Broj: Gž-1080/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužitelja F. G. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika M. B. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici D. V., odvjetnici u Z., radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2831/2015 od 11. ožujka 2016., dana 30. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2831/2015 od 11. ožujka 2016. potvrđuje u točki I. izreke.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se citirana presuda u točki II. i III. izreke i sudi:

 

Dužan je tuženik M. B. isplatiti tužitelju F. G. daljnji iznos od 6.250,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. travnja 2014. do isplate po stopi u visini određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.305,00 kn u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja kao i zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijaju kao neosnovani.

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 6.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 15. travnja 2014. do isplate, dok je točkom II. njegov zahtjev u preostalom dijelu od 14.687,50 kn odbijen.

 

              Točkom III. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.187,50 kn, u roku od 15 dana.

 

              Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu.

 

              Tužitelj podnosi žalbu protiv odbijajućeg dijela presude te odluke o troškovima postupka (točka II. i III. izreke), pozivom na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). U bitnom smatra pogrešnim stav suda prvog stupnja da bi za dio njegove tražbine nastupila zastara jer da odvjetnička usluga dolazi na naplatu okončanjem postupka, opozivom ili otkazom punomoći. Budući je tuženiku punomoć otkazana u ožujku 2014. to smatra da za sve poduzete radnje u zastupanju tuženika nije nastupila zastara.

 

Nadalje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) jer da mu pripada trošak sastava podneska ukoliko ne u punom iznosu, tada u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV, sukladno Tbr. 8. t. 3. Tarife.

 

Predlaže da se uvaženjem žalbe presuda u tom dijelu preinači uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Tuženik podnosi žalbu protiv točke I. izreke presude kojom je usvojen tužbeni zahtjev pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge. Smatra da su razlozi donošenja tog dijela presude nejasni i protruječni jer da su navodi o sadržaju isprava i zapisnika te iskazima datim u postupku u proturječju sa tim ispravama i sadržaju zapisnika.

 

Ističe kako je tuženik tražio od tužitelja da sklope pisani ugovor o zastupanju i da je ovaj bio u obvezi takav ugovor sačiniti i dati ga tuženiku, a ne preuzeti zastupanje i dogovoriti nagradu razmjerno uspjehu u sporu, a nakon toga prekinuti komunikaciju i bez neposrednog kontakta sa strankom poduzimati radnje, a potom jednostavno otkazati punomoć. Tužitelj da je u zastupanju tuženika tužbom pokrenuo spor protiv G. Z. sa visokom vrijednosti predmeta spora i neizvjesnim ishodom, pa da se tuženik ne bi odlučio upustiti u spor za slučaj da njegov punomoćnik ne bude spreman na zajednički rizik uspjeha, odnosno neuspjeha u sporu.

 

Poriče da bi tužitelj izdao račun i pozvao ga na plaćanje već da je prvi puta saznao za cijenu usluga tužitelja dostavom tužbe u predmetnom postupku. Tužitelj je prema punomoći izdanoj po tuženiku sastavio tužbu, pristupio na ročište i sačinio podnesak u predmetu koji se vodi pod poslovnim brojem P-2668/10 pa je dakle ispunjavao ugovor o zastupanju, upravo onako kako se dogovorio sa tuženikom, tako da je isti valjan unatoč izostanku pisane forme. Međutim, daljnji kontakt sa tuženikom nije vršio tako da ovaj nije znao koje on radnje poduzima a još manje da mu za te radnje zaračunava određenu naknadu. Ukoliko nije postignut dogovor o naknadi razmjerno uspjehu u sporu da nije jasno zašto tuženiku odmah nije predočio cijenu, izdao račun za svaku pojedinu radnju i tražio da mu tuženik iste plati. Stoga predlaže da se presuda u tom dijelu preinači i zahtjev tužitelja odbije.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana dok žalba tuženika nije osnovana.

 

              Ispitujući u povodu izjavljenih žalbi pobijanu presudu ovaj sud nije našao utvrđenim da bi sud prvog stupnja u provedenom postupku i donošenjem presude počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti, pa niti onu iz točke 11. citirane odredbe na koju sadržajno ukazuje tuženik u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je za donošenje presude iznio razloga tako da je istu moguće ispitati.

 

              Prijeporna je i u fazi žalbenog postupka obveza tuženika na isplatu naknade tužitelju za zastupanje u predmetu koji se vodi pod poslovnim brojem P-2668/10, odnosno da li je za naplatu nastupila zastara.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje po provedenom postupku da je tužitelj kao odvjetnik zastupao tuženika u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Zadru pod poslovnim brojem P-2668/10. Tužitelj je dana 29. ožujka 2014. izdao račun broj 13-1-1 prema čijem sadržaju za pružene odvjetničke usluge u zastupanju tuženika potražuje uključujući i PDV sveukupan iznos od 20.937,50 kn.

 

              Iz sadržaja citiranog predmeta utvrđuje da je tužitelj u zastupanju tuženika poduzeo tri radnje i to: podnio tužbu dana 3. rujna 2010. protiv G. Z. radi nezakonite radnje s vrijednošću predmeta spora od 435.000,00 kn, podneskom od 3. siječnja 2011. uredio tužbeni zahtjev tako da je vrijednost predmeta spora označena sa 402.375,00 kn te zastupao tuženika na raspravi održanoj 3. rujna 2013.

 

Iz iskaza svjedoka J. K. utvrđuje da su njegov otac I. K. i tuženik odlučili pokrenuti tužbe radi naplata svojih potraživanja vezano uz najam za dva poslovna prostora – caffe bara, zbog čega su se u više navrata sastajali sa tužiteljem vezano uz dogovor o pokretanju tih postupaka. Kako je i on prisustvovao tim dogovorima poznato mu je da je tuženik tražio sklapanje pisanog ugovora vezano uz zastupanje a da mu je tuženik rekao da nije to potrebno, jer da "tu smo, znamo se", iako je bilo dogovoreno plaćanje po uspjehu u sporu. Navedeno da potvrđuje u svom iskazu i svjedok I. K. koji je također angažirao tužitelja za zastupanje u sporu kojeg su on i tuženik pokrenuli protiv G. Z.. I on da je tražio tužitelja u njegovom odvjetničkom uredu kako bi sačinili pisani ugovor o plaćanju naknade prema uspjehu u sporu (10%) ali da ga nikada nije bilo u kancelariji kada ga je tražio, dok ga je tuženik viđao i da mu je rekao "da će to napraviti".

 

              Utvrđuje nadalje da su navodi stranaka glede postignutog dogovora o plaćanju usluga tužitelja suprotni jer tužitelj tvrdi da prilikom prvog dogovora nisu govorili o naknadi, a tek kod kasnijih kontakata da je tuženik spominjao postotak od 10% očito smatrajući da bi njemu pripadalo 10 % od onog iznosa sa kojim bi uspio u sporu, ali da konačni dogovor o tome nikada nisu postigli. Tuženik pak tvrdi da su u uredu tužitelja dogovorili zastupanje i nagradu u navedenom postotku jer da je tužitelj obećao njemu i K. da će spor protiv G. Z. dobiti.

 

              Iz opisanih utvrđenja prema mišljenju ovoga suda ne proizlazi da bi stranke postigle dogovor o plaćanju usluga tužitelja u zastupanju tuženika na način da će mu sukladno postignutom uspjehu u sporu pripasti 10 % od dobivenog iznosa. Naime, stranke i svjedok I. K. su vezano uz dogovor o zastupanju razgovarali i o plaćanju zastupanja na način kako to tvrdi tuženik ali ne proizlazi utvrđenim da bi takav konačni dogovor bio postignut jer bi bilo logično da su stranke u predmetu sa takvom vrijednošću predmeta spora o tome za slučaj postignutog dogovora, sačinile ugovor u pisanoj formi što neprijeporno nije učinjeno.

 

Odnos između stranaka je po svojoj pravnoj prirodi mandati odnos propisan odredbom čl. 763. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj  35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO). Citirani zakon niti Zakon o odvjetništvu („Narodne novine“ br. 9/94 i 117/08 – dalje: ZO) kao ni odvjetnička Tarifa nemaju odredbi o pravnim posljedicama prestanka ugovora voljom jedne ili druge ugovorne strane pa treba primijeniti na konkretan odnos opće odredbe obveznog prava. Odredbom čl. 776. st. 1. ZOO-a propisano je da ako nije drugačije ugovoreno, je nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla. Tužitelj je otkazao punomoć tuženiku za zastupanje, a otkaz je jedan od načina prestanka ugovornog odnosa jednostranom izjavom volje (koju je tuženik prihvatio). U takvoj situaciji tužitelju pripada naknada troškova u vezi s provedenim radnjama, sukladno odredbi čl. 763. st. 2. ZOO-a i čl. 18. st. 1. Zakona o odvjetništvu. Dakle, tužitelju na ime zastupanja tuženika sukladno citiranim odredbama pripada pravo na nagradu za izvršeni rad i troškove u svezi s obavljenim radom sukladno Tarifi. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 6.250,00 kn.

 

Protivno tvrdnjama tužitelja pravilno ne prihvaća osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu naknade za sastav podneska od 3. siječnja 2011. jer se i prema mišljenju ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za vođenje postupka, s obzirom da je istim uredio tužbeni zahtjev, što je imao mogućnost učiniti usmenim očitovanjem na raspravi ili već prilikom sastava tužbe (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Protivno navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja cijenio da se na tražbine tužitelja primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a. Međutim, nagrada odvjetniku dospijeva ukoliko se ne radi o jednokratnom zastupanju, izvršenjem naloga odnosno zadnje radnje u okviru ugovora o nalogu. Kako je tužitelj zastupao tuženika na glavnoj raspravi od 3. rujna 2013., to za njegov zahtjev za nagradu na ime sastava tužbe nije nastupila zastara s obzirom da je tužbu podnio dana 18. rujna 2015. Stoga tužitelju primjenom Tbr. 7. t. 1. i 42. Tarife po toj osnovi pripada daljnji iznos od 6.250,00 kn.

 

S obzirom na ovakav ishod žalbenog postupka valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka. Pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a valjalo je tužitelju dosuditi troškove postupka razmjerno sada postignutom uspjehu u sporu (58%), s time da je visina troškova ispravno odmjerena sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife u iznosu od 2.250,00 kn pa tužitelju pripada iznos od 1.305,00 kn.

 

Kod razmjernog uspjeha u sporu u smislu citirane odredbe djelomičan uspjeh ne ocjenjuje se samo kvantitativno već i kvalitativno, odnosno kako s obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tako i njegovu visinu. U konkretnom slučaju troškovi postupka nastali su jer je tuženik osporavao tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dakle i po osnovu pa je uvjetovao svojim ponašanjem vođenje parnice i nastanak troškova tako da je u obvezi naknaditi tužitelju razmjeran dio troškova koji njemu pripadaju dok tuženiku ne pripada pravo na naknadu razmjernog dijela njegovih troškova, kako je to odlučeno točkom III. izreke pobijane presude.

 

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja ista preinačena u točki II. i III. izreke, primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

Zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe nije osnovan jer je istu sastavio osobno a ne njegov punomoćnik.

 

U Rijeci, 30. listopada 2018.