Broj: Gž-735/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Melite Novoselac kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Jadranke Toša Berečić i Ljiljane Banac kao člana vijeća, u građansko pravnoj stvari I. tužitelja N. K., OIB …, II. tužiteljice M. K., OIB …, oboje iz Đ., …, koje zastupa punomoćnik T. Š., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Š. & Š. iz Z., protiv I. tuženika HOK – O. d.d. Z., …, OIB …,, koga zastupa Zajednički odvjetnički ured O. i dr. iz Z. i II. tuženika V. K. iz Đ., …, OIB …, radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Đakovu od 2. ožujka 2017., broj P-536/2016-16, u sjednici vijeća održanoj 8. studenog 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda prvostupanjskog suda u pobijanom odbijajućem dijelu (t. II. izreke), te odluci o parničnom trošku (t. III. izreke).

 

              II. I. tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

              "Tuženik V. K. dužan je platiti tužitelju N. K. iznos od 292.722,68 kn i tužiteljici M. K. iznos od 292.722,68 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2009.g. do isplate po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % -tnih poena do 31. 07. 2015. godine a od 31. 08. 2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % - tna poena, te naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 53.950,00 kn sa zateznim kamatama od 22. veljače 2017. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % - tna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

              Tužitelji se u cijelosti odbijaju s tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženika HOK o. d.d. koji glasi:

              "Tuženik HOK o. d.d. Z. dužan je platiti tužitelju N. K. iznos od 292.722,68 kn i tužiteljici M. K. iznos od 292.722,68 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2009. godine do isplate po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % - tnih poena do 31. 07. 2015. godine a od 31. 08. 2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % - tna poena, te naknaditi trošak parničnog postupka."

 

              Tužitelji su prvotuženiku HOK o. d.d. dužni naknaditi parnični trošak u iznosu od 64.124,68 kn, sa zateznim kamatama od 22. veljače 2017.g. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % - tna poena, sve to u roku od 15 dana."

 

Ovu presudu u odbijajućem dijelu pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tužitelji iz razloga označenih u čl. 353. st. 1. t. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13 i 89/14., dalje ZPP), kao i u odluci o parničnom trošku, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev prihvati uz naknadu tužiteljima u cijelosti parničnog troška i troška žalbenog postupka.

 

              U odgovoru na žalbu I. tuženik je porekao osnovanost žalbenih navoda i predložio da se žalba kao neosnovana odbije, a njemu dosudi trošak odgovora na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              U pobijanoj presudi ne postoje nejasnoće ni proturječnosti kao ni drugi nedostaci zbog kojih se ne bi mogla ispitati, tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koje se ukazuje u žalbi, a niti koja druga iz navedenog članka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

 

              Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku u cijelosti postupio po uputama ovo suda iz ukidbenog rješenja broj Gž-… od 5. svibnja 2016. u kojem se između ostalog, upozorava prvostupanjski sud na primjenu odredbe čl. 233. st. 5. ZPP vezano za osporavanje tužitelju postojanja ugovora o osiguranju jamstva jer u spisu prvostupanjskog suda postoji tek ispis tog ugovora iz računalne datoteke, sukladno odredbi čl. 377. st. 1. ZPP.

 

              Postojanje predmetnog ugovora nalazi utvrđenim prvostupanjski sud polazeći od nesporno zaključene police o osiguranju … koja je potpisana od strane I. i II. tuženika, kao ugovornih strana.

 

              U navedenoj polici stoji da je ugovor o osiguranju jamstva, sastavni dio police osiguranja, te da ugovaratelj (II. tuženik) potpisom police potvrđuje primitak navedenog sastavnog dijela Ugovora o osiguranju.

 

              Tužitelji u izjavljenoj žalbi prije svega u odnosu na predmetni ugovor o osiguranju jamstva, daju svoju ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavljaju ocjeni dokaza učinjenih po prvostupanjskom sudu.

 

              Prvostupanjski sud je sve izvedene dokaze cijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP, pa tužitelji takovu ocjenu dokaza neosnovano napadaju pozivom na odredbu čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

 

              Prvostupanjski sud je nadalje utvrdio da je I. tuženik jamac (Ugovor o osiguranju) od kojega tužitelji ne mogu zahtijevati ispunjenje obveze prije nego što su to zatražili od glavnog dužnika - II. tuženika. Takvog su mišljenja i tužitelji (str. 102-104).

 

              Tužitelji u slučaju da se ne prihvati njihovo stajalište izraženo u žalbi i tijekom postupka da ugovor o osiguranju jamstva nije ni postojao, a što povezuju s ponašanjem I. tuženika prije podnošenja tužbe o tome da predmetni ugovor tužiteljima ne želi dostaviti, odnosno da je isti zagubljen, koje ponašanje po mišljenju, kako prvostupanjskog suda, tako i ovoga, nije relevantno za odluke o predmetu spora, predlažu utvrditi ništetnom čl. 9. predmetnog ugovora, kojom je isključena obveza I. tuženika da isplati osiguranu svotu, ukoliko tužitelji ne aktiviraju policu o osiguranju do 31. svibnja 2009.

 

              Nesporno je da su se tužitelji 16. rujna 2011., preko više od 2 godine obratili I. tuženiku sa zahtjevom za isplatom osigurane svote po polici osiguranja jamstva zaključenoj između I. i II. tuženika.

 

              Upravo čl. 9. citiranog ugovora propisano je da ugovor stupa na snagu potpisom police i traje do 31. svibnja 2009., te će se nakon isteka valjanosti Ugovora osiguratelj smatrati oslobođen svih obveza po Ugovoru o osiguranju jamstva. Sve to sukladno odredbi čl. 297. st. 3. i čl. 301. ZOO/05.

 

              Na predmetni ugovor se primjenjuju opća načela ugovora prava iz ZOO/05 po kojem su strane ovlaštene svoj odnos urediti na način koji odgovara njihovoj slobodnoj volji i načelu slobode uređivanja obveznih odnosa (čl. 2. ZOO/05), što proizlazi iz čl. 923. st. 1. ZOO/05, kojim je propisano kako se odredbe odsjeka 27.  Ugovora o osiguranju neće primjenjivati između ostaloga i na osiguranje tražbina kao u konkretnom slučaju, a što u konačnici anulira pozivanje tužitelja na čl. 6., čl. 102. te čl. 107., do 110. važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07, 125/07).

 

              Irelevantno je, po mišljenju ovog suda razmatrati u žalbi tužitelja istaknuti prigovor zastare po I. tuženiku (str. 111), o čemu se prvostupanjski sud očitovao u presudi od 26. veljače 2015., broj P-…. našavši ga neosnovanim, te u konkretnom slučaju nepotrebnim razmatranja od strane suda, u slučaju kada je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev u odnosu na I. tuženika, neosnovan, budući tužitelji do 31. svibnja 2009. nisu aktivirali policu osiguranja, slijedom čega su izgubili pravo na isplatu osigurane svote, kao što je neosnovano i pozivanje tužitelja na potrebu utvrđenja ništetnim čl. 9. Ugovora o jamstvu sukladno odredbi čl. 322. ZOO/05, te gore citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

 

              Iz citiranog članka, čije utvrđenje tužitelji predlažu utvrditi ništetnim, proizlazi da jamstvo vrijedi do 31. svibnja 2009.

 

              Isto proizlazi i iz čl. 4. Kupoprodajnog ugovora od 23. siječnja 2008. sklopljenog između tužitelja i II. tuženika, kojim je ugovoreno da ukoliko II. tuženik i nakon produženja roka, tužiteljima ne preda u posjed dva stana, tužitelji su ovlašteni do zaključno 31. svibnja 2009. aktivirati policu osiguranja iz čl. 5. istog Ugovora. Ugovorna strana tog ugovora nije I. tuženik, što dalje upućuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji nisu htjeli potpisati predmetni kupoprodajni ugovor, dok ne dobiju potpuno osiguranje, da će im biti isporučeni stanovi, slijedom čega se upravo datum 31. svibanj 2009., spominje u samom kupoprodajnom ugovoru, kao datum aktiviranja police, koji je naveden i u ugovoru o osiguranju jamstva.

 

              U žalbi se prvi puta spominju bianco zadužnice iz ugovora o osiguranju. U žalbi nije dopušteno iznošenje novih činjenica i dokaza (čl. 352. st. 1. ZPP).

 

              Prvostupanjski sud nije našao osnovanim tužbeni zahtjev postavljen tijekom postupka po novoj pravnoj osnovi, naknadi štete, koju tužitelji trpe zbog postupanja I. tuženika kao osiguratelja u visini osigurnine na koji bi imali pravo. Sve to u slučaju, da prvostupanjski sud utvrdi da ne postoji valjani ugovor o osiguranju jamstva, odnosno utvrđenja police osiguranja, odnosno čl. 9. iste, ništetnom.

 

              Pravilno utvrđujući suprotno gore navedenom, tužbeni zahtjev sa naknadom štete se ukazuje neosnovanim.

 

              Žalbu tužitelja je stoga u pobijanom odbijajućem dijelu (t. II. izreke) kao neosnovanu valjalo odbiti i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

              Odluka o naknadi parničnog troška (t. III. izreke) je obrazložena i pravilna, a trošak dosuđen sukladno vrijednosti predmeta spora, važeće Odvjetničke tarife i Zakona o sudskim pristojbama, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, pa takovo obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

 

              I. tuženiku se ne priznaje trošak odgovora na žalbu jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

              O prijedlogu tužitelja za oslobođenjem od plaćanja sudske pristojbe, odlučit će prvostupanjski sud, sukladno važećim propisima.

 

              U nepobijanom dosuđujućem dijelu (t. I. izreke) prvostupanjska presuda, ostaje neizmijenjena.

 

Osijek, 8. studenog 2018.