Broj: Gž-252/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja po sucu toga suda Goranu Škugoru, sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz S., …, OIB …, zastupan po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženika "S. D." d.d., S., …, OIB …, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz O.D. H. i p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pmed-4/2014 od 31. listopada 2016., 2. studenog 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja L. P. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pmed-4/2014 od 31. listopada 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio nalaganje tuženiku objave pravomoćne presude u dnevnim novinama "S. D." o trošku tuženika i bez komentara.

 

II.  Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pmed-4/2014 od 31. listopada 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke i pod točkom III izreke (pogrešno numerirana kao točka II) izreke i za navedeno sudi:

 

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja L. P.:            

Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 25.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 16.siječnja 2014.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

 

2. Nalaže se tužitelju L. P. naknaditi tuženiku "S. D." d.d.  parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju L. P. naknaditi tuženiku "S. D." d.d. trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 3.800,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

 

"I Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 25.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe 16.siječnja 2014.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Dužan je tuženik u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude objaviti integralni dio presude u dnevnim novinama "S. D." o svom trošku i bez ikakvog komentara.“ kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.360,00 kuna, u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate."

 

              Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tužitelj u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev pod točkom II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi osporava pravilnu primjenu materijalnog prava smatrajući da je pravilnom primjenom istoga tužitelju pored dosuđenog iznosa od 25.000,00 kn trebalo dosuditi i daljnji iznos naknade štete od 15.000,00 kn kako bi se ostvarila svrha naknade štete. Smatra da je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo naložiti tuženiku i objavu pravomoćne presude kako je to traženo, a koji zahtjev temelji na odredbi čl. 1099. Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u daljnjem tekstu: ZOO). Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti na način da mu se dosudi daljnji iznos pravične novčane naknade od 15.000,00 kn, obveže tuženika na objavu pravomoćne presude u dnevnim novinama "S. D." o trošku tuženika i bez komentara, uz obvezu naknade ukupno zatraženog parničnog troška i naknadu troška sastava žalbe od 3.800,00 kn. Podredno predlaže presudu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

              Tuženik navedenu presudu pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu pod točkama I. i III. izreke kojim je dosuđen trošak tužitelju (koja je pogrešno numerirana kao točka II. u izreci) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o postojanju pretpostavki odgovornosti za štetu za koju bi odgovarao tuženik u ovome postupku, ističući kako je tuženik dokazao pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti u smislu odredbe čl. 21. st. 4. toč. 6. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04, 84/11, 81/13 – u daljnjem tekstu: ZM) jer sporni članak predstavlja isključivo iznošenje vrijednosnih sudova autora koji su dani u dobroj vjeri. Podredno ističe kako je i dosuđeni iznos naknade štete ne primjereno visok i u suprotnosti s odredbom čl. 1100. st. 2. ZOO. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.562,50 kn.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog navoda objavljenih 26. studenog 2013. u dnevnom listu "S. D." pod naslovom "Kad L. P. ulovi zlatnu ribicu" u kojem su po tvrdnji tužitelja objavljene netočne i zlonamjerne informacije koje vrijeđaju privatnost, ugled i čast tužitelja. Tužitelj u tužbi citira dijelove članka za koje tvrdi da su mu uzrokovale štetu: "...gotovo da bi ste se sažalili nad mizernim životom te ljudske jedinke...","On bi se na široko potpisivao ispod odluke o smaknuću...", "...ali ništa od toga, ja mislim, nije strašnije od okrutnog diktatora zarobljenog u tijelu bezveznog birokrata...". Tužitelj ističe da je nakon objave predmetnog članka pretrpio znatne neugodnosti te morao odgovarati na razne upite zbog čega od tuženika potražuje naknadu štete u iznosu od 50.000,00 kn i objavu pravomoćne presude na trošak tuženika i bez komentara u dnevnim novinama "S. D.".

 

              Tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao postojanje pretpostavki za njegovu odgovornost za naknadu štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala na način naveden u tužbi, ističući kako je članak objavljen u kolumni "Vlaška posla" u kojima novinari iznose komentare i promišljanja. Ističe kako je autor komentirao javno djelovanje i istupe tužitelja polazeći od političkih stavova koje je tužitelj iznosio o pitanjima o kojima postoji javni interes (referendumi o braku, ćirilici, splitskoj Povorci ponosa) kojima je privlačio interes javnosti i izazivao razne reakcije. Ističe kako je navedeni članak napisan bez namjere vrijeđanja tužitelja te autor na satiričan način iznosi svoje viđenje tužitelja kao javne osobe, vrednujući pri tome njegove političke aktivnosti bez zadiranja u njegov privatni život.

 

              Ispitujući navedenu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - u daljnjem tekstu: ZPP), jer tuženik u svojoj žalbi niti sadržajno ne ukazuje koju bi to odredbu parničnog postupka i na koji način povrijedio prvostupanjski sud, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu ali je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, utvrđujući kako tuženik nije dokazao postojanje zakonskih pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu.

 

              Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako je tužitelj ispunio procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 22. st. 2. ZM.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje sadržaj cjelokupno objavljenog članka te utvrđuje da isti sadrži i dijelove koje tužitelj naznačuje kao štetnu radnju kojom mu je počinjena šteta.

 

              Prvostupanjski sud potom pravilno cijeni da je cjelokupni članak napisan u satiričnom tonu i zamišljen kao humoristični komentar, ali potom pogrešno zaključuje kako to ne znači da je svaki prosječan čitatelj u stanju shvatiti satiru onako kako je to autor promišljao i napisao u stilu "što bi sve tužitelj mogao, a nije napravio", a čega je novinar morao biti svjestan ukoliko postupa savjesno i odgovorno kada iznosi svoje stavove i mišljenja. Smatra kako novinar koji svoj posao obavlja profesionalno i odgovorno, iznijete činjenice mora potkrijepiti, pogotovo u slučaju kada se time optužuje ili dovodi u negativan kontekst neka osoba pa stoga zaključuje da objava članka predstavlja vrijeđanje i omalovažavanje tužitelja.

 

              Iz samog članka, kao i naslova istoga, jasno proizlazi kako je članak napisan u satiričkom tonu (kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud) te su navodi koje je tužitelj izvukao kao citate (za koje tvrdi da mu uzrokuju štetu), prvostupanjski sud pogrešno cijenio van konteksta cijelog članka. Nejasno je i zašto sud zaključuje kako "prosječan čitatelj" navedeni članak ne bi shvatio kao satiru.

 

              Ukoliko je prvostupanjski sud pod pojmom "prosječnog čitatelja" smatrao one čitatelje koji čitaju samo naslove i istaknute (naglašene) dijelove teksta, njegov zaključak je pogrešan jer sporni navodi citirani od strane tužitelja ni na koji način ne "iskaču" iz spornog članka na neki od navedenih načina, već čine njegov sastavni dio i kao takvi upravo čine cjelinu članka.

 

              Stoga po zaključku ovog drugostupanjskog suda i "prosječnom čitatelju" (kako ga shvaća ovaj drugostupanjski sud kao osobu koja je završila barem osnovnu školu posljedično čemu se s velikom vjerojatnošću zaključuje da je savladala čitanje s razumijevanjem i osnove pisanog izražavanja, uključujući i satiru kao vrstu književnog izričaja u kojem se izvrgavaju podsmijehu i poruzi ljudske slabosti i negativne strane ljudskih grupa, staleža, nosilaca vlasti itd.) koji je pročitao cjelokupni članak, jasno je da autor na satiričan način progovara o javnom djelovanju tužitelja koji u tom javnom djelovanju zastupa stavove političke stranke kojoj pripada.

 

              Da je i sam tužitelj navedeni članak shvatio kao satiru jasno potvrđuje i on sam u svom iskazu navodeći kako je na taj sporni članak odgovorio (objavom u tjedniku tuženika) na satiričan način spominjući NDH (a sve kao odgovor na tekst A. T. o njemu).

 

              Na navode prvostupanjskog suda kojima ističe da novinar koji svoj posao obavlja profesionalno i odgovorno iznijete činjenice mora potkrijepiti, valja istaknuti kako autor članka suprotno zaključku prvostupanjskog suda nije iznio bilo kakve činjenične navode o tužitelju već svoje vrijednosne sudove isključivo vezane uz političku aktivnost tužitelja i stavove koje tužitelj u okviru svog političkog djelovanja iste iznosi u javnosti. Navedeni vrijednosni sudovi autora članka dani su u dobroj vjeri i za iste je postojao opravdani interes javnosti, a što osnovano tuženik navodi kako tijekom postupka koji je prethodio donošenju pobijane prvostupanjske presude tako i u žalbi.

 

              Slijedom svega navedenog, ovaj drugostupanjski sud zaključuje kako je tuženik u ovome postupku dokazao jednu od pretpostavki koja ga oslobađa od odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 21. st. 4. toč. 6. ZM, slijedom čega je u pobijanom dijelu pod stavkom I. izreke prvostupanjsku odluku temeljem odredbe čl. 373. t. 2. ZPP valjalo preinačiti i odbiti  tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, kako je i odlučeno pod točkom II. stavkom 1. izreke ove drugostupanjske presude i posljedično navedenom temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

 

              Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP donesena je odluka o troškovima postupka, pa je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - u daljnjem tekstu: Tarifa ("Narodne novine", broj 142/12, 113/14, 118/14 i 107/15) odlučeno o zahtjevu tuženika za naknadom parničnog troška te je tuženiku s obzirom na činjenicu da je u cijelosti uspio u sporu, dosuđen parnični trošak koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8/1 od 100 bodova (1.000,00 kn), troška pristupa na ročišta 13. lipnja 2016. i 14. rujna 2016. po Tbr. 9/1 Tarife od 100 bodova svako (ukupno 2.000,00 kn) što ukupno s pripadajućim PDV-om na navedene iznose (750,00 kn) iznosi ukupno 3.750,00 kn. Tuženiku nije dosuđen paušalno zatraženi trošak sudske pristojbe "prema odluci suda" jer navedeni trošak prema stanju spisa u ovome postupku nije niti nastao.

 

              Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, dok je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

              Tuženiku pripada i naknada za trošak sastava žalbe po Tbr. 10/1 Tarife od 125 bodova (1.250,00kn) i pripadajućeg PDV-a na navedeni iznos (312,50 kn) što ukupno iznosi 1.562,50 kn (točka II. izreke ove drugostupanjske presude).

 

              Tužitelj je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP odbijen sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio (točka IV. izreke ove drugostupanjske presude).

 

U Velikoj Gorici 2. studenog 2018.