Broj: Gž Ovr-154/2018

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja R. R. F. e. sa sjedištem u F., R. A., OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u O. d. K. i P. d.o.o. sa sjedištem u Z., protiv ovršenice S. J. G. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. G. C., odvjetnici iz Z., radi naplate, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-82/18-7 od 15. svibnja 2018., 22. kolovoza 2018.,

r i j e š i o   j e

Žalba ovrhovoditelja se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 20 Ovr-82/18-7 od 15. svibnja 2018. godine.

Ovrhovoditelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

Obrazloženje

Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 20 Ovr-82/18-7 od 15. svibnja 2018. godine određena je odgoda prijenosa zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate na temelju bjanko zadužnice od 08. ožujka 2007. godine, ovjerene kod javnog bilježnika J. C. iz Č., broj OV-…, od …, do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-4648/17 (točka I izreke), naloženo je ovrhovoditelju R. R. F. e. sa sjedištem u F., R. A., OIB:…, da ovršenici S. J. G. iz P., OIB:…, naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna (točka II izreke), i odbijen je dio zahtjeva ovršenice za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.125,00 kuna (točka III izreke).

Zaključkom istog broja i datuma ovršenica S. J. G. iz P., OIB:…, upućena je da u roku od 15 dana pokrene parnicu  radi proglašenja nedopuštenom izravne naplate na temelju bjanko zadužnice od 08. ožujka 2007. godine, ovjerene kod javnog bilježnika J. C. iz Č., broj OV-…, od …, zbog razloga iz odredbe čl.50.st.1.t.11. Ovršnog zakona te da dokaz o tome dostavi sudu.

Protiv navedenog rješenja, i to odluke sadržane u točkama 1 i 2 izreke, žalbu izjavljuje ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), čije se odredbe temeljem čl.21.st.1. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/2017 – dalje: OZ/12) na odgovarajući način primjenjuju i u ovršnom postupku, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijano rješenje preinači odbijanjem prijedloga ovršenice te dosudom ovrhovoditelju prouzročenog troška postupka, ili da ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava, podnesen u skladu sa odredbom čl.210.st.1. OZ/12, ovršenica je temeljila na odredbi čl.65. OZ/12, na odredbi čl.19.k Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), i na odredbi čl.6. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditima s međunarodnim obilježjem sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (NN broj 72/17 – dalje: Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu), pri čemu je tvrdila da se u konkretnom slučaju radi o postupku izravne naplate tražbine iz ugovora o kreditu sklopljenim u Republici Hrvatskoj sa neovlaštenim vjerovnikom (zadrugom sa sjedištem u R. A.) koji nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za obavljanje poslova potrošačkog kreditiranja na području Republike Hrvatske, slijedom čega se radi o ništetnom ugovoru u smislu navedenih specijalnih zakonskih propisa, i da je zbog toga kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu  u predmetu P-4648/17 pokrenula parnicu za utvrđenja ništetnosti i ugovora o kreditu i bjanko zadužnice na temelju koje je ovrhovoditelj zatražio izravnu naplatu.

Navedeni prijedlog ovršenice sud prvog stupnja je ocijenio osnovanim, i to temeljem odredbe čl.19.k st.1. i st.3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), i to nakon što je utvrdio:

-da ovršenica ima status potrošača u smislu odredbe čl.2.st.1.t.1. ZPK,

-da je ovrhovoditelj dana 28. studenog 2017. godine podnio zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine temeljem bjanko zadužnice izdane dana … ovjerene kod javnog bilježnika J. C. dana … pod brojem OV-…,

-da je navedena bjanko zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja za novčanu tražbinu ovrhovoditelja iz ugovora o kreditu koji je zaključen dana 06. veljače 2007. godine u H. u R. A.,

-da je ovršenica u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu  u predmetu P-4648/17 pokrenula parnicu radi utvrđenja da je ništetan i navedeni ugovor o kreditu i navedena bjanko zadužnica.

Pri svemu tome, sud prvog stupnja izražava i pravni stav da navedeni ugovor o kreditu, unatoč tome što nije zaključen u Republici Hrvatskoj već u Republici Austriji, ima međunarodno obilježje jer su njegove stranke strana pravna osoba i državljani Republike Hrvatske, i da se navedena odredba čl.19.k ZPK odnosi, kako na ovrhu tražbina iz ugovora o kreditima zaključenih poslije stupanja na snagu (30. rujan 2015.) ZID ZPK/15 tako i na ovrhu tražbina iz ugovora o kreditima zaključenim prije stupanja na snagu navedene zakonske odredbe.

Nisu osnovane ovrhovoditeljeve tvrdnje iznesene u žalbi  u kojima on ističe da je navedena odluka suda prvog stupnja posljedica pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda.

Iz već naprijed navedenog proizlazi da je ovršenica svoj prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava temeljila i na odredbi čl.65. OZ/12 – tj. općoj odredbi ovršnog prava koja regulira pretpostavke za odgodu ovrhe po prijedlogu ovršenika. Međutim, iz sadržaja  njenog prijedloga potpuno izvjesno proizlazi da u njemu takav prijedlog nije činjenično uopće obrazložen – jer ovršenica nije obrazlagala postojanje pretpostavki za odgodu u smislu te odredbe, pa je onda sasvim jasno da je njen prijedlog za odgodu ovrhe temeljem iste potpuno neosnovan.

Međutim, iz činjeničnog supstrata prijedloga ovršenice proizlazi da ga ona zapravo temelji na odredbama specijalnih propisa – ZPK i Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu, a sud prvog stupnja i ocjenjuje njegovu osnovanost u smislu odredbi ZPK, i to prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno, unatoč pogrešno izraženom pravnom stavu što su elementi međunarodnog obilježja ugovora u smislu odredbi navedenog specijalnog zakona, i unatoč utvrđenju suda da je ugovor o kreditu zaključen u Austriji a ne u Republici Hrvatskoj.

Ovaj sud drugog stupnja prihvaća stav prvostupanjskog suda o mogućnosti primjene odredbe čl. 19.k  ZPK u predmetnom postupku unatoč tome što je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prije stupanja na snagu (30.09.2015.) ZID ZPK/15. To stoga što je već odredbom čl. 29. st. 1. ZPK iz 2009. godine bio propisan izuzetak od primjene tog zakona na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, i to u slučajevima navedenim u st. 2.  toga članka, kojim je propisano da se odredbe čl. 9., 11., 12., 13. i 17., druga rečenica čl. 18. st. 1. i 2. ZPK-a, a kojima se propisuju obveze obavještavanja potrošača o promjenama uvjeta ugovora, primjenjuju i na otvorene ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ZPK. Odredbe čl. 9., 11., 12., 13. i 17., druga rečenica čl. 18. st. 1. i 2. ZPK, koje se primjenjuju i na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ZPK, nalaze se u poglavlju IV. pod naslovom „Sadržaj ugovora o kreditu“. Kako se odredba čl. 19. k  ZPK nalazi u dodanoj glavi IV. a ZPK, a ovršenici su pokrenuli postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, što podrazumijeva raspravljanje o sadržaju ugovora, pravilnim tumačenjem smisla predmetnog Zakona sa svim izmjenama i dopunama, valja zaključiti da se odredba čl. 19.k st. 1. ZPK primjenjuje i na ugovore sklopljene prije 30. rujna 2015. godine.
Volju zakonodavca kod donošenja nekog zakona, kao i kod donošenja izmjena i dopuna nekog zakona može se utvrditi i iz akata koji prethode donošenju samog zakona, pa se onda i doneseni zakon mora tumačiti u smislu te volje. Iz Konačnog prijedloga ZID ZPK/15 od 17. rujna 2015. godine i prihvaćenih Amandmana (dostupno na web stranicama Hrvatskog sabora) razvidno je da se tim odredbama štiti potrošač kao slabija ugovorna strana u sporovima koji nastanu iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem, na način da je u ZPK, koji je lex specialis u odnosu na Ovršni zakon, unesena odredba o odgodi ovrhe u svim postupcima koji su u tijeku na dan stupanja ZID ZPK/15. Drugačije tumačenje, koje navodi ovrhovoditelj u žalbi – da se čl. 19. k st. 1. ZPK primjenjuje samo na postupke u kojima je riječ o ugovorima o kreditu sklopljenim nakon 1. siječnja 2010. godine, dovela bi do neravnopravnog položaja onih potrošača iz ugovora o potrošačkim kreditima, koji su te ugovore sklopili prije 1. siječnja 2010. godine, a ta neravnopravnost dovela bi do povrede ustavnih prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (NN broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14). Navedeno pravno shvaćanje u skladu je i sa zaključkom broj 3 donesenim na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanom dana 11. i 12. travnja 2016. godine u Šibeniku. 

Odredbom čl.19.k ZPK temeljem koje sud prvog stupnja donosi pobijanu odluku, i to u njenom st1. je propisano, da ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, da će sud  na prijedlog ovršenika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika, a u njenom st.3. da prijedlog za odgodu ovrhe prema ovom Zakonu potrošač kao ovršenik može zatražiti neovisno od toga je li podnio prijedlog za odgodu ovrhe u ovršnom postupku koji je u tijeku na dan stupanja na snagu ovoga Zakona.

Polazeći od navedene odredbe i ostalih odredbi navedenog specijalnog zakona pogrešan je stav suda prvog stupnja da je za postojanje međunarodnog obilježja zaključenog ugovora o  kreditu dostatno, u smislu odredbi navedenih zakona, da su ga zaključile osobe koje imaju sjedište odnosno prebivalište u različitim državama, već je za navedeno bitno i o to gdje je takav ugovor zaključen. Iako u ZPK nema izričite definicije ugovora s međunarodnim obilježjem, ista se može izvući iz čl.2. t. 2. navedenog Zakona kojim se definira pojam „vjerovnika“, i kojim se navodi da je vjerovnik fizička ili pravna osoba koja na području Republike Hrvatske odobrava ili obećava odobriti kredit u okviru poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a posebno je to pravna osoba koja posluje prema zakonima koji uređuju poslovanje kreditnih institucija ili kreditnih unija, pravna osoba koja posluje prema zakonima koji uređuju poslovanje institucija za elektronički novac, institucija za platni promet koje pružaju usluge platnog prometa u skladu s posebnim zakonom, pravna osoba koja posluje prema zakonima koji uređuju poslovanje poduzetnika. Dakle, iz formulacije pojma „vjerovnik“ kako ga definira navedeni ZKP proizlazi zaključak da bi ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem trebali biti oni koji su zaključeni na teritoriju Republike Hrvatske od strane za to ovlaštenog vjerovnika, pa je to i bitna odrednica za zaključak o tome radi li se o ugovoru s međunarodnim obilježjem.

Međutim prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenica radi li se o ugovoru s međunarodnim obilježjem nije pretpostavka za određivanje odgode ovrhe u smislu odredbe čl.19.k ZPK, već je za prihvaćenja prijedloga ovršenika temeljem te odredbe jedini uvjet da je on  radi navedenog podnio tužbu sudu radi utvrđenja da je taj ugovor ništetan, i da je u podnesenoj tužbi ustvrdio da je ugovor zaključen u RH od za to neovlaštenog vjerovnika u smislu odredbi ZPK. Stoga navedena činjenica (gdje je ugovor zaključen – u RH ili u konkretnom slučaju u Austriji) nije činjenica koja je odlučna činjenica te koju treba utvrđivati sud kada odlučuje o prijedlogu za odgodu ovrhe, već će ta sporna činjenica biti predmet utvrđivanja u pokrenutoj parnici i od nje će u konačnici i ovisiti da li se radi o ništetnom ugovoru u smislu navedenih odredbi ZPK. Zbog toga navedeno utvrđenje suda prvog stupnja da sporni ugovor nije zaključen u RH već u Austriji nema nikakvog pravno relevantnog utjecaja za donesenu pobijanu odluku.

S obzirom na naprijed navedeno, tj. da je ovršenica već u prijedlogu za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava, pozivajući se na odredbu čl.19.k ZPK, ustvrdila da se radi o ugovoru koji je zaključen u RH, i da nije sporno da je ona pred nadležnim sudom podnijela tužbu i pokrenula parnicu radi utvrđenja da se radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, u kojoj je također ustvrdila da se radi o ugovoru sa međunarodnim obilježjem – odnosno o ugovoru koji je zaključen u RH, navedeni prijedlog ovršenice je uz pravilnu primjenu odredbe čl.19.k st.1. ZPK valjalo prihvatiti, što je u konačnici sud prvog stupnja pobijanim rješenjem i učinio.

Zbog svega naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje. 

Kako ovrhovoditelj nije uspio sa žalbom ne pripada mu ni trošak njenog podnošenja pa mu isti nije ni dosuđen. 

Bjelovar, 22. listopada 2018.