Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-240/2018 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-240/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz N., OIB: …, protiv tuženika I. P. iz N., OIB: …, kojeg zastupa odvjetnik M. B. iz H.,  radi opoziva ugovora o darovanju, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Kutini poslovni broj P-279/2017-10 od 21. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 7. studenoga 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Kutini poslovni broj P-279/2017-10 od 21. prosinca 2017.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi opoziva ugovora o darovanju sklopljenog 15. travnja 2011. između tužiteljice kao darovatelja i tuženika kao obdarenika, čiji predmet je bio jednosobni stan na prvom katu u površini od 43,87 m2, upisan u z.k. ul. 1096 i 1106,, poduložak 8 k.o. N., te je odbijen zahtjev za uspostavom ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Tužiteljici je naloženo tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn u roku od 15 dana.

 

Protiv presude je žalbu podnijela tužiteljica pozivajući se na žalbene razloge pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi je navela da je u stanu u N. živjela s tuženikom i dvoje maloljetne djece, da je u vrijeme darovanja bila u braku s tuženikom, ali je nakon sklapanja ugovora brak stranaka razveden, te je zajedno sa zajedničkom djecom stranaka napustila stan i privremeno živi u kući svog brata. Navodi da je njezin brat objavio prodaju kuće kako bi riješio svoje stambeno pitanje pa da će stoga u bližoj budućnosti ona morati napustiti kuću i iz svoje skromne zarade plaćati podstanarski stan. Stoga da je njezino osiromašenje izvjesno, budući da je u vrijeme darovanja živjela u stanu za koji nije plaćala najamninu, a sada će to morati činiti. Smatra da je stoga činjenično stanje pogrešno utvrđeno, što je imalo za posljedicu nepravilnu primjenu materijalnog prava na njezinu štetu.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice radi opoziva ugovora o darovanju. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke sklopile ugovor o darovanju 15. travnja 2011. kojim je tužiteljica tuženiku darovala jednosobni stan na prvom katu zgrade u N., da su u vrijeme sklapanja ugovora stranke bile u braku te je tužiteljica bila nezaposlena i nije bila vlasnicom nekih nekretnina.

 

Nadalje utvrđuje da nakon razvoda braka s tuženikom tužiteljica s majkom i djecom živi u kući koja je vlasništvo njezinog brata S. K., da majčina mirovina iznosi 3.500,00 kn te da je tuženik dužan plaćati uzdržavanje za djecu u iznosu od 2.400,00 kn. Iz iskaza tuženika utvrđuje da on živi i radi u R. N. te plaća doprinos za uzdržavanje djece, s tim što je prethodna vlasnica prijepornog stana bila majka tužiteljice D. M. koja je darovala stan svojoj kćeri kako bi tužiteljica istoga dana prenijela vlasništvo na tuženika. Iz iskaza brata tužiteljice S. K. utvrđuje da namjerava prodati kuću u kojoj stanuju tužiteljica i njihova majka te da na strani tužiteljice nije došlo do značajnijih promjena u imovinskim prilikama u razdoblju od 2011. do danas.

 

Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja utvrđuje da u nazočnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke propisane odredbom čl. 493. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) za opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja, jer ni u vrijeme sklapanja ugovora niti u vrijeme vođenja ovog postupka tužiteljica nije bila vlasnicom nekih nekretnina, nije imala druge imovine, a bila je povremeno zaposlena pa se njezine imovinske prilike nisu bitno izmijenile. Nadalje ocjenjuje neosnovanim prigovor litispendencije, uz obrazloženje da se u postupku koji se kod istog suda vodi pod brojem P-1339/15 radi o različitoj pravnoj osnovi tužbe, budući da tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti istog ugovora tvrdeći da se radi o prividnom ugovoru.

 

Stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice te ju obvezuje nadoknaditi tuženiku parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, s tim što tuženiku priznaje trošak zastupanja odvjetnika, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) u ukupnom iznosu od 9.375,00 kn.

 

Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da u nazočnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja.

 

Naime, prema odredbi čl. 493. ZOO darovatelj koji nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da više nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema ni osobe koja ga je po zakonu dužna uzdržavati može opozvati darovanje i od obdarenika zahtijevati povrat dara.

 

Dakle, temeljna pretpostavka koja mora biti ispunjena za opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja jest bitna promjena u imovinskim prilikama darovatelja nakon sklapanja ugovora o darovanju. Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja imovinske prilike tužiteljice nisu u bitnom izmijenjene u odnosu na razdoblje u kojemu je sklopljen ugovor o darovanju, budući da su stranke s maloljetnom djecom živjele u stanu koji je bio vlasništvo tužiteljičine majke, a istoga dana kada je vlasništvo preneseno na tužiteljicu sklopljen je i prijeporni ugovor o darovanju iste nekretnine u korist tuženika. Glede obiteljskih i ostalih imovinskih prilika, tužiteljica je u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju živjela u stanu s tuženikom i maloljetnom djecom, a sada živi u kući u vlasništvu njezinog brata, u kojoj živi i majka tužiteljice. Iz utvrđenja suda prvog stupnja također proizlazi da tužiteljica povremeno ostvaruje prihod vlastitim radom te na taj način osigurava sredstva za vlastito uzdržavanje, a tuženik je presudom obvezan plaćati doprinos za uzdržavanje djece stranaka.

 

Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da u nazočnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja, zbog čega je tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

 

Na žalbene navode tužiteljice valja odgovoriti da tužiteljica u potkrijepu svojih tvrdnji o ispunjenosti pretpostavki za opoziv darovanja, obrazlaže događaje koji bi mogli uslijediti u budućnosti, za slučaj da tužiteljičin brat proda nekretninu u kojoj tužiteljica živi, međutim sud odlučuje na temelju činjenica koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, a koje činjenice upućuju na zaključak da tužiteljica kao darovateljica nije u toj mjeri osiromašila da nema sredstava za svoje nužno uzdržavanje, što je preduvjet za opoziv darovanja.

 

Pravilno je ocijenjen i prigovor litispendencije (čl. 194. ZPP-a), budući da postoji subjektivni, ali ne i objektivni identitet dviju parnica. Naime, predmet ovog spora je opoziv darovanja zbog osiromašenja darovatelja, dok se u drugoj parnici, kako bi to proizlazilo iz utvrđenja suda prvog stupnja, raspravlja povodom zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti ugovora o darovanju, koji zahtjev se temelji na različitoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tuženik je uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tužiteljice, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljice odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 12. studenoga 2018.

Copyright © Ante Borić