Broj: Gž R-260/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I.E. iz Z., OIB:...., zastupanog po punomoćniku I.V., odvjetniku iz P., protiv tuženika Republike Hrvatske, za Ministarstvo RH, OIB:....., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u P., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-6/2015-32 od 23. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. studenoga 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-6/2015-32 od 23. veljače  2017. potvrđuje u toč. II. izreke.

 

              Uvaženjem  žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u toč. I. izreke i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

" I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo RH, OIB: ...., da tužitelju I. E. iz Z.., OIB:......, na ime naknade neimovinske i imovinske štete plati iznos od 64.910,77 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i to:

 

-na iznos od 20.000,00 kuna u visini stope zatezne kamate koja se od dana 2.lipnja 2015.godine do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena ,

 

-u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućom :

 

-          na iznos od 1.161,89 kuna od dana 5.kolovoza 2014.g. do isplate,

-          na iznos od 1.495,17 kuna od dana 5.rujna 2014.g. do isplate,

-          na iznos od 1.495,17 kuna od dana 5.listopada 2014.g. do isplate,

-          na iznos od 1.495,17 kuna od dana 5.studenog 2014.g. do isplate

-          na iznos od 1.505,59 kuna od dana 5.prosinca 2014.g. do isplate

-          na iznos od 1.560,59 kuna od dana 5.siječnja 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.veljače 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.ožujka 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.travnja 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.svibnja 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.lipnja 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.srpnja 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.777,21 kune od dana 5.kolovoza 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.rujna 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.listopada 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.559,71 kune od dana 5.studenog 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.570,12 kune od dana 5.prosinca 2015.g. do isplate

-          na iznos od 1.570,12 kune od dana 5.siječnja 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.veljače 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.ožujka 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.travnja 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.svibnja 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.lipnja 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.srpnja 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.kolovoza 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.rujna 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.listopada 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.566,54 kune od dana 5.studenog 2016.g. do isplate

-          na iznos od 1.576,95 kuna od dana 5.prosinca 2016.g. do isplate

 

a od 1.prosinca 2016.g. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski razlozi plaćati tužitelju mjesečnu rentu zbog izgubljene zarade u iznosu od 1.566,54 kune na način da dospjele obroke plati odjednom u roku od 15 dana, a dospjevajuće do 5.u mjesecu za prethodni mjesec s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na te iznose od dospijeća svakog  mjesečnog iznosa rente do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.375,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena od dana 31.siječnja 2016.g. do isplate, u roku od 8 dana."

 

              Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 16.625,00 kn u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu  zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška  žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske i imovinske štete novčani iznos od  64.910,77 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, a od  1. prosinca 2016. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski razlozi plaćati tužitelju mjesečnu rentu zbog izgubljene zarade u iznosu od  1.566,54 kn s kamatama, kao i tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 3.375,00 kn s kamatama, pobliže navedeno toč. I. izreke citirane presude. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

              Protiv te presude žale se obje stranke.

 

              Tužitelj presudu pobija u odbijajućem dijelu (toč. II. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda u tom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu troška parničnog postupka.

 

              Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu (toč. I. izreke) iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1.  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) , predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

 

              Žalba  tužitelja nije osnovana, dok je  žalba tuženika osnovana.

 

              Tuženik ne konkretizira u čemu bi se sastojala apsolutno bitna povreda postupka, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koja da je proizašla iz štetnog događaja od  14. kolovoza 2013., kada je kao instruktor pješaštva HV VP ... P. i zapovjednik postrojbe obavljao redovni radni zadatak zapovijedanja postrojbom, za vrijeme vojne vježbe na prostoru  vojnog vježbališta u G. , preko vojnika prešao tenk i usmrtio ga, što je kod tužitelja  rezultiralo akutnom reakcijom na stres, da je bolnički i ambulantno psihijatrijski liječen, a nakon liječenja da je postao radno nesposoban, te pored povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, da trpi štetu u vidu izgubljene zarade kao razlike između neto plaće  koju bi ostvarivao da nije došlo do štetnog događaja i iznosa priznate invalidske mirovine.

 

              U provedenom je postupku utvrđeno neprijepornim:

 

-da je 14. kolovoza 2013. tužitelj bio očevidac smrtnog stradavanja ročnog vojnika;

 

-da je rješenjem Direkcije HZZO KLASA:UP/II-502-03-03/13-01/901, URBROJ:338-01-21-14-2 od 7.siječnja 2014. tužitelju priznata dijagnoza šifre prema MBK-10 klasifikaciji:F 43.0 ozljedom na radu koja se dogodila 14.kolovoza 2013., te su mu u svezi navedene dijagnoze priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu;

 

-da je rješenjem Sektora za upravljanje ljudskim resursima, Uprave za ljudske resurse, Ministarstva RH, KLASA:UP/I 141-02/14-01/33, URBROJ:512M2-010103-14-6 od 8.srpnja 2014. tužitelju prestala djelatna vojna služba po sili zakona s danom 11.srpnja 2014. uz častan otpust zbog utvrđene nesposobnosti za djelatnu vojnu službu s pravom na invalidsku mirovinu;

 

-da je rješenjem Hrvatskog ureda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba u Z. KLASA:UP/I 141-02/14-01/OB, URBROJ:341-99-05/3-14-012635 od 31.ožujka 2015. tužitelju, djelatnoj vojnoj osobi, kod kojega je  zbog ozljede na radu (50%) i bolesti(50%) nastala profesionalna nesposobnost za rad, priznato  pravo na invalidsku mirovinu počevši od 11.srpnja 2014.

 

U fazi ovog  žalbenog postupka i nadalje je sporna osnovanost pravne osnove i visina tužbenog zahtjeva.

 

Ocjenom provedenih dokaza, pozivom na odredbe iz čl. 193. st. 4. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 73/13- dalje ZSOS), a kojom je propisano da za ostale štete počinjene u vezi s obavljanjem službe Republika Hrvatska odgovara po općim propisima o naknadi šteta, što znači da Republika Hrvatska odgovara ili po načelu objektivne odgovornosti (ukoliko je šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću) sukladno pravilima iz čl. 1063. i drugima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08)  ili po načelu presumirane krivnje (ako je  šteta prouzročena namjerno ili iz nepažnje),sud prvog stupnja utvrđuje da je tenk koji je usmrtio ročnika opasna stvar i u vlasništvu tuženika, pa da  stoga, u ovom slučaju postoji objektivna odgovornost  tuženika za štetu koja je nastala tužitelju.

 

Naime, utvrđuje da je provedenim vještačenjem po vještaku psihijatru nedvojbeno utvrđeno da je kod  tužitelja kao posljedica  toga što je bio nazočan stradavanju ročnika preko kojega je prešao tenk, došlo do promjena karakternih osobina u smislu trajne promjene ličnosti te više nije u stanju obavljati potrebne svakodnevne aktivnosti bez pojačanih napora, što je dovelo do toga da su njegove životne aktivnosti smanjene 20% i što predstavlja štetne posljedice navedenog štetnog događaja. Utvrđuje da postoji uzročnoposljedična veza između djelovanja opasne stvari (usmrćenje ročnika u nazočnosti tužitelja) i posljedice (tužiteljevog trajnog oštećenja zdravlja), a da tuženik nije dokazao postojanje kojeg od razloga za  oslobođenje od odgovornosti za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari (čl. 1067. ZOO), odnosno nije dokazalo da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije djelovanje nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti ili da je šteta nastala isključivo radnjom treće osobe, koje nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti ili da je tužitelj djelomično pridonio nastanku štete.

Osnovano tuženik žalbenim navodima osporava pravilnost  utvrđenja suda prvog stupnja  da bi se odgovornost tuženika u odnosu na tužitelja ocjenjivala po načelu objektivne odgovornosti za štetu.

Naime, ovo načelo odgovornosti  za štetu temelji se na samoj činjenici prouzročenja štete; po tom načelu postojanje odgovornosti za štetu postoji čim između štete i štetne radnje postoji uzročna veza.

Po ocjeni ovoga suda  tužitelju štetu nije uzrokovao tenk kao opasna stvar, u kojoj situaciji bi tuženik odgovarao tužitelju kao imatelj opasne stvari i neovisno o tome je li štetna radnja počinjena u vezi s obavljanjem službe ili ne.

Ovaj sud drži i da sama činjenica prisutnosti tužitelja štetnom događaju ne dovodi do objektivne odgovornosti tuženika za štetu tužitelju.

To pak  znači da bi se odgovornost tuženika imala razmatrati kroz sadržaj odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi onaj tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a predmnjeva se obična  nepažnja kao najblaži oblik krivnje. Prema tome, tužitelj je morao dokazati pretpostavke odgovornosti tuženika za štetu,  i to štetnu radnju,  štetu i uzročnu vezu.

Međutim. tužitelj nije dokazao u čemu bi se sastojala štetna radnja tuženika u odnosu na njega – tužitelja, imajući u vidu da se pod štetnom radnjom razumije svaka ona aktivna radnja ili činidba ili propust, odnosno ponašanje štetnika koje se sastoji u propuštanju izvršavanja neke radnje koju bi bio dužan poduzeti, a da je tu radnju poduzeo, izbjegao bi se nastanak štete. Naime,  po ocjeni ovoga suda  u konkretnom slučaju, tuženiku se ne može pripisati u štetnu radnju ili propust već sama okolnost što je tužitelj bio prisutan događaju u kojem je smrtno stradao ročnik. Isto tako,  tužitelj nije dokazao ni postojanje protupravnosti. Posljedično navedenom, u nedostatku štetne radnje  štetnika – ovdje tuženika,  ne može se govoriti niti o postojanju uzročne veze kao posljedice štetne radnje, iz čega slijedi da tužitelj nije dokazao pretpostavke za postojanje odgovornosti za štetu, a koje se moraju kumulativno ispuniti da bi nastao obvezni odnos odgovornosti za štetu.

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

Posljedično izloženom žalbeni navodi tužitelja kojima pobija zakonitost  prvostupanjske presude u cijelosti su neosnovani.

S obzirom na  ishod ovog  žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi čl. 162. st. 2 ZPP-a odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka.

Tuženik je u ovom postupku uspio u cijelosti,  pa mu na temelju odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a pripada zatraženi trošak zastupanja po nadležnom državnom odvjetništvu, i to za sastav odgovora na tužbu prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15-dalje: Tarifa) ) u iznosu od  2.500,00 kn, zastupanja na ročištima  15. rujna 2015.,  14. lipnja 2016. i 12. siječnja 2017. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosima od po  2.500,00 kn, sastava podneska od  25. svibnja 2016. prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od  2.500,00 kn, sastava podneska od 11. siječnja 2017. prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife u iznosu od  500,00 kn, trošak pristupa ročištu za objavu presude  30. siječnja 2017. prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife u iznosu od  500,00 kn i trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife u iznosu od 3.125,00 kn, što čini ukupan parnični trošak u iznosu od 16.625,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

Tužitelju nije dosuđen trošak  žalbenog postupka,  budući da u istom nije uspio.

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci, 7. studenoga 2018.