeću održanom 26. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4099/15 od 27. travnja 2017., tako da se sudi:

              I Ugovor o darovanju od 15. listopada 2012. koji je ovjeren kod Javnog bilježnika u Z., S. B. pod brojem OV-14076/2012 od 16. listopada 2012., gubi učinak prema tužitelju trgovačkom društvu B. d.o.o. u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja:

              - u iznosu od 500.000,00 kn kuna zajedno s zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 9. svibnja 2013. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena.

              II Dužan je drugotuženik H. M. dopustiti da tužitelj, društvo B. d.o.o. svoje potraživanje prema prvotuženiku Ž. M. iz točke I. tužbenog zahtjeva namiri prodajom nekretnina označenih kao:

              - čest. zem. 287, upisane u Z.U. 53, K.O. P., za cijelo;

              - 6/10 dijela čest. zem. 289/3, Z.U. 58, K.O. P. za cijelo;

              - čest. zem. 280 i čest. zem. 332, K.O. P., Z.U. 502;

              - čest. zem. 710, Z.U. 487, K.O. P. za cijelo.

              III Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 55.937,50 zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

» Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "I              Ugovor o darovanju od 15.10.2012. godine koji je ovjeren kod Javnog bilježnika u Z., S. B. pod brojem OV-14076/2012 od 16.10.2012.g., gubi učinak prema tužitelju trgovačkom društvu B. d.o.o. u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje tužiteljevog potraživanja:

              - u iznosu od 500.000,00 kn kuna zajedno s zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 09.05.2013. godine do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena.

              II              Dužan je tuženik Ad.2. H. M. dopustiti da tužitelj, društvo B. d.o.o. svoje potraživanje prema tuženiku Ad.1. Ž. M. iz točke I. tužbenog zahtjeva namiri prodajom nekretnina označenih kao:

              - čest. zem. 287, upisane u Z.U. 53, K.O. P., za cijelo;

- 6/10 dijela čest. zem. 289/3, Z.U. 58, K.O. P. za cijelo;

- čest. zem. 280 i čest. zem. 332, K.O. P., Z.U. 502;

- čest. zem. 710, Z.U. 487, K.O. P. za cijelo.

III              Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno, u roku od 15 dana nadoknade troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja po kamatnoj stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena do konačne isplate."«

Protiv citirane presude tužitelj je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni. Tvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kad je odredba čl. 66. st. 1. povezana s odredbama čl. 67. Zakona o obveznim odnosima, protivno izričitom tekstu i smislu Zakona. Prvotuženik je 8. svibnja 2013. izdao tužitelju bjanko zadužnicu na 500.000,00 kn kao jamstvo za obvezu njegovog društva K. d.o.o., uz sporazum da tužitelj povuče prijedlog za otvaranje stečaja nad K., što je ovaj i učinio nakon što je dobio zadužnicu. Šest mjeseci prije toga, prvotuženik je svoju imovinu darovao svojoj djeci, darovnim ugovorom od 15. listopada 2012., kada je i osobno bio prezadužen i u blokadi. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, za svrhe pobijanja dužnikove pravne radnje nebitno je kada je nastala dužnikova obveza prema vjerovniku-pobijatelju, i ovu opću odredbu ne treba dovoditi u vezu sa čl. 67. Zakona o obveznim odnosima. Stajalište prvostupanjskog suda protivno je slovu odredbi, ali i smislu odredbi kojima se htjelo olakšati položaj vjerovnika. Prvotuženik je znao da je u vrijeme izdavanja bjanko zadužnice bio u blokadi, štoviše bio je u blokadi i u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju15. listopada 2012. Podredno ističe da je došlo do proboja pravne osobnosti na strani prvotuženika, koji je bio direktor i predsjednik uprave K. d.d. i K. d.o.o., a Sporazum od 8. svibnja 2013. zaključen je isključivo u interesu prvotuženika koji je inzistirao na sklapanje toga sporazuma, s tim da je tužiteljeva tražbina prema K., koja je kasnije prenesena na zadužnicu, nastala prije zaključenja spornog ugovora o darovanju. Predlaže da se žalba uvaži i presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i nalaganjem tuženicima da solidarno nadoknade parnične troškove uvećane za trošak žalbe, sa zateznim kamatama od dana presude, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), jer je izreka pobijane presude razumljiva, nije proturječna sama sebi ni razlozima presude, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava te se presuda može ispitati.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti, dakle žalba tužitelja iz tog žalbenog razloga, nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za pobijanje Ugovora o darovanju od 15. listopada 2012. u dijelu potrebnom za ispunjenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 500.000,00 kn s kamatom od 9. svibnja 2013. do isplate te obvezivanje drugotuženika da dopusti da tužitelj svoju tražbinu prema prvotuženiku namiri prodajom darovanih nekretnina.

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-4108/07 od 3. ožujka 2008., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-5608/08 od 13. travnja 2010., naloženo društvu K. d.d. da tužitelju isplati iznos od 190.926,72 kn zajedno sa zateznim kamatama koje na iznos od 40.048,16 kn teku od 1. srpnja 2002. do isplate, a na iznos od 150.858,68 kn od 13. ožujka 2002. do isplate,

- da je 8. svibnja 2013. prvotuženik Ž. M. osobno kao jamac-platac te u svojstvu direktora društva K. d.o.o., izdao tužitelju bianco zadužnicu koju je ovaj 3. prosinca 2013. poslao na naplatu i prema društvu K. d.o.o. i prema prvotuženiku za iznos od 500.000,00 kn, po kojoj zadužnici svoje potraživanje nije mogao naplatiti,

- da je prvotuženik Ž. M. 15. listopada 2012., kao darovatelj, s drugotuženikom H. M. koji je njegov sin, kao daroprimateljem, sklopio Ugovor o darovanju predmet kojeg Ugovora je bilo više nekretnina i to nekretnina upisana u zk.ul.br. 53, nekretnina upisana u zk.ul.br. 58, nekretnina upisana u zk.ul.br. 502 i nekretnina upisana u zk.ul.br. 487, sve k.o. P.,

- da prvotuženik Ž. M. u vrijeme dospijeća tražbine tužitelja spram društva K. d.d., a kasnije K. d.o.o., ali i u vrijeme kada je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena visina spornog duga i njegovo dospijeće, nije bio dužnik tužitelja (već je dužnik tužitelja bilo društvo čiji je prvotuženik bio direktor i predsjednik Uprave),

- da se prvotuženik tek potpisom Sporazuma od 8. svibnja 2013. i bianco zadužnice od istog datuma, kao jamac platac pridružio dugu društvu K. d.o.o. kao dužnika tužitelja, kada je nastao pravni odnos po kojem je prvotuženik postao tužiteljev dužnik,

- da tužitelj temelji svoje potraživanje na izdanoj bianco zadužnici koju je prvotuženik potpisao u svojstvu jamca platca jamčeći time za isplatu duga koje je teretilo društvo na čijem se čelu nalazio, koje potraživanje je dospjelo onoga dana kojeg je sporna zadužnica potpisana, dakle 8. svibnja 2013., iz čega proizlazi da prvotuženik u vrijeme kada je učinio sporno besplatno raspolaganje svome sinu 15. listopada 2012., nije niti bio dužnik tužitelja, pa time svakako u tom trenutku nije mogao znati da spornim raspolaganjem na bilo koji način šteti tužitelju i to bez obzira što mu je u to vrijeme bilo poznato kao direktoru društva dužnika, postojanje duga toga društva spram tužitelja, jer u to vrijeme između stranaka nije uopće raspravljana mogućnost da dugovima društva pristupi prvotuženik, do kojeg pristupanja dugu je došlo tek nakon pola godine od spornog raspolaganja,

              prvostupanjski sud zaključuje da u vrijeme spornog besplatnog raspolaganja nije postojala dospjela tražbina tužitelja prema prvotuženiku, pa kako slijedom toga prvotuženik u vrijeme takvog raspolaganja nije mogao znati da isti nanosi štetu tužitelju, a čime se takvo saznanje u konkretnoj situaciji ne može niti pretpostaviti, to nisu ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, radi čega je tužbeni zahtjev odbijen, pozivom na odredbe čl. 66. st. 1. i 2., čl. 67. st. 2. i 3.  i čl. 71. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.; dalje ZOO).

              Dakle, prvostupanjski sud smatra da nisu ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikove pravne radnje jer u vrijeme kad je između tuženika zaključen Darovni ugovor (15. listopada 2012.), tužitelj nije imao dospjelu tražbinu prema prvotuženiku.

              U smislu odredaba čl. 66.-71. ZOO, da bi vjerovnik s uspjehom mogao pobijati pravne radnje svog dužnika, moraju biti ispunjene opće pretpostavke, a to su dospjelost tražbine, pravna radnja, insolventnost dužnika, oštećenje vjerovnika, s tim da pobijanje omogućava vjerovnikovo namirenje te posebna pretpostavka da je dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjima nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.

              Prema odredbi čl. 66. st. 1. ZOO, svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

              To znači da pravo pobijanja pripada svakom vjerovniku dospjele tražbine "i bez obzira kad je tražbina nastala", što dalje znači i bez obzira je li njegova tražbina nastala prije ili poslije poduzete dužnikove pravne radnje koja se tužbom pobija (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Gzz-109/02-2 od 20. svibnja 2003. i Županijski sud u Varaždinu u presudi broj Gž-209/17-2 od 7. lipnja 2017.).

              Prema odredbi čl. 67. st. 3. ZOO, kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

              Ovo znači da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenim pravnim radnjama, neoborivo pretpostavlja (praesumptio iuris et de iure) da je dužnik znao i morao znati, a isto tako i onaj u čiju korist je raspolaganje učinjeno, da se poduzetim raspolaganjem nanosi šteta vjerovnicima. Time otpada potreba dokazivanja od strane vjerovnika da je u vrijeme besplatnog raspolaganja kod dužnika i tuženika kao besplatnog korisnika, postojalo svjesno znanje odnosno skrivljeno neznanje da se poduzetim besplatnim raspolaganjem vjerovniku nanosi šteta.

              Bitno je da je tražbina vjerovnika dospjela u trenutku podnošenja tužbe, a ne je li je nastala prije ili poslije besplatnog raspolaganja dužnika. U vrijeme podnošenja tužbe(11. lipnja 2015.), tužiteljeva tražbina prema prvotuženiku je dospjela za isplatu, pa je tužbom za pobijanje dužnikovih pravnih radnji mogao biti obuhvaćen i Darovni ugovor od 15. listopada 2012.

              S obzirom da su u konkretnom slučaju ispunjene opće pretpostavke za pobijanje Darovnog ugovora zaključenog između tuženika (tužiteljeva tražbina je dospjela do podnošenja tužbe, prvotuženikovo raspolaganje je bilo besplatno, prvotuženik je insolventan, tužitelj je oštećen jer ne može namiriti svoju tražbinu te će pobijanje Darovnog ugovora omogućiti namirenje te tražbine), kao i posebna pretpostavka jer se kod darovanja neoborivo pretpostavlja da je dužnik (darovatelj) znao da tim darovanjem nanosi štetu tužitelju i da je njegovom sinu drugotuženiku (daroprimatelju) to bilo poznato ili moglo biti poznato, bez mogućnosti dokazivanja suprotnog te da je tužitelj kao vjerovnik tužbu podnio pravovremeno, u roku od tri godine od učinjenog darovanja u skladu s odredbom čl. 71. st. 1. ZOO, to je prvostupanjski sud odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo (čl. 66. st. 1. i 2. i čl. 67. st. 2. i 3. ZOO), a pravilnom primjenom tih materijalnopravnih odredaba tužbeni zahtjev treba prihvatiti.

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

              S obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena, valjalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.

              Tužitelju, koji je uspio u sporu, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarife) pripada po 500 bodova za sastav tužbe, obrazloženog podneska od 26. studenoga 2015. kojim se odgovara na navode odgovora na tužbu te za ročišta 7. travnja 2016. i 15. ožujka 2017. (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 250 bodova za ročište 1. prosinca 2015. (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) i 625 bodova za sastav žalbe protiv presude (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), što je ukupno 2875 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda i uvećani za PDV od 25 % te za 5.000,00 kn pristojbe tužbe, 5.000,00 kn pristojbe presude i 10.000,00 kn pristojbe žalbe, daju ukupni parnični trošak tužitelja od 55.937,50 kn.

              Tuženici su u ovoj pravnoj stvari jedinstveni, nužni materijalni suparničari te po samoj odredbi čl. 69. st. 2. ZOO-a oba moraju biti obuhvaćena tužbom i tužbenim zahtjevom te im se nalaže trpljenje odnosno činidba na način kako to i interpretira prvostupanjska presuda koja slijedi sadržaj prije navedene odredbe, koja određuje da tuženici samo zajednički moraju trpjeti gubitak pravnog učinka pravne radnje Darovnog ugovora, pa iako se ne radi o klasičnoj situaciji ugovorene solidarnosti ta solidarnost je posljedica pravne pozicije samih tuženika u ovom sporu određene zakonom koji osnovnu obvezu moraju trpjeti zajednički i mogu je samo zajednički ispuniti, zbog čega solidarno odgovaraju za troškove dosuđene tužitelju.

              Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u izreci.

 

U Zadru 26. listopada 2018.