Broj: Gž R-8/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

                            Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Zlatka Pirc predsjednika vijeća, te Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Šimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. d.o.o. S. B., (OIB: …), zastupan po punomoćniku M. K. odvjetniku u S. B., protiv tuženika Ž. G. iz S. B., (OIB: …), zastupan po punomoćnicima D. H. i L. Š. odvjetnicima iz S. B., B. M. iz S. (OIB: …), zastupan po punomoćniku Z. M. odvjetniku iz S. B. i D. K. iz Z., (OIB: …), zastupan po punomoćnicima D. H. i L. Š. odvjetnicima iz S. B., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 27. studenog 2017., poslovni broj:             Pr-171/2016-25., i žalbe tužitelja, te tuženika Ž. G. i D. K. protiv rješenja tog suda od 21. veljače 2018., poslovni broj: Pr-171/2016-31., u sjednici vijeća održanoj 29. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r j e š i o   j e

 

                            I. Žalba tužitelja S. B. d.o.o. S. B. izjavljena protiv presude Općinskog sud u Slavonskom Brodu od 27. studenog 2017., poslovni broj: Pr -171/2016-25. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća i sudi:

 

                            a) potvrđuje u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom u odnosu na tuženika Ž. G. za isplatu iznosa od 247.032,25 kn, u odnosu na tuženika B. M. za isplatu iznosa od 96.322,10 kn, te u odnosu na tuženika D. K. za isplatu iznosa od 178.913,35, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 20. ožujka 2015. do isplate;

 

                            b) preinačuje u preostalom odbijajućem dijelu tako da se nalaže tuženiku Ž. G. da isplati tužitelju iznos od 145.127,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 20. svibnja 2015. do isplate, tuženiku B. M. da isplati tužitelju iznos od 26.359,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 20. svibnja 2015. do isplate, te tuženiku D. K. da isplati tužitelju iznos od 102.279,05 kn sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 20. ožujka 2015. do isplate, po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana;

 

                            c) ukida u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 19. studenog 2010. do 19. ožujka 2015.

 

                            II. Prihvaćaju se žalbe tužitelja S. B. d.o.o. S. B., te tuženika Ž. G. i D. K., te se preinačuje rješenje prvostupanjskog suda od 21. veljače 2018., poslovni broj Pr-171/2016-31. i sudi:

 

                            a) Nalaže se tužitelju S. B. d.o.o. S. B. da nadoknadi  tuženiku Ž. G. troškove parničnog postupka u iznosu od 15.060,64 kn, u roku od 15 dana.

 

                            b) Nalaže se tužitelju S. B. d.o.o. S. B. da nadoknadi tuženiku B. M. troškove parničnog postupka u iznosu od 16.856,18 kn, u roku od 15 dana.

 

                            c) Nalaže se tužitelju S. B. d.o.o. S. B. da nadoknadi tuženiku D. K. troškove parničnog postupka u iznosu od 15.468,38 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja kojima je tražio da mu tuženik Ž. G. isplati iznos od 392.160,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. studenog 2010. do isplate; da mu tuženik B. M. isplati iznos od 122.681,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. studenog 2010. do isplate, te da mu tuženiku D. K. isplati iznos od 281.192,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 19. studenog 2010. do isplate i da mu tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka.

 

                            Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tužitelju da tuženiku Ž. G. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 28.490,00 kn, a tuženiku B. M. u iznosu od 176.200,00 kn.

 

                            Protiv presude žalbu je uložio tužitelj, a protiv rješenja žalbe su uložili tužitelj, te tuženik Ž. G. i tuženik D. K..

 

                            Tužitelj presudu i rješenje pobija zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da se presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjevi usvoje u cijelosti ili djelomično prema stanju spisa, te da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka, odnosno da se prvostupanjska presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe na presudu, dok ne traži trošak sastava žalbe na rješenje.

 

                            Tuženici Ž. G. i D. K. u žalbi na rješenje o troškovima parničnog postupka ne navode zbog kojih žalbenih razloga pobijaju predmetno rješenje. Predlažu da se rješenje o troškovima postupka preinači u skladu sa navodima žalbe. Trošak sastav žalbe ne traže.

 

                            Tuženika B. M. nije podnio odgovor na žalbu protiv presude.

                              Tuženici Ž. G. i D. K. se u odgovoru na žalbu izjavljenu protiv presude protive navodima žalbe i predlažu da se žalba tužitelja odbije, a prvostupanjska presuda potvrdi u cijelosti. Traže trošak sastava odgovora na žalbu.

                           

                            Žalba tužitelja izjavljena protiv presude je djelomično osnovana, a žalba tužitelja i tuženika Ž. G. i D. K. protiv rješenja o troškovima parničnog postupka je u cijelosti osnovana. 

 

                            Predmet spora je zahtjev tužitelja kao poslodavca da mu tuženici nadoknade štetu koju je pretrpio zbog njihovog neodgovornog obavljanja poslova na poslovima klađenja uživo. 

 

                            Prvostupanjski sud u razlozima presude navodi da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno:

 

                            - da su tuženicima Ž. G., B. M. i  D. K. otkazani ugovori o radu  Odlukama o izvanrednim otkazima od jer su kao zaposlenici financijski oštetili poslodavca na način da su u vremenskom razdoblju od lipnja do studenog 2009., prema prethodnom dogovoru s trećim osobama, obavljali poslove klađenja na različite događaje u čijoj organizaciji je sudjelovao poslodavac zajedno s trećom osobom kao nalogodavcem i to za klađenje u živo na način da su se uplate za ove događaje vršile i zaprimale nakon što se događaj već dogodio, što je suprotno pravilima klađenja, a pri tome su vršili i zlouporabu podataka i dužnosti koju su obavljali kod poslodavca, odnosno svojim neodgovornim radom omogućavali trećim osobama da se nepripadno okoriste na način da su dopuštali uplate nakon što se događaj dogodio, pa šteta koja je pri tome pričinjena poslodavcu, iznosi najmanje od strane tuženika Ž. G. 68.800,00 CHF, od strane tuženika B. M. 21.523,00 CHF, a od strane tuženika D. K. 49.332,00 CHF;

                            - da tuženici nisu osporavali Odluke o otkazu ugovora;

                            - da su prije pokretanja sudskog postupka tuženicima podneseni od strane tužitelja  prijedlozi za mirno rješenje postupka uz dostavu dokaza o nastaloj šteti za koju tužitelja tereti tvrtka T. C. L. s M..

             

                            Prvostupanjski sud u razlozima presude također navodi da je saslušavanjem svih tuženika, svjedoka, te isprava priloženih spisu utvrdio da su tuženici bili obučeni za poslove klađenja, odnosno kreiranja i uređivanja internet stranica, te otklanjanja tehničkih problema, da je tužitelj od 1. travanja 2009. imao pisanu proceduru za live klađenja po kojoj su tuženici bili obučeni i koju su imali na svojim radnim mjestima; da je netočan navod tuženika da su radili na staroj i rabljenoj informatičkoj opremi jer je tužitelj dostavio kopije računa o kupnji nove računalne opreme tijekom 2008. i 2009. i to Lenovo TC s monitorima i ostalom pripadajućom opremom; da je tvrtka T. C. L. iz M., koja je vršila poslove klađenja u Š., a za koju je tužitelj obavljao poslove klađenja u dijelu koji se odnose na praćenje sportskih događaja i pravovremenog zaustavljanja klađenja podnijela odštetni zahtjev prema tužitelju 4. prosinca 2009. sa specifikacijom svih klađenja koja su neblokiranjem uplata klađenja nakon postignutog gola uzrokovala štetu u periodu od 6. travnja 2009. do 17. studenog 2009. preko zaposlenika tužitelja, sada tuženika Ž. G., isplatom kladioničarima dobitaka u iznosu od 68.800,00 CHF, preko zaposlenika, sada tuženika B. M., u periodu od 1. lipnja 2009. do 29. listopada 2009. u iznosu od 21.523,00 CHF, a u periodu od 17. svibnja do 19. studenog 2009. preko zaposlenika, sada tuženika D. K., u iznosu od 49.332,00 CHF.

 

                            Radi utvrđenja da li su program i oprema koju su koristili tuženici u svom radu, u razdoblju od lipnja 2009. do studenog 2009. ostavili mogućnost manipuliranja podacima o sportskim događajima i u kojem segmentu, te da li su postupanja tuženika bila u skladu s pravilima i uputama tužitelja, provedeno je i vještačenje po stalnom sudskom vještaku prof. sc. M. B., dipl. krim.

 

                            Temeljem nalaza i mišljenju vještaka prof. sc. M. B. dipl. krim. prvostupanjski sud je u razlozima presude utvrdio da je program koji su koristili tuženici ostavljao mogućnost manipuliranja sa unosom podataka u smislu da zaposlenik koji nadzire sportski događaj može namjerno ili propustom ne reagirati, odnosno reagirati nakon određenog vremena u smislu blokiranja događaja, odnosno zabrane daljnjeg klađenja, proizvoljno pritiskom na tipku HOT ili Esc, dok oprema koju su koristili u radu nije ostavljala mogućnost manipulacije. Prvostupanjski sud je tako utvrdio da se propuštanje radnje pritiska na tipku HOT ili Esc od strane zaposlenika koji radi na poslovima praćenja klađenja u živo, u vremenu većem od 5 sekundi, a iznimno do maksimalno 10 sekundi, od postignutog gola ne može opravdavati situacijama koji se događaju u poslovnom procesu kod tužitelja.

 

                            Vještak prof. sc. M. B. je nalaz i mišljenje sačinio u skladu sa pravilima struke, te je na ročištu za glavnu raspravu odgovorio na sva pitanja i primjedbe tuženika, pa ga je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti kao stručan, logičan i uvjerljiv.

 

                            Prvostupanjski sud je temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr. sc. M. R.–F. utvrdio da je tužitelj po odštetnom zahtjevu tvrtke T. C. L. iz M. za isplatu štete u ukupnom iznosu od 139.665,00 CHF u cijelosti platio štetu putem kompenzacija u razdoblju od rujna 2011. do srpnja 2013., te da su sve kompenzacije evidentirane u poslovnim knjigama u kunama i u ukupnom iznosu od 856.188,30 kn, te da su prilikom kompenzacija u izjavama o prijeboju (kompenzacijama) prijeboji vršeni u kunama, preračunati u CHF prema potraživanju iz Odštetnog zahtjeva, te zaključuje da iz provedenog vještačenja proizlazi da je ukupan iznos potraživanja tvrtke T. C. L. po Odštetnom zahtjevu od 4. prosinca 2009., kompenziran između tužitelja i ove tvrtke, tijekom 2011., 2012. i 2013., a ne pojedinačno prema terećenju tuženika i za iznose za koje se terete na dan 4. prosinac 2009.

 

                            Potom, prvostupanjski sud zaključuje da  nastanak i visine štete koju su počinili tuženici nije sa sigurnošću utvrđena što obrazlaže na način:

 

                            - da se tuženiku Ž. G. stavlja na teret da je u vremenskom razdoblju od lipnja do studenog 2009. nanio štetu tužitelju, a koja se šteta sastoji u razlici između uplaćenog iznosa za klađenje i izvršene isplate po dobitku, za 56 spornih događaja, i u iznosu od najmanje 68.800,00 CHF ili 392.160,00 kn (prema srednjem tečaju HNB na dan 10. prosinca 2010.; 1 CHF = 5,70 KN), dok isto ne proizlazi iz izvedenih dokaza, niti iz događaja koji su uz podnesak od 5.svibnja 2011. navedeni (list 38-40 spisa broj: P-1782/10), te isti događaji nisu utvrđeni ni u provedenom vještačenju po vještaku prof. sc. M. B. od 10. prosinca 2013., analizom sportskih događaja, iz kojih proizlazi 13 spornih događaja (list 112 i 113 spisa broj: Pr-171/16).; da se tuženiku B. M. stavlja na teret da je u vremenskom razdoblju od lipnja do studenog 2009. nanio štetu tužitelju, a koja se šteta sastoji u razlici između uplaćenog iznosa za klađenje i izvršene isplate po dobitku, za 13 spornih događaja, iznos od najmanje 21.523,00 CHF, odnosno 122.681,10 kn, dok isto ne proizlazi iz izvedenih dokaza, niti iz događaja koji su uz podnesak od 9. svibnja 2011. navedeni (list 36-38 spisa broj: P-1784/10), navodi se 4 sporna događaja, čiji bi zbroj iznosio 4.300,00 CHF; tuženiku Damiru Kuliš stavlja se na teret da je u vremenskom razdoblju od lipnja do studenog 2009. nanio štetu tužitelju, a koja se šteta sastoji u razlici između uplaćenog iznosa za klađenje i izvršene isplate po dobitku, za 37 spornih događaja, iznos od najmanje 49.332,00 CHF ili 281.192,40 kn, dok isto ne proizlazi iz izvedenih dokaza, niti iz događaja koji su navedeni u podnesku tužitelja od 9. svibnja 2011. (list 36-38 spisa broj: P-1785/10) u kojem se navodi 13 spornih događaja, te da je saslušanjem tuženika i uvidom u Ugovor o radu, kao i otkaza ugovora o radu, utvrdio da je tuženik D. K. sklopio ugovor o radu 29. lipnja 2009. i započeo s radom kod tužitelja 1. srpnja 2009., a od njega se tužbenim zahtjevom potražuje šteta prije nego što je zasnovao radni odnos kod tužitelja, za razdoblje od lipnja 2009. do studenog 2009. Također, isti događaji nisu utvrđeni ni u provedenom vještačenju po vještaku prof. sc. M. B. od 10. prosinca 2013. - analiza sportskih događaja -  iz kojih proizlazi da su bila 3 događaja u razdoblju od 17. svibnja 2009. do 23. svibnja 2009., te daljnjih 10 događaja od 9. srpnja 2009. do 24. listopada 2009. (list 112-113 spisa broj: Pr-171/16).

 

                            Pravilno tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, jer su utvrđenja prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama i zaključak prvostupanjskog suda o potpunoj neosnovanosti tužbenih zahtjeva proturječni jedno drugom.

 

                            Međutim, unatoč tome što je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ovaj sud cijeni da se o tužbenom zahtjeva tužitelja, sve bitne činjenice mogu utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, pa se o tužbenim zahtjevima tužitelja može odlučiti u skladu s člankom 373. a ZPP-a.

 

                            Nesporno je među parničnim strankama, a to proizlazi i iz utvrđenja prvostupanjskog suda, da su svi tuženici kod tužitelja prilikom obavljanja poslova svoga radnoga mjesta pratili pojedine sportske događaje, te davali ponude za klađenje za koje su se uplate vršile na za to ugovorenim uplatnim mjestima u Š., a oni su pri obavljanju tog posla bili povezani internetski i računalno sa sjedištem poslodavca, te su tuženici, između ostaloga, imali dužnost da nakon što se događaj kojeg su pratili dogodi, a koji je predmet klađenja, izvrše odmah blokiranje primanja daljnjih uplata, pritiskom na tipku HOT ili Esc.

 

                            Temeljem Odluka o izvanrednim otkazima svim tuženicima izvanredno su otkazani Ugovori o radu 4. prosinca 2009. pri čemu im je kao teška povreda radne dužnosti stavljeno na teret da su tužitelja financijski oštetili na način da su zbog ne zaustavljanja klađenja nakon što se dogodio događaj na koji se klađenje vrši, omogućili klađenje, te je poslovni partner tužitelja tvrtka T. C. L. sa M., za koju je tužitelj radio poslove oko priprema i praćenja klađenja, isplatio dobitke po tim klađenjima, koje je potom zbog propusta u radu tuženika potraživao štetu od tužitelja kao njihovog poslodavca odštetnim zahtjevom od 4. prosinca 2009. (Zahtjev za odštetu tvrtke T. C. L. iz M. (list 31-34 spisa), što je također utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

                            Nesporno je među parničnim strankama da protiv odluka o izvanrednom otkazu tuženici nisu podnosili zahtjeve za zaštitu prava tužitelju kao poslodavcu, sukladno članku 133. stavku 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 137/04 - pročišćeni tekst - dalje: ZR), pa su navedene odluke postale konačne i pravomoćne.

 

                            Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja odbija u odnosu na tuženika D. K. navodeći, između ostaloga, da se od njega ne može zahtijevati naknada štete za štetne događaje iz mjeseca lipnja 2009. jer je saslušanjem ovog tuženika, te iz Ugovora o radu i Odluke o otkazu ugovora o radu utvrdio da je on bio započeo s radom kod tužitelja tek od 1. srpnja 2009., a takav zaključak  prvostupanjskog suda je protivan upravo iskazu tuženika i navodima iz Odluke o otkazu ugovora o radu.

 

                            Točno je da je prema Ugovoru o radu od 29. lipnja 2009. u članku 2. i 3. navedeno da tuženik D. K. započinje sa radom kod tužitelja 1. srpnja 2009., te da je Odlukom o izvanrednom otkazu Ugovora o radu imenovanom otkazan upravo ovaj Ugovor o radu. Međutim, iz Odluke o otkazu Ugovora o radu tuženiku D. K. ne proizlazi da je on 1. srpnja 2009. tek počeo raditi kod tuženika, niti to proizlazi iz iskaza saslušanog tuženika D. K. i drugih provedenih dokaza, niti je ovaj tuženik osporavao činjenicu da je u svibnju i lipnju 2009. bio zaposlenik tužitelja, već iz svih dokaza, kada se izuzme Ugovor o radu, proizlazi da je tuženik D. K. bio u radnom odnosu kod tužitelja u svibnju i lipnju 2009. Stoga iz ovoga razloga tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen u odnosu na ovog tuženika.

 

                            Iz svih provedenih dokaza, a pogotovo iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prof. sc. M. B. dipl. krim. pravilno je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da su svi tuženici bili obučeni za obavljanje poslova zbog čijeg su neurednog obavljanja dobili izvanredne otkaze, da je kod tužitelja postojala točno propisana procedura za obavljanje tih poslova koja je bila vidljivo istaknuta i na radnim mjestima zaposlenika; da je oprema bila nova i da je adekvatno omogućavala obavljanje poslova klađenja, te da nije omogućavala manipulacije, ali da se manipulirati moglo sa programom jer se propuštanjem radnje pravovremenog pritiska na tipku HOT ili Esc klađenje nije pravovremeno zaustavljalo. Vještačenjem je utvrđeno da se ne pritiskanje tipke HOT ili Esc nakon nastanka događaja na koji se klađenje vršilo moglo pravdati do vremena od 5 sekundi, a iznimnim i do 10 sekundi,  a protekom toga vremena da se propuštanje tuženika ne može opravdavati situacijama koje se događaju u poslovnom procesu.

 

                            Tužitelj je u sudski spis dostavio izlistanja tvrtke T. C. L. sa iznosima uplata po pojedinom događaju, kvotama klađenja na pojedini događaj, te iznosima koji su uplaćeni za pojedini događaj i isplaćeni, kada je pogođen događaj na koji je klađenje izvršeno, te vremenu uplate listića i padu gola i podacima na kojem je mjestu klađenje izvršeno, te tko je od tuženika pratio sporni događaj (list 41-44 spisa).

 

                            Suprotno navodu prvostupanjskog suda iznesenom u pobijanoj prvostupanjskoj presudi, ovaj sud u Rješenju od 18. travanja 2016., poslovni broj: Gž-1136/15-2., odlučujući o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude poslovni broj: P-1782/10-99., nije naložio da se pribave podatci o imenima dobitnika uplatnih listića, kao ni uplatni listići na osnovu kojih je izvršena uplata za klađenje na određene događaje, već je naložio prvostupanjskom sudu da odluči o dokaznom prijedlogu tuženika iz podneska od 11. ožujka 2014., budući su tuženici neodlučivanje o ovom dokaznom prijedlogu isticali kao jedan od razloga zbog kojega su žalbom  pobijali  presudu od 20. ožujka 2015., poslovni broj: P-1782/10-99., a prvostupanjska presuda je tada ukinuta prvenstveno iz razloga što se prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja nije izjasnio da li je tužitelj i kada nadoknadio štetu tvrtki T. C. L. sa M., što je odlučna činjenica za utvrđivanjem osnovanosti tužbenog zahtjeva jer da bi tužitelj mogao potraživati štetu od tuženika, sam ju je kao poslodavac trebao nadoknaditi poslovnom partneru.

 

                            Izlistanje tvrtke T. C. L. je dokaz koji u svezi s drugim provedenim dokazima daje dovoljno podataka da se može utvrditi događaje u kojima su tuženici postupali protivno propisanoj proceduri klađenja, odnosno događaje koji bi se mogli podvesti pod razlog zbog kojih su im izvanredno otkazani ugovori o radu  i visina štete za koju su odgovorni. 

 

                            Iz izlistanja tvrtke T. C. L. i analize sportskih događaja koju je sačinio vještak prof. sc. M. B. u svom pisanom nalazu i mišljenju (list 112-113 spisa) proizlazi da je veliki broj uplata klađenja nakon nastanka događaja za koji se kladi izvršen na uplatnom mjestu 3223 kojeg uplatnog mjesta je vlasnik D. A., a D. A. je tuženiku B. M. u razdoblju od lipnja 2009. do prosinca 2009. vršio uplate na račun kod Erste & Steiermarkischenbank d.d. u ukupnom iznosu od 26.343,00 CHF (list 178-180 spisa), što je u svom iskazu priznao i sam tuženik B. M..

 

                            Iskaz tuženika B. M. da mu je navedene isplate vršio D. A. u ime bratića tuženika T. M., je neuvjerljiv jer je prema iskazu samog tuženika B. M., on posudio T. M. još 2005. iznos od 10.000 EUR, što je iznosilo oko 18.000,00 CHF, a uplaćen mu je znatno veći iznos od strane D. A. kojega on osobno nije ni poznavao i to u vrijeme kada su se od strane njega i tuženika Ž. G. i tuženika D. K. upravo dešavali propusti u zaustavljanju klađenja.

 

                            Prvostupanjski sud se u pobijanoj presudi pozivao na izlistanje tvrtke T. C. L., te prepričava iskaz tuženika B. M., ali ne uzima u obzir ispravu o izvršenim isplatama tuženiku B. M. od strane D. A., te propušta ocijeniti ove dokaze, pa je to učinio ovaj sud.

 

                            Stalni sudski vještak prof. sc. M. B. je analizirao sportske događaje iz izlistanja tvrtke T. C. L., te je utvrdio događaje u kojima je kašnjenje zaustavljanja klađenja bilo iznad 10 sekundi i to od 11 sekundi do čak 342 sekunde za tuženika Ž. G., za tuženika D. K. do čak 143 sekunde, a kod tuženika B. M. do 57 sekundi, koja kašnjenja se, po njegovoj ocjeni, sa sigurnošću ne mogu opravdavati događajima u poslovnom procesu.

 

                            Činjenica da se ovakva kašnjenja tuženika u zaustavljanju klađenja ne mogu opravdavati proizlazi i iz iskaza svjedoka H. G. koji je kao operater kod tužitelja radio na praćenju sportskih događaja, a kasnije i kao supervizor, te iz iskaza svjedoka D. Z., koji je kao supervizor bio nadređen tuženicima, a koji tvrdi da mu se tuženici nisu obraćali sa problemima vezano za informatički sustav ili tehničke poteškoće.

 

                            Po ocjeni ovoga suda, iz provedenih dokaza proizlazi da su tuženici bili obučeni za poslove koje su radili, te su imali na radnim mjestima vidljivo istaknute proceduru rada i odgovarajuću opremu za rad, pa se njihovi propusti u radu mogu okvalificirati u najblažem slučaju kao krajnja nepažnja jer se radi o velikom broju slučajeva u kojem su klađenja zaustavljali znatno iznad 10 sekundi od trenutka kada se dogodio događaj za koji se kladi, a takvi propusti se nikako ne mogu pravdati poteškoćama u procesu rada, te su se takvi propusti dešavali za klađenje na točno određenim prodajnim mjestima 723 i prodajnom mjestu 3223, koje je bilo u vlasništvu D. A., koji je vršio uplate u sporno vrijeme na račun tuženika B. M., za koje uplate imenovani nije na uvjerljiv način dokazao da imaju osnovu u pravnom poslu, odnosno posudbi novaca bratiću tuženika B. M..

 

                            Prvostupanjski sud je pravilno temeljenjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke dr. sc. M. R.–F. utvrdio da je prema odštetnom zahtjevu tvrtke T. C. L. iz M., tužitelj isplatio  štetu ovoj tvrtki u ukupnom iznosu od 139.665,00 CHF i to putem kompenzacija u razdoblju od rujna 2011. do srpnja 2013., te da su sve kompenzacije evidentirane  u poslovnim knjigama tužitelja u ukupnom iznosu od 856.188,30 kn, te da su prilikom kompenzacija u izjavama o prijeboju (kompenzacijama) prijeboji vršeni u kunama, preračunati u CHF prema potraživanju iz Odštetnog zahtjeva. Tužitelj nije vršio isplate tvrtki T. C. L. pojedinačno prema terećenju tuženika već je isplatio cjelokupnu štetu kroz višestruke kompenzacije.

 

                            Prema članku 105. stavku 1. i 2. ZR radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi, a ako štetu uzrokuje više radnika, svaki radnik odgovara za dio štete koji je uzrokovao.

 

                            Prema članku 1061. stavku 3. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 63/08, 134/09, 94/13, 78/15 – dalje: ZOO) poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu, ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

 

                            Obzirom da su tuženici imali propuste u radu do kojih je došlo njihovom najblaže rečeno krajnjom nepažnjom, a zbog čega su im izvanredno i otkazani ugovori o radu, te da je tužitelj kao poslodavac isplatio štetu svom poslovnom partneru tvrtki T. C. L.. iz M. koja je organizirala poslove klađenja u Š., po ocjeni ovoga suda, tužitelji su dokazali postojanje štete, te postojanje uzročne veze između štete i štetne radnje, kao i odgovornost tuženika za štetu prema članku 105. stavku 1. ZR, ali i prema članku 1061. stavku 3. ZOO.

 

                            Pri tome činjenica što tužitelj isplate štete tvrtki T. C. L. nije vršio pojedinačno prema terećenju tuženika nego je štetu u cijelosti isplatio kroz višestruke kompenzacije, ne znači da se iz provedenih dokaza u spisu nije moglo utvrditi koji iznos su tuženici svako ponaosob dužni platiti tužitelju.

 

                            Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka prof. sc. M. B. proizlazi da se za tuženika Ž. G. prema izlistima tvrtke T. C. L. za 23 događaja prikazana u izlistu ne može ničim pravdati vrijeme propuštanja obustavljanja klađenja, a za tuženika D. K. za 13 događaja, te za tuženika B. M. za 4 događaja (tablica list 112-113 spisa).

 

                            Ovaj sud je pregledom izlista tablice tvrtke T. C.. L. utvrdio kolike je iznose po osnovi dobitka (nakon što se odbiju iznosi uplata koji su također navedeni u izlistu list 41-44) isplatila tvrtka T. C. L. za ove događaje, te je utvrdio da je isplatila za ova 23 događaja koja je radio tuženik Ž. G. iznos dobitka ("Gewinno" u tablici označeno narančastom bojom) od 23.675,00 CHF, te za 13 događaja (označeni u tablici plavom bojom) koja je radio tuženik D. K. iznos dobitka od 16.685,00 CHF, a za tuženika B. M. za 4 događaja (označeni u tablici plavom bojom) utvrdio je da se radi o isplati dobitka u iznosa od 4.300,00 CHF.

 

                            Temeljem utvrđenog činjeničnog stanja ovaj sud smatra da je tuženik Ž. G. u obvezi isplatiti tužitelju na ime iznosa štete koju je ovaj kao poslodavac isplatio tvrtki T. C. L..  iznos od 23. 675,00 CHF, što preračunato u kune iznosi 145.127,75 kn po tečaju 1 CHF=6,13 kn; da je tuženik D. K. u obvezi isplatiti tužitelju na ime iznosa štete koju je ovaj kao poslodavac isplatio tvrtki T. C. L.. iznos od 16.685,00 CHF, što preračunato u kune iznosi 102.279,05 kn, da je tuženik B. M. u obvezi isplatiti tužitelju na ime iznosa štete koju je ovaj kao poslodavac isplatio tvrtki T. C. L.. iznos od 4.300,00 CHF, što preračunato u kune iznosi 26.359,00 kn.

 

                            Konverziju CHF u kune je izvršena tako što je utvrđeno da je prosječni  srednji tečaj HNB za 2011. iznosio 1 CHF=6,03 kn, za 2012. je iznosio 1 CHF= 6,23, te za 2013 je iznosi 1 CHF=6,15, što za ove 3 godine iznosi prosječno 1 CHF=6,13, koji iznos srednjeg tečaja se dobije i kada se podjeli iznos koji je tužitelj kompenzirao u kunama sa iznosom koji je tvrtka T. C. L. potraživala u CHF (856.188,30 kn :139:650,00 CHF=6,13kn za 1 CHF).

 

                            Tuženici su u obvezi isplatiti tužitelju i zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose štete računajući od 20. ožujka 2015. do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. ZOO.

 

                            Zakonska zatezna kamata je dosuđena tužitelju na prihvaćeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete od 20. ožujka 2015. jer je dio tužbenih zahtjeva tužitelja kojima je tražio zakonsku zateznu kamatu od 19. studenog 2010. do 19. ožujka 2015. prvostupanjski sud odbio u točki 2. presude od 20. ožujka 2015., poslovni broj: P-1782/2010-99., koji dio je postao pravomoćan jer se tužitelj na taj dio presude nije bio žalio.

 

                            Navodi tuženika da tvrtka T. C. L. nije bila ovlaštena za provođenje klađenja u Š., što dokazuju dopisom Povjerenstava za lutriju i klađenje (list 374), ne oslobađaju tuženike odgovornosti za plaćanjem utvrđenih  iznosa štete jer ukoliko je poslovni partner tužitelja, tvrtka T. C. L. te poslove u Š. obavljao bez dozvole švicarskih vlasti, tada je to pitanje odgovornosti te tvrtke prema Š. kao državi, a do zaključenja glavne rasprave tuženici nisu dostavili dokaze da je u Š. vođen postupak protiv ove tvrtke čiji bi ishod rezultirao prestankom obveze tužitelja za plaćanjem štete prama ovoj tvrtki.

 

                            Isto tako tužitelji ničim nisu dokazali da su tvrtka T. C. L. i tužitelj ista pravna osoba.

 

                            Međutim, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici nadoknade štetu iznad dosuđenih  iznosa i to: tuženik Ž. G. u preostalom iznosu od 247.032,25 kn, tuženik D. K. u preostalom od 178.913,35 kn, a tuženik B. M. u preostalom iznosu od 96.322,10 kn, sve s kamatom.

 

                            Naime, stalni sudski vještak prof. sc. M. B. je u svom nalazu i mišljenju izdvojio štetne događaje za koje je nakon izvršene analize svih dokaza sa izlistanjem tvrtke T. C. L. bio siguran da su nastali kao posljedica propusta u radu tuženika koji se ne mogu opravdati nikakvim vanjskim utjecajima ili uobičajenim brzinama reakcija zaposlenika na zaustavljanje klađenja, a tužitelj nije osporavao nalaz i mišljenje vještaka prof. sc. M. B. i nije podlagao druge  dokazao kojima bi dokazao da su kašnjenja za preostale događaje u zaustavljenu klađenja bila posljedica propusta tuženika koja bi se mogla pripisati njihovoj krajnjoj nepažnji ili namjeri, a na tužitelju je bio teret dokazivanja ovih činjenica prema članku 219. stavku 1. ZPP-a.

 

                            Slijedom navedenog, žalba tužitelja je djelomično odbijana kao neosnovan, a djelomično prihvaćena, te je prvostupanjska presuda temeljem članka 373. a ZPP-a potvrđena u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom da mu tuženik Ž. G. isplati iznos od 247.032,25 kn, da mu tuženik B. M. isplati iznosu od 96.322,10 kn, te da mu tuženik D. K. isplati iznosu od 178.913,35 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 20. ožujka 2015. do isplate,  dok je prvostupanjska presuda preinačena u preostalom dijelu, te je naloženo tuženiku Ž. G. da isplati tužitelju iznos od 145.127,75 kn, tuženiku B. M. u iznosu od 26.359,00 kn, a tuženiku D. K. u iznosu od 102.279,05 kn, a sve sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 20. ožujka 2015. do isplate.

 

                            Prvostupanjska presuda je ukinuta u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom isplatu zakonske zatezne kamate u razdoblju od 19. studenog 2010. do 19. ožujka 2015. jer  je taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja već odbijen pravomoćnom presudom od 20. ožujka 2015., poslovni broj: P-1782/10-99., pa tužitelj nakon toga više nije ni potraživao kamate za razdoblje od 19. studenog 2010. do 19. ožujka 2015., čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 9., ali i točka 12. ZPP-a.

 

                            Pravilno tužitelj, ali i tuženici Ž. G. i D. K. u žalbama izjavljenim protiv rješenja od 21. veljače 2018., a kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, ukazuju da je prilikom donošenja pobijanog rješenja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupak jer su izreka i razlozi pobijanog rješenja u suprotnosti sa stanjem u spisu, čime je prvostupanjski sud počinio i prilikom donošenja ovog rješenja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a.

 

                            Međutim, i da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanog rješenja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, odluku o troškovima parničnog postupka trebalo je preinačiti jer se promijenio uspjeh parničnih stranaka u sporu.

 

                            O troškovima parničnog postupak treba odlučiti temeljem članka 154. stavka 2. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

                            Tužitelj je u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u odnosu na tuženika Ž. G. (VPS: 392.160,00 kn predmet P-1782/10. do spajanja) uspio u sporu sa oko 37% , dok je tuženik Ž. G. uspio u sporu sa oko 63%.

 

                            U odnosu na tuženika D. K. tužitelj je uspio u sporu također sa oko 37%, ovaj tuženik sa oko 63% (VPS: 281.192,40 predmet P-1785/10. do spajanja na predmet P-1782/10.), dok je u odnosu na tuženika B. M. uspio u sporu sa oko 22%, a tuženik B. M. sa oko 78% (VPS: 122.681,10 predmet P-1784/10. do spajanja na predmet P-1782/10.).

 

                            Spajanje svih predmeta je izvršeno 1. ožujka 2012. na predmet poslovni broj: P-1782/10. i od tada se vodi jedinstven postupak

 

                            Obzirom na navedeno tužitelju su prema vrijednosti predmeta spora od 392.160,00 kn u predmetu P-1782/10. do 1. ožujka 2012. priznati troškovi parničnog postupka i to: za sastav tužbe iznos od 5.000,00 kn, prema Tbr. 7. točka 1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14., 118/14. i 107/15 - dalje: Tarifa), za zastupanje po punomoćniku na ročištu 6. travnja 2011. i 2. prosinca 2011. u iznosu od 5.000,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za pristup punomoćnika na ročište 1. ožujak 2012. iznos od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, PDV u iznosu od 3.875,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, te sudska pristojba na tužbu u iznosu od 4.272,00 kn, što prema uspjehu tužitelja u tom dijelu spora od 37% iznosi 8.749,39 kn.

 

                            U predmetu poslovni broj: P-1784/10. (vps. 122.681,10 kn) tužitelju su do 1. ožujka 2012. priznati troškovi parničnog postupka za sastav tužbe u iznosu od 2.500,00 kn, prema Tbr. 7. točka 1. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištu 6. travnja 2011. i 2. prosinca 2011. u iznosu od 2.500,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za pristup punomoćnika na ročište 1. ožujka 2012.. u iznosu od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, PDV u iznosu od 2.000,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, te sudska pristojba za tužbu u iznosu od 1.580,00 kn, što prema uspjehu u tom dijelu spora od 22%  iznosi 2.547,60 kn.

 

                            U predmetu poslovni broj: P-1785/10. (vps. 281.192,40 kn) tužitelju su do 1. ožujka 2012. priznati troškovi parničnog postupka za sastav tužbe u iznosu od 5.000,00 kn, prema Tbr. 7. točka 1. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištima 6. travnja 2011. i 2. prosinca 2011. u iznosu od 5.000,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1.Tarife, za ročište 1. ožujka 2012. u iznosu od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, PDV u iznosu od 3.875,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 3.170,00 kn, što prema uspjehu u tom dijelu spora od 37% iznosi 8.341,65 kn.

 

                            U predmetu poslovni broj: P-1782/10. (vps. 392. 160,00 kn) tuženiku  Ž. G. su do 1. ožujka 2012. priznati troškovi parničnog postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištu 6. travnja 2011. i 2. prosinca 2011. u iznosu od 5.000,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1.Tarife, za pristup punomoćnika na ročište 1.ožujka 2012. u iznosu od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, te PDV u iznosu od 3.875,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, što prama uspjehu u tom dijelu spora od 63%  iznosi 12.206,25 kn.

 

                            U predmetu poslovni broj: P-1784/10 (vps. 122.681,10 kn) tuženiku B. M. su do 1. ožujka 2012. priznati troškovi parničnog postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištu 6. travnja 2011. i 2. prosinca 2011. u iznosu od 2.500,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za pristup punomoćnika na ročište 1. ožujka 2012. u iznosu od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, PDV u iznosu od 2.000,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, što prama uspjehu u tom dijelu spora od 78%  iznosi 7.800,00 kn.

 

                            U predmetu poslovni broj: P-1785/10. (vps. 281.192,40 kn) tuženiku D. K. su do 1. ožujka 2012. priznati troškovi parničnog postupka za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištima 6. travnja 2011. i 2. prosinca 2011. u iznosu od 5.000,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za ročište 1. ožujka 2012. u iznosu od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, PDV u iznosu od 3.875,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, što prema uspjehu u tom dijelu spora od 37%  iznosi 12.206,25  kn.

 

                            Nakon prijeboja troškova tužitelja sa troškovima tuženika Ž. G. ostala je obveza tužitelja da tuženiku Ž. G. za dio postupka do spajanja spisa nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.456,86 kn, da  tuženiku B. M. nadoknadi troškove u iznosu od 5.252,40 kn, te tuženiku D. K. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.864,60 kn.

 

                            Nakon spajanja predmeta od 1.ožujka 2012., vrijednost predmeta spora iznosi 796.033,50 kn (ukupan iznos po utuženim predmetima), pa tužitelju pripada za zastupanje po punomoćniku na ročištu 16. rujna 2013.  iznos od 3.980,00 kn, prema Tbr. 9. točka 2. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištu 27.veljače 2014. iznos od 7.960,00 kn, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištu 3.travnja 2014. iznos od 3.980,00 kn, prema Tbr. 9. točka 2. Tarife, za zastupanje po punomoćniku na ročištu 6. listopada 2014. iznos od 3.980,00 kn, prema Tbr. 9. točka 2. Tarife, za ročište 27. studenog 2014. iznos od 7.960,00 kn, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za ročište 5. veljače 2015. iznos od 7.960,00 kn,  prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za ročište za objavu presude 20. ožujka 2015. iznos od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 3. Tarife, za sastav podneska od 20. veljače 2014. iznos od 7.960,00 kn, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, za podnesak od 11.ožujka 2014. iznos od 500,00 kn, prema Tbr. 8. točka 3. Tarife, za ročišta 15. rujna 2016., 13. listopada 2016., 5. rujna 2017. i 17. listopada 2017. u iznosu od 7.960,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za ročište za objavu presude 27. studenog 2017. iznos od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, za sastav podneska od 21. ožujka 2017. u iznosu od 7.960,00 kn, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, PDV u iznosu od 21.270,00 kn, prema Tbr. 42. Tarife, što prema uspjehu u sporu (nakon spajanja predmeta) od 32% iznosi 34.032,00 kn.

 

                            Tužitelju je na troškove postupka od spajanja spisa u iznosu od 34.032,00 kn potrebno nadodati troškove vještačenja po vještaku prof. sc. M. B. u iznosu od 11.500,00 kn i troškove vještačenja po vještaku dr. sc. M. R.-F. u iznosu od 3.000,00 kn u cijelosti, jer su ovi troškovi bili neophodni za vođenje parnice.

 

                            Slijedom navedenoga tužitelju pripadaju troškovi parničnog postupka nakon spajanja spisa od 1. ožujka 2012. do presuđenja u iznosu od 48.532,00 kn.

 

                            Tužitelju pripadaju i troškovi žalbe na presudu razmjerno uspjehu postignutom sa žalbom od 32% u iznosu od 7.180,00 kn (trošak sastava žalbe u iznosu od 9.950,00 kn, prema Tbr. 10. točka 1. Tarife, PDV u iznosu od 2.487,50 kn, prema Tbr. 42. Tarife, plaćena pristojba na žalbu u iznosu od 10.000,00 kn=22.437,50 x 32%=7.180,00 kn).

 

                            Tužitelju od 1. ožujka 2012. pripadaju troškovi prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 55.712,00 kn.

 

                            Tuženicima Ž. G., B. M. i D. K. su od 1. prosinca 2012. prema vrijednosti predmeta spora od 796.033,50 kn priznati troškovi parničnog postupka i to za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 27. veljače 2014., 27. studenog 2014., 5. veljače 2015., 15. rujna 2016. i 13. listopada 2016. u iznosu od 7.960,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, za zastupanje na ročištima održanim 3. travnja 2014. i 6. listopada 2014. u iznosu od 3.980,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 2. Tarife, za pristup punomoćnika na ročišta 12. siječnja 2015. i 16. lipnja 2016. u iznosu od 500,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, za sastav podneska od 12. travnja 2014. u iznosu od 7.960,00 kn, prema Tbr. 8. točka 1. Tarife, za sastav žalbe od 3. travnja 2015. u iznosu od 9.937,50 kn, prema Tbr. 10. točka 1. Tarife, sve uvećano za 20%  što iznosi 13.331,50 kn, prema Tbr. 36. Tarife, te PDV u iznosu od 19.997,25 kn. Nadalje, tuženicima su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku na ročištima održanim 5. rujna 2017. i 17. listopada 2017. u iznosu od 7.960,00 kn za svako, prema Tbr. 9. točka 1. Tarife, te trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, prema Tbr. 9. točka 5. Tarife, uvećano za 10% što iznosi 1.642,00 kn, prema Tbr. 36. Tarife, te PDV na te troškove u iznosu od 4.515,50 kn. Tuženicima su priznati do 1. prosinca 2012. troškovi postupka u ukupnom iznosu od 122.563,75 kn. Uspjeh tuženika u sporu je nakon spajanja spisa 68%, pa im nakon spajanja spisa pripadaju troškovi parničnog postupka u iznosu od 83.343,35 kn.

 

                            Uspjeh tuženika u sporu od 1. ožujka 2012. je utvrđen u omjeru od 68% jer su tuženici Ž. G. i D. K. prije spajanja spisa uspjeli u sporu svaki sa 63% , a tuženik B. M. sa 78%  (204% :3=68%).

 

                            Nakon prijeboja parničnih troškova tužitelj i tuženika računajući od 1. prosinca 2012., ostala je obveza tužitelja da tuženicima naknadi troškove parničnog postupak u tom dijelu u iznosu od 34.811,35 kn, odnosno svakom od tuženika 11.603,78 kn.

 

                            Kada se na iznos od 11.603,78 kn doda iznos od 3.456,86 kn, proizlazi da je tužitelj u obvezi nadoknaditi tuženiku Ž. G. troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 15.060,64 kn.

 

                            Nadalje, kad se na iznos od 11.603,78 kn doda iznos od 5.252,40 kn proizlazi da je tužitelj u obvezi nadoknaditi tuženiku B. M. troškove parničnog postupka u iznosu od 16.856,18 kn.

 

                            Kada se na iznos od 11.603,78 kn doda iznos od 3.864,60  proizlazi da je tužitelj u obvezi nadoknaditi tuženiku D. K. troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 15.468,38 kn.

 

                            Slijedom navedenog, žalbe tužitelja i tuženika Ž. G. i D. K. su prihvaćene, te je preinačeno rješenje prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka, sukladno članku 380. točka 3. ZPP–a, na način da je tužitelj u obvezi nadoknaditi tuženiku Ž. G. troškove parničnog postupka u iznosu od 15.060,00 kn, tuženiku B. M. u iznosu od 16.856,18 kn, te tuženiku D. K. u iznosu od 15.468,38 kn.

 

                            Radi iznesenog odlučeno je kao u izreci.

 

Slavonski Brod, 29. listopada 2018.