Broj: Gž-1212/18

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja V. M. iz K., OIB: …, zastupan po punomoćniku Ž. Š., odvjetniku iz K., protiv tuženice C. o. d.d., Z., OIB: …, uz sudjelovanje umješača na strani tuženice E. B. iz K., OIB: …, zastupan po punomoćnici I. R. R., odvjetnici iz K., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu od 5. rujna 2018. poslovni broj Pn-189/15, dana 20. studenoga 2018.,

p r e s u d i o   j e

1. Djelomično se uvažava i djelomično odbija žalba tužitelja V. M. te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu od 5. rujna 2018. poslovni broj Pn-189/15 u točki 1. njezine izreke tako da je tuženica C. o. d.d. dužna u roku od 15 dana isplatiti tužitelju:

- neimovinsku štetu na ime povrede prava osobnosti u iznosu od 3.900,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, a u slučaju promjene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- imovinsku štetu na vozilu u iznosu od 6.081,10 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. rujna 2018. po stopi od 7,09 % godišnje te na ime izgubljene zarade u iznosu od 1.077,56 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 146,96 kuna od 15. veljače 2013., na iznos od 64,58 kuna od 15. ožujka 2013., na iznos od 433,63 kuna od 15. travnja 2013. i na iznos od 432,39 kuna od 15. svibnja 2013. sve po stopi od 12 % godišnje, pa do isplate, a u slučaju promjene za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i parnični trošak u iznosu od 8.884,00 kuna, dok se u preostalom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

2. Odbija se djelomično žalba tužitelja kao neosnovana te se djelomično potvrđuje prvostupanjska presuda u točki 2. izreke u dijelu kojim je naloženo tužitelju da plati umješaču E. B. trošak parničnog postupka u iznosu 1.400,000 kuna, dok se djelomično žaba uvažava i preinačuje u preostalom dijelu prvostupanjska presuda tako da se zahtjev umješača za naknadom troška u preostalom dijelu za iznos od 600,00 kuna odbija kao neosnovan, s time da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Pobijanom presudom točkom 1. odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku C. o. d.d., Z., OIB …, da tužitelju V. M. iz K., OIB …, a na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti isplati novčani iznos u visini od 13.000,00 kn te zakonske zatezne kamate na taj iznos po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuće od dana izjavljivanja tužbe 21. prosinca 2015. pa do isplate te se nalaže tuženiku da tužitelju, a na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati novčani iznos u visini od 20.270,00 kn te zakonske zatezne kamate na taj iznos po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuće od dana izjavljivanja tužbe 21. prosinca 2015. pa do isplate, te se nalaže tuženiku da tužitelju, a na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade isplati novčani iznos u visini od 3.591,95 kn te zakonske zatezne kamate na taj iznos tekuće do dana 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje kamate teku kako slijedi:

              - na iznos od 489,89 kn počam od 15.2.2013. pa do isplate,

              - na iznos od 215,29 kn počam od 15.3.2013. pa do isplate,

              - na iznos od 1.445,44 kn počam od 15.4.2013. pa do isplate,

              - na iznos od 1.441,32 kn počam od 15.5.2013. pa do isplate,

te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, po troškovniku u cijelosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Točkom 2. naloženo je tužitelju da plati umješaču E. B. trošak parničnog postupka u iznosu 2.000,00 kuna, u roku od 15 dana.

Protiv gornje presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači ili ukine.

U odgovoru na žalbu umješač je u bitnom osporio žalbene navode i predložio njezino odbijanje.

Žalba je djelomično osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana preuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8, 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje - ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju upire žalitelj jer odluka nema proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Međutim, djelomično je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na što ovaj sud također pazi i po službenoj dužnosti u smislu citirane procesne odredbe.

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time da su tijekom postupka bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva odnosno odgovornost za nastanak štetnog događaja, čl. 57. stavak 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15 i 108/17, dalje - ZSPC) propisuje da vozač vozila koje skreće ulijevo dužan je propustiti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, zadržava smjer svojeg kretanja ili skreće udesno, osim ako postavljenim prometnim znakom nije drukčije određeno, radi utvrđivanja dinamike i uzroka nastanka prometne nezgode tijekom postupka provedeno je prometno vještačenje po sudskom vještaku Z. T., dipl. ing. strojarstva kojim je utvrđeno da je do nezgode došlo zbog poduzetog skretanja vozila Ford na prometnu traku za kretanje iz suprotnog pravca i presijecanja putanje kretanja nailazećem vozilu Mercedes, da bi s obzirom na poduzeto skretanje vozila Ford u lijevo nezgoda bila izbjegnuta u slučaju da je vozač vozila Ford sačekao i propustio da nailazeće vozilo Mercedes u ravnom kretanju prođe te bi u slučaju da se vozilo Mercedes kretalo propisanom brzinom od 50 km/h, vozač je imao mogućnosti za izbjegavanje sudara kočenjem pa primjenom članka 57. stavak 2. ZSPC-a koji propisuje da je vozač vozila koje skreće ulijevo dužan propustiti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, zadržava smjer svojeg kretanja ili skreće udesno, osim ako postavljenim prometnim znakom nije drukčije određeno, a u ovoj konkretnoj situaciji iz nalaza prometnog vještaka proizlazi da nije prometnim znakom drukčije određeno, to sud zaključuje da prema prometnom vještačenju iako je umješač imao mogućnost pri propisanoj brzini od 50 km/h izbjeći sudar kočenjem upravo tužitelj bio dužan propustiti sva vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i zadržavaju smjer svojeg kretanja, stoga sud zaključuje da je tužitelj isključivo odgovoran za uzrok nastanka prometne nezgode, stoga po ocjeni suda niti brzina kretanja umješača niti alkohol nisu u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja.

Po motrištu ovog suda djelomično se osnovano u žalbi prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na ocjenu podijeljene odgovornosti za predmetni štetni događaj jer je riječ o naknadi štete nastale u sudaru dvaju motornih vozila (automobila) i da prema odredbi čl. 1072. st. 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje ZOO) u slučaju nezgode izazvane motornim vozilima u pogonu svaki vlasnik odgovara drugome za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje, kako se to opravdano upire u žalbi tužitelja.

Naime, pogrešan je stav prvostupanjskog suda kada navodi da vožnja pod visokim utjecajem alkohola i brzinom od 110 km/h, čak dvostruko više od dopuštene od 50 km/h na raskrižju u gradu i nereagiranje smanjenjem brzine i kočenjem uoči raskrižja od strane osiguranika tuženika, odnosno umješača, ne predstavlja protupravno ponašanje i da nije u uzročnoj vezi s nastankom prometne nezgode, jer je to suprotno čl.53. ZSPC-a, koja odredba propisuje da se na cesti u naselju vozač ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km na sat, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio, te odredbi čl. 58. st. 1. ZSPC-a, koja pak propisuje da vozač koji se približava raskrižju mora voziti s povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima na raskrižju te da vještak navodi u nalazu i mišljenju da do sudara ne bi došlo da se osiguranik tuženika kretao brzinom manjom od čak 97 km/h.

Dakle, po ocjeni ovog suda uzrok prometne nezgode u ovom složenom i frekventnom raskrižju u gradu je posljedica grubog kršenja prometnih propisa obaju sudionika, s time da je doprinos tužitelja veći jer je njegovo ponašanje bilo dominantno budući je inicirao nastanak nezgode time što je u namjeri da skrene na obližnje parkiralište kroz raskrižje prošao zabranjenim pravcem tako da je prešao preko neisprekidane (pune) uzdužne crte koja dijeli kolničke trake za promet vozila u suprotnim smjerovima oduzevši prednost prolaza i sudarivši se s vozilom osiguranika tužene jer je namjerno prešao na kolnički trak kojim se kreću vozila iz suprotnog smjera presjekavši putanju kretanja vozilu Mercedes postupivši suprotno čl. 34. st. 1. ZSPC-a koja propisuje da su sudionici u prometu dužni postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti, prometnim svjetlima te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba slijedom čega ovaj drugostupanjski sud cijeneći okolnosti konkretnog slučaja u njihovoj ukupnosti nalazi da je njegov doprinos u nastanku prometne nezgode znatan i iznosi 70%, a umješača 30%.

Iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka prim. dr. sc. Ž. K., dr. med., spec. kirurga i traumatologa proizlazi da je vještak utvrdio temeljem medicinske dokumentacije da je tužitelj pri predmetnom događaju zadobio slijedeće ozljede i posljedična stanja: ranu i natučenje lijevog koljena, natučenje leđa, akutnu reakciju na stres, poremećaj prilagođavanja zbog kojih ozljeda je tužitelj trpio ukupno i kumulativno fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 10 dana i slabog intenziteta 45 dana, trpio je i nelagodnosti previjanja rane, primanje injekcija, rengenska snimanja, fizikalne terapije, preglede i kontrole liječnika, da je trpio i strah što slijedi iz medicinske dokumentacije psihijatra, primarni strah jakog intenziteta bio je kratkotrajan, na razini nekoliko minuta, sekundarni strah jakog intenziteta trajao je jedan dan do liječničke obrade i smirivanja tjelesnih simptoma, međutim, kasnije je tužitelj imao posljedičnih psihičkih tegoba, kako je to razvidno iz medicinske dokumentacije, pa je tako sekundarni strah srednjeg intenziteta trajao još mjesec dana, a slabog intenziteta daljnja 3 mjeseca, no strah kod tužitelja nije ostavio trajne posljedice.

Shodno odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a, a imajući u vidu naprijed navedeno te vodeći računa o kriterijima (mjerilima), odnosno kvalifikatornim okolnostima koje utječu na visinu pravične novčane naknade te u sudskoj praksi prihvaćenim uobičajenim orijentacijskim kriterijima, ovaj sud smatra da tužitelju pripada satisfakcija za pretrpljene fizičke boli u iznosu od 7.000,00 kuna i za strah od 6.000,00 kuna ili ukupno od 13.000,00 kuna, kako je i zatraženo petitom, od čega mu prema doprinosu pripada 3.900,00 kuna.

Iz provedenog prometnog vještačenja proizlazi da je tužitelj na vozilu pretrpio totalnu stvarnu štetu u iznosu od 20.270,00 kuna od čega mu pripada 6.081,00 kuna koja šteta se utvrđivala prema cijenama u vrijeme presuđenja zbog čega zatezna kamata nije mogla početi teći prije tog trenutka, tj. od podnošenja tužbe kako je to zatraženo tužbenim zahtjevom, o kom materijalnopravnom pitanju je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje primjerice u odlukama Rev-2451/1992, Rev-3099/1995, Rev-74/01, Rev-183/02, Rev 1140/2006 i Rev-625/2008.

Konačno, financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj pretrpio i imovinsku štetu na ime razlike između naknade za vrijeme bolovanja koju je primio i neto plaće koju bi primio da je u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu vozača disponenta koja neto plaća je iznosila 3.591,95 kuna i koji mjesečni iznosi su iskazani u stupcu br. 25 obračunske tabele vještaka na listu spisa br. 165 iz koje proizlazi da je navedena razlika za mjesec 12/12 iznosila 45,01 kuna, za 1/13 - 489,89 kuna, za 2/13 - 215,29 kuna, za 3/13 - 1.445,44 kuna i 4/13 - 1.441,32 kuna, što ukupno iznosi 3.591,95 kuna, od čega tužitelju pripada 1.077,58 kuna, sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je temeljem čl. 373. točka 3. i čl. 368. st. 1 ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužitelja i djelomično preinačiti i potvrditi pobijanu presudu glede glavne stvari zbog čega je posljedično donijeta i odluka o trošku razmjerno konačnom uspjehu stranaka i umješača u ovoj parnici temeljem čl. 166. st. 2. u svezi čl. 154. st. 2. ZPP-a tako da tuženik nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.884,00 kuna i to na ime zastupanja putem punomoćnika iz reda odvjetnika na ime nagrade od 100 bodova za sastav tužbe i zastupanja ne četiri ročišta, 50 bodova za ročište za objavu presude ili ukupno 550 bodova, što s PDV-om iznosi 6.875,00 kuna, čemu valja dodati trošak pristojbe od 1.405,00 kuna ili ukupno 8.280,00 kuna, a prema uspjehu 2.484,00 kuna, dok nije priznat trošak sastava brojnih podnesaka koje radnje nisu bile potrebne ili su mogle biti poduzete na održanim ročištima, čemu valja pribrojiti trošak vještačenja od 5.500,00 kuna i žalbe od 900,00 kuna, tako da trošak ukupno iznosi 8.884,00 kuna, dok je trošak umješača razmjerno smanjen s obzirom na njegov konačni uspjeh, s time da je odluka o trošku za umješača u žalbenom postupku donesena na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Zadru, 20. studenoga 2018.