Broj: Gž Ovr-845/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja J. o. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. d. G. i p., protiv ovršenice M. L. iz K. K., OIB: …, radi naplate novčane tražbine, rješavajući žalbu ovrhovoditelja podnesenu protiv rješenja Općinskog  suda u Splitu, poslovni broj Ovr-3224/17 od 11. srpnja 2017., 30. ožujka 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog  suda u Splitu, poslovni broj Ovr-3224/17 od 11. srpnja 2017.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda odbačen je prijedlog za ovrhu kao nedopušten.

 

Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP) u svezi sa čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ), sa prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

 

Žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 211. OZ-a jer da je ovrhovoditelj sudu dostavio dokaz o nemogućnosti naplate putem Financijske agencije (dalje: Agencija), pri čemu da nije relevantan razlog zbog kojeg Agencija nije provela prisilnu naplatu. Naime, svrha navedene zakonske odredbe da je omogućiti ovrhovoditeljima kojima Agencija ne želi provesti ovrhu da svoju tražbinu ostvare putem suda jer bi im u suprotnom bila uskraćena sudska zaštita, što se može podvesti i pod povredu konvencijskog prava na pošteno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ovrhovoditelj ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba postupka već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a na postojanje bitnih povreda odredaba postupka propisanih čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijanog rješenja nije ostvarena niti jedna od tih procesnih povreda.

 

Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju ovršne presude Općinskog suda u Splitu posl. br. IP-591/08, radi naplate novčane tražbine, uz koji je dostavio potvrdu Agencije prema kojoj je osnova za plaćanje vraćena ovrhovoditelju jer nije dostavljena u propisanom obliku-izvorniku, već u preslici.

 

Cijeneći razlog zbog kojeg je ovrhovoditelju vraćena osnova za plaćanje od strane Agencije, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 5. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („ Narodne novine“ broj 91/10 i 112/12, dalje: ZPONS) i čl. 4. st. 4. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ( „Narodne novine“ 6/13, dalje: Pravilnik) zauzima stav da je Agencija vratila osnovu za plaćanje kao nepodobnu za izvršenje, a ne izdala potvrdu o nemogućnosti provedbe ovrhe iz čl. 3. st. 6. Pravilnika.

 

Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da u takvoj pravnoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe čl. 211. OZ-a, slijedom čega odbacuje prijedlog za ovrhu kao nedopušten.

 

Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbacio prijedlog za ovrhu kao nedopušten.

 

Prema odredbi čl. 5. st. 1. ZPONS-a nadležno tijelo, odnosno ovrhovoditelj dostavlja osnovu za plaćanje Agenciji, u izvorniku ili otpravku, neposrednom dostavom, preporučenom pošiljkom, preko javnog bilježnika ili opunomoćenika, odnosno na drugi način uređen posebnim propisom.

 

Odredbom čl. 4. st. 1. Pravilnika propisano je da ako Agencija prema propisu kojim je uređena osnova za plaćanje utvrdi nemogućnost izvršenja osnove za plaćanje, vraća je donositelju odnosno podnositelju uz obrazloženje razloga vraćanja. Troškove vraćanja osnove za plaćanje snosi podnositelj, dok je st. 4. istoga članka propisano da ako Agencija zaprimi osnovu za plaćanje koja nije dostavljena u skladu sa člankom 5. Zakona, u izvorniku ili otpravku, vraća je podnositelju kao nepodobnu za izvršenje, uz obrazloženje razloga vraćanja.

 

Prema odredbi čl. 211. OZ-a, sud će odbaciti kao nedopušten prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima na računu na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice te na temelju isprave iz članka 209. stavka 1. ovoga Zakona na temelju kojih se može od Agencije zatražiti izravna naplata, osim ako se na temelju tih isprava nije mogla provesti naplata preko Agencije, o čemu će Agencija izdati potvrdu.

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 211. OZ-a u svezi sa čl. 5. st. 1. ZPONS-a i čl. 4. st. 4. Pravilnika, kada je odbacio prijedlog za ovrhu kao nedopušten.

 

To iz razloga jer je ovrhovoditelj uz prijedlog za ovrhu dostavio potvrdu Agencije o vraćanju osnove za plaćanje iz razloga nedostavljanja osnove u izvorniku, dakle iz razloga propisanog odredbom čl. 4. st. 4. Pravilnika u svezi sa čl. 5. st. 1. ZPONS-a, a ne iz razloga nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje propisanog odredbom čl. 4. st. 1. Pravilnika. S obzirom na razlog vraćanja osnove za plaćanje od strane Agencije, a koji se odnosi na neurednost zahtjeva za izravnu naplatu, a ne na nemogućnost provedbe izravne naplate koja je predviđena odredbom čl. 211. OZ-a kao razlog za dopuštenost sudske ovrhe, pravilan je stav prvostupanjskog suda o nedopuštenosti prijedloga za ovrhu.

 

Pri tome, neosnovan je stav ovrhovoditelja o irelevantnosti razloga vraćanja osnove za plaćanje u primjeni odredbe čl. 211. OZ-a, budući da navedena zakonska odredba predviđa isključivo nemogućnost provedbe izravne naplate kao razlog za dopuštenost sudske ovrhe na novčanim sredstvima, što u ovom predmetu nije slučaj.

 

Osim toga, takvo tumačenje, suprotno stavu ovrhovoditelja, upravo je u skladu sa svrhom tzv. izvansudske ovrhe, a to je učinkovitost u prisilnom ostvarenju tražbine ovrhovoditelja, s time da je odredbom čl. 211. OZ-a upravo u korist ovrhovoditelja propisan izuzetak kada može tražiti sudsku ovrhu. Međutim, pri tome potrebno je razlikovati slučaj kada Agencija ne može provesti ovrhu zbog neurednog zahtjeva ovrhovoditelja iz razloga koji ovrhovoditelj može samostalno otkloniti i ponovno podnijeti zahtjev za izravnu naplatu, od slučaja kada Agencija ne može provesti izravnu naplatu iz razloga koji ovrhovoditelj ne može otkloniti. Samo u potonjem slučaju ovrhovoditelj ima pravo pristupa sudu na temelju odredbe čl. 211. OZ-a pa kako je u konkretnom slučaju ovrhovoditelju vraćena osnova za plaćanje upravo zbog neurednosti zahtjeva za izravnu naplatu uslijed nedostavljanja izvornika osnove za plaćanje, koji razlog može sam otkloniti i ponovno zatražiti izravnu naplatu putem Agencije, pobijanom odlukom nije povrijeđeno niti njegovo pravo na pošteno suđenje iz odredbe čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija) na koje se poziva u žalbi.

 

Iz navedenih razloga valjalo je pozivom na odredbu čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a odbiti žalbu ovrhovoditelja i potvrditi pobijano rješenje , kao u izreci.

 

U Rijeci 30. ožujka 2018.