Broj: Gž-867/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Kate Brajković kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. K., OIB…, iz Đ., koju zastupa punomoćnica M. H., odvjetnica iz Z., protiv tuženika O. bolnice Z. i B. hrvatskih veterana, OIB…. Z. B. 8, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu H., K., Š., B. i P. iz Z., te umješača C. osiguranje d.d., OIB…, Z., koju zastupa punomoćnica L. R. L., dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini broj Pn-255/15-58 od 14. travnja 2017., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini broj Pn-25/15-69 od 12. rujna 2018., u sjednici održanoj 31. listopada 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Žalba tuženika djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini broj Pn-255/15-58 od 14. travnja 2017., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini broj Pn-25/15-69 od 12. rujna 2018., u pobijanom dijelu (točke 1. i 2. izreke):

 

              a) potvrđuje

 

              - u točki 1. izreke,

 

              b) preinačuje

 

              - u točki 2. izreke tako da sada ista glasi:

 

"Nalaže se tuženiku O. bolnica Z. i B. hrvatskih veterana, OIB ….. iz Z., naknaditi  tužiteljici B. K.,  OIB…. iz Đ., trošak parničnog postupka u iznosu od 26.193,37 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope  na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 14. travnja 2017. godine pa do isplate.

 

II. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužiteljica naknadi trošak žalbe kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom odlukom – presudom koja je ispravljena doslovce je odlučeno:

 

"1. Nalaže se tuženiku O. bolnica Z. i B. hrvatskih veterana, OIB …. iz Z., isplatiti tužiteljici B. K.,  OIB….iz Đ., iznos od 353.600,00  kn (slovima:tristopedesettritisućekuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope  na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , tekućom kako slijedi:

• na iznos od 132.000,00 kn od 14.04.2015. pa do isplate,
• na iznos od 220.000,00 kn od 06.07.2015. pa do isplate,
• na iznos od     1.600,00 kn od  14.04.2017. pa do isplate.

 

2. Nalaže se tuženiku O. bolnica Z. i B. hrvatskih veterana, OIB …. iz Z., naknaditi  tužiteljici B. K.,  OIB ….iz Đ., trošak parničnog postupka u iznosu od 70.312,50 kn (slovima:sedamdesettisućatristodvanaestkuna i pedesetlipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope  na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana 14. travnja 2017. godine pa do isplate.

 

3. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 20.000,00 kn, tužiteljica se odbija  kao neosnovanim."

 

Protiv te odluke pravodobnu i dopuštenu žalbu izjavio je tuženik s tim što žalbom  pobija točke 1. i 2. izreke i to iz svih žalbenih razloga iz članka 354. stavak 1. točke 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), te traži da se žalba uvaži, pobijana odluka u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te obveže tužiteljica na naknadu troškova tuženiku ili podredno da se pobijana odluka u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba je u pretežitom dijelu neosnovana, a osnovana je samo dijelom odluke o troškovima postupka.

 

              Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog neadekvatnog liječenja tužiteljice, dakle zbog liječničke greške prilikom liječenja u bolnici, što je imalo za posljedicu da je u trećoj trudnoći tužiteljice došlo do ponovne rupture maternice, te je zbog toga carskim rezom rođeno živo nedonošče, koje je nakon prijevoza u Zavod … KBC R., nakon 5 dana  tj. 12. listopada 2014. preminulo.

 

              Treba odmah istaknuti da je tužiteljica nakon podnošenja tužbe (14. travnja 2015.) podneskom od 2. srpnja 2015. (list spisa 217 – 220), a prije održanog pripremnog ročišta (6. listopada 2015. – list spisa 228) preinačila tužbeni zahtjev, koja preinaka je dopuštena na pripremnom ročištu, da bi potom, a nakon provedenog vještačkog nalaza i mišljenja vještaka doc. dr. sc. I. F. i prim. dr. med. G. M., podneskom od 15. prosinca 2016. (list spisa 776 – 779) smanjila tužbeni zahtjev, istaknuvši, a sukladno vještvu da odgovornost tuženika proizlazi zbog neadekvatnog liječenja i postupanja liječnika bolnice tuženika u trećoj trudnoći tijekom 2014.

 

              Inače štetu koju tužiteljica traži je naknada neimovinske štete i to zbog povrede prava osobnosti i naknadu štete zbog smrti djeteta, te imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege.

 

              Prvostupanjski sud je temeljem rezultata provedenih dokaza, dakle iz cjelokupne raspravne građe utvrdio:

 

- da je tužiteljica 14. listopada 2010. operirana na Odjelu Opće bolnice u Z. – dakle tuženika, da je učinjen laparaskopski zahvat odvajanje mioma i to da su izljuštena tri mioma,

 

              - da je nakon te operacije, a zbog prve trudnoće tužiteljica primljena u bolnicu tuženika 26. svibnja 2012. zbog bolova u donjem dijelu trbuha, da bi se nakon toga hospitalizirala zbog prsnuća maternice u desnom rogu u 14 tjednu trudnoće,

 

              - potom da je tužiteljica imala i drugu trudnoću 2013. koja je završila instrumentalnom evakuacijom odumrlog ploda u ranoj trudnoći, deveti tjedan,

 

              - da  je u trećoj trudnoći 2014. koja je bila vrlo rizična tužiteljica hospitalizirana u pet navrata, s tim da je u četvrtom navratu zaprimljena zbog simptoma prijetećeg preranog pobačaja u 22 tjednu trudnoće, a u petom navratu zbog sumnje na prsnuće maternice u 25 tjednu trudnoće,

 

              - da liječnici tuženika iako su bili upoznati sa visoko rizičnom trudnoćom tužiteljice nisu poduzeli ništa kako bi istu uputili tj. transportirali tužiteljicu "in utero" u rodilište treće razine ili treći perinatološki centar, odnosno da je to već trebalo učiniti nakon treće hospitalizacije tj. 22 tjednu trudnoće,

 

              - da se u tom slučaju tj. da je na vrijeme tužiteljica upućena u tercijalni centar, a ne na kućnu njegu, da do rupture maternice ne bi ni došlo, odnosno ukoliko bi se to i dogodilo uvjeti za skrb nad prerano rođenim djetetom su višestruko povoljniji pa je i šansa za preživljavanje izvjesnija, s tim da se ruptura nije dogodila, da bi dijete vjerojatno preživjelo.

 

              Uzimajući takva utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da liječnici tuženika u konkretnom slučaju nisu postupili po pravilima zdravstvene struke, te da je odgovornost tuženika za štetu koja je nastala zbog propusta njegovih liječnika temelji na članku 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

 

              Glede dosuđene visine naknade štete, prvostupanjski sud, a u odnosu za pravičnu naknadu za povredu prava osobnosti dosuđuje iznos od 132.000,00 kn, za naknadu neimovinske štete zbog gubitka djeteta iznos od 220.000,00 kn, te na ime tuđe pomoći i njege 1.600,00 kn.

 

              To sve pokušava dovesti u pitanje žalba tuženika.

 

              Kako je već rečeno žalba se podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka s tim da žalba upire u povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, no ovaj sud tu povredu ne nalazi jer se pobijana odluka može ispitati, dati su razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti u pobijanoj odluci. Također ne stoji da nije dana ocjena provedenih dokaza odnosno da je povrijeđena odredba iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

 

              Kako žalba navodi da se u uvodu odluke ne nalaze osobni identifikacijski brojevi (OIB) stranaka, za navesti je da je pobijana presuda ispravljena rješenjem prvostupanjskog suda od 12. rujna 2018., koje rješenje je postalo i pravomoćno, tako da se i u uvodu pobijane odluke nalaze OIB stranaka, tako da ovaj sud i ne nalazi povrede iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 338. stavak 2. ZPP-a, na koju ukazuje žalbe.

 

              Žalba posebno ukazuje na povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 190. stavak 1. ZPP-a, s tim što sadržajno navodi da je tužiteljica podneskom od 15. prosinca 2016. preinačila tužbu izmijenivši činjeničnu osnovu tužbe odnosno temeljeći zahtjev za propuste liječnika tuženika prilikom treće trudnoće tužiteljice tijekom 2014. Međutim, kako je već prethodno navedeno tužiteljica je već u samoj tužbi navela i treću trudnoću, navodeći činjenično da je i u toj trećoj trudnoći došlo do rupture maternice i smrti živog rođenog djeteta, potom je preinačila tužbeni zahtjev prije zaključenja pripremnog ročišta, tj. povećala isti tražeći među inim, i na ime naknade štete zbog smrti djeteta 220.000,00 kn, sve to prije zaključenja pripremnog ročišta, s tim da je na pripremnom ročištu dopuštena takva preinaka, da bi potom podneskom od 15. prosinca 2016., a nakon provedenog vještva koje je i provedeno radi utvrđivanja relevantnih činjenica, navela u čemu se sastoji greška liječnika tuženika, tako da ovaj sud smatra da se u takvoj procesnoj situaciji (tada je i smanjila iznos zatražene štete, a smanjenje tužbenog zahtjeva nije preinaka – članak 191. stavak 3. ZPP-a), se i ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva. Svakako pri tome treba imati u vidu da su sva događanja u vezi liječenja tužiteljice od 2010. – 2014. u neprekidnom nizu i relevantna za utvrđivanje greške liječnika, a kako je već navedeno taj niz događanja je već naveden u samoj tužbi.

 

              Ispitujući dalje pobijanu odluku po službenoj dužnosti, a u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud ne nalazi ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

 

              Žalba dovodi u pitanje i utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da je trebalo saslušati svjedoke koji su sudjelovali u liječenju tužiteljice s obzirom da isti imaju neposredna saznanja, zatim da je trebalo provesti novo vještačenje koje je i predloženo tijekom prvostupanjskog postupka s obzirom da je isto dovedeno u pitanje, te vještačenje po vještaku neonatologu, jer nije utvrđena odgovornost tuženika za dosudu neimovinske štete tužiteljici zbog smrti djeteta, te da je s tim u vezi i trebalo prethodno zatražiti medicinsku dokumentaciju iz KBC Z..

 

              Međutim, ti žalbeni navodi se ne mogu prihvatiti jer je relevantno činjenično stanje u potpunosti i pravilno utvrđeno. Tako nije bilo potrebe saslušavati svjedoke, liječnike koji su sudjelovali u liječenju tužiteljice jer se u spisu nalazi medicinska dokumentacija o liječenju tužiteljice kod tuženika, tako da ti svjedoci ništa novo i više ne bi mogli iskazivati od onoga što se nalazi u medicinskoj dokumentaciji. Što se tiče provedenog vještva isto ama baš ničim nije dovedeno u pitanje, odnosno baš temeljem obimne medicinske dokumentacije je utvrđeno u čemu je propust liječnika tuženika u konkretnom slučaju, a to je što liječnici tuženika nisu na vrijeme uputili tužiteljicu u tercijalni centar, odnosno da je tužiteljicu pogotovo imajući sve što se događalo nakon 2010. zbog visoko rizične trudnoće, trebalo ranije, a najkasnije za vrijeme ili netom iza treće hospitalizacije tj. 22 tjedna trudnoće, uputiti u tercijalni centar, a ne nikako na kućnu njegu, jer bi u tom tercijalnom centru u trenutku rupture, ako bi se ista uopće i dogodila, dijete bilo brže, kvalitetnije i sigurnije zbrinuto. Također nema potrebe ni vještačenje po neonatologu (subspecijalist pedijatrije) jer su vještaci, iako nisu te specijalnosti, naveli da je transport novorođenčeta rođenog u 25-om tjednu trudnoće, težine 830 grama iz Z. u tercijalni centar visoko stresni za novorođenče i gubitak vremena za adekvatnu intervenciju koja se može pružiti isključivo u tercijalnom centru, odnosno da je transport "in utero" za fetus puno povoljniji uvjetima premještanja u tercijalni centar, odnosno ako bi i došlo do rupture maternice, uvjeti za skrb nad prerano rođenim djetetom su višestruko povoljniji, pa i šansa za preživljavanje višestruko izvijesnija.

 

              Uostalom, sama činjenica da je nakon što je dijete rođeno carskim rezom, a nakon utvrđenja da je došlo do rupture maternice, upućeno na transport u KBC R., samo za sebe dovoljno ukazuje da bolnica tuženika nije bila opremljena i osposobljena za vođenje ovako rizične trudnoće, pa ne stoji tvrdnja da prijevoz nije imao utjecaj na neželjeni ishod jer ga u tome opovrgavaju navodi vještva, koji baš navode da je takav prijevoz novorođenčeta vrlo rizičan i stresan.

 

              Pored te liječničke greške, a za utvrđivanje odgovornosti tuženika potrebna je i pretpostavka uzročne veze između te greške i nastale štete koji baš žalba želi dovesti u pitanje smatrajući da ta uzročno posljedične veze između postupanja liječnika tuženika i smrtnog ishoda djeteta nema. No, to ne stoji jer baš iz vještva proizlazi, što je više puta navedeno, da je tužiteljica u 22 tjednu trudnoće upućena u tercijalni centar, pitanje je da li bi uopće do rupture maternice došlo, a kad bi i došlo tada bi u tom tercijalnom centru bili višestruko povoljniji uvjeti i šanse za preživljavanje ovako rano rođenog djeteta.

 

              A baš postupanje liječnika tuženika u konkretnom slučaju, odnosno neupućivanje tužiteljice u 22 tjednu vrlo rizične trudnoće je krivnja liječnika tuženika, tako da su se i ostvarile sve pretpostavke za odgovornost tuženika. Dakle, kritične zgode, a kako se radilo o vrlo rizičnoj trudnoći tužiteljice 2014., dakako uzimajući u obzir što je sve prethodilo toj trudnoći, a što su liječnici tuženika itekako dobro znali jer se ista baš liječila u bolnici tuženika, nisu adekvatno i na vrijeme postupali u liječenju i tretiranju tužiteljice što je u konačnosti imalo za posljedicu i smrt rano rođenog djeteta.

 

              U odnosu na visinu dosuđene neimovinske štete za povredu prava osobnosti, prvostupanjski sud je vodio računa da se šteta odražava u povredi subjektivnih neimovinskih prava i interesa, odnosno da je povrijeđeno njeno pravo osobnosti kao pravno zaštićeno dobro a cijeneći u čemu se povreda odražava (bol, strah, smanjena životna aktivnost), te dakako okolnosti konkretnog slučaja pri tome posebno dob tužiteljice, te što sve ima za posljedicu štetni događaj (među inim da tužiteljica neće moći imati djecu, te će zbog toga osjećati cijeli život osujećenost zbog izgubljene životne radosti koja sa sobom nosi rođenje i odgajanje vlastitog djeteta), tako da ne stoji žalbeni navod da je dosuđen neadekvatan iznos posebno glede smanjenja životne aktivnosti tužiteljice. Pri tome treba istaknuti da se iznos pravične novčane naknade dosuđuje u jednom iznosu, odnosno da se ne dosuđuje prema pojedinim od više oblika u kojima se kod oštećene povreda odražava, te da je dosuđeni iznos primjeren konkretnom slučaju i u skladu sa sudskom praksom za ovakve ili slične slučajeve.

 

              Dalje, a što se tiče dosuđenog iznosa na ime neimovinske štete zbog smrti djeteta, dosuđeni iznos je primjeren konkretnom slučaju i u skladu je sa sudskom praksom.

 

              Glede dosuđene imovinske štete za tuđu pomoć  njegu, iz vještva vještaka (list spisa 754)  proizlazi da bi tuđa pomoć i njega bili potrebni 2 sata u razdoblju od 40 dana, dakle 80 sati x 20,00 kn, kako je to pravilno odredio prvostupanjski sud (a ne 15,00 kn kako to traži žalba) iznosi 1.600,00 kn, koliko je i dosuđeno. I ovdje treba istaknuti da je rješenjem prvostupanjskog suda od 12. rujna 2018. koje je postalo i pravomoćno, ispravljena očita greška u pisanju odnosno umjesto pogrešno 30 sati tuđe pomoći i njege treba stajati 80 sati, tako da ni glede ovog dijela odluka nema nikakvih nejasnoća, odnosno pobijana odluka se može ispitati.

 

              Kako žalba dovodi u pitanje i tijek dosuđenih kamata na neimovinsku štetu, pogotovo jer smatra da je medicinska dokumentacija dostavljena tek 16. prosinca 2016., za istaknuti je da je relevantna medicinska dokumentacija dostavljena uz tužbu, a uostalom relevantna medicinska dokumentacija je tuženika, pa je i dosuđena zatezna kamata od dana dospjelosti (članak 1103. ZOO), odnosno od dana podnošenja tužbe, odnosno podneskom kojim je preinačen tužbeni zahtjev.

 

              Prema tome žalba tuženika, a glede glavne stvari nema svog opravdanja.

 

              No, u pravu je dijelom žalba kada pobija odluku o parničnim troškovima.

 

              Prvostupanjski sud dosuđuje u cijelosti zatraženi  trošak tužiteljici smatrajući da tužiteljica nije uspjela  s neznatnim dijelom u postupku.

 

              Pri odlučivanju o troškovima treba uzeti u obzir da je tužiteljica prvo zahtijevala 99.000,00 kn, potom podneskom od 6. srpnja 2015., 650.000,00 kn, a podneskom od 15. veljače 2016., 373.600,00 kn, dok je u postupku uspjela sa 353.600,00 kn.

 

              To znači, a s obzirom kada su pojedine radnje poduzete da je uspjela sa 100 %, potom za 54 %, a na kraju sa 95 %.

 

              Dakako da je prilikom odluke o troškovima uzeta u obzir važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Tužiteljici, a cijeneći koje su radnje bile potrebne, a krećući se u okviru podnijetog zahtjeva, te uspjeh u postupku, za naknadu troškova pripada za tužbu 1.000,00 kn, za ročišta 6. rujna 2015., 6. listopada 2015., 20. siječnja 2016. i 6. lipnja 2016. (6.500= 54 %  3510 x 4 = 14.040,00 kn), podnesci od 15. prosinca 2016., 6.175 (95 %), ročišta 24. siječnja 2017., 6175 (95 %), 24. veljače 2017. (95 %) 6175, dakle ukupno (1.000,00 + 14.040,00 + 18.525,00 = 33.565,00, te PDV na ta iznos 25 %, što iznosi 8.391,25 kn, pa je trošak tužiteljice 41.956,25 kn. Dakle tužiteljici nisu priznati troškovi podnesaka jer se u istima manje-više ponavlja ono što je već navedeno, a dostava medicinske dokumentacije, koja je već dobrim dijelom i bila dostavljena, mogla se dostaviti i na ročištima za koja je odobrena i nagrada.

 

              Što se tiče troška sudskih pristojbi, za istaknuti je da isti nije preopredijeljen (glede visine – list spisa 803 – zahtjev za naknadu troška).

 

              Trošak tuženika, dakako krećući se u okviru zahtjeva, te koje su radnje bile potrebne za vođenje postupka, te uspjeh u postupku, je za pristup na ročištima 6. srpnja 2011., 6. listopada 2015., 20. siječnja 2016. i 6. lipnja 2016. (46% od 6.500,00 kn = 2.990,00 k n), dakle 11.960,00 kn, a za pristup na ročištima 24. siječnja 2017. i 24. veljače 2017. (5 % od 6.500,00 kn = 325,00 kn), dakle 650,00, te PDV 25 % na te iznose (11.960,00 i 650,00  = 12.610,00 kn) 3.125,50 kn, pa je trošak tuženika 15.762,50 kn.

 

              Dakle, tuženiku nisu priznati troškovi podneska (uključiv i trošak odgovora na tužbu jer u tom stadiju postupka nije uspio niti dijelom) jer se u podnescima ponavlja ono što je već izneseno tijekom postupka, neki podnesci su podneseni na ročištima odnosno neposredno prije ročišta tako da se sve to moglo iznositi na ročištima, a na objavu presude punomoćnik tuženika nije ni pristupio.

 

              Što se tiče materijalnih troškova isti ne pripadaju punomoćniku tuženika jer je tuženik imao mogućnost izbora punomoćnika sa sjedištem u mjestu gdje je sjedište prvostupanjskog suda, a uostalom zahtjev u tom dijelu uopće nije preopredijeljen.

 

              Kada se prebiju ti troškovi tužiteljice (41.956,25 kn) sa troškovima tuženika (15.762,50 kn) dolazi se do iznosa od 26.193,75 kn u korist tužiteljice, te taj iznos je dužan tuženik sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja (14. travnja 2017.) nadoknaditi tužiteljici tako da je i preinačena odluka o troškovima jer je materijalno pravo bilo povrijeđeno na štetu tuženika.

 

              Tuženik je zatražio i trošak žalbe no taj trošak nije dosuđen jer u žalbenom postupku nije uspio glede glavnog zahtjeva već samo glede dijela sporednog zahtjeva – parničnih troškova (članak 35. ZPP-a, u vezi sa člankom 166. stavak 2., u vezi sa člankom 154. ZPP-a), te je i odlučeno kao u točki II. izreke.

 

              Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I. a), a temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u točki I. b) temeljem članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 31. listopada 2018.