Broj: Gž-50/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T.K. iz J., OIB: …, koju zastupa punomoćnik K.R., odvjetnik u O., protiv tuženika odvjetnika Z.K. iz O., OIB: …, koga zastupa punomoćnica I.K., odvjetnica u O., radi proglašenja izvansudske ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2075/15-16 od 2. prosinca 2016., u sjednici održanoj 24. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-2075/15-16 od 2. prosinca 2016., te se sudi:

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice T.K., koji glasi:

              Proglašava se u cijelosti nedopuštenom izvansudska  ovrha – izravna naplata koja je pokrenuta pred Financijskom agencijom O.  po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja odvjetnika Z.K. iz O., protiv tužiteljice kao ovršenika  T.K. iz J. na temelju rješenja o ovrsi Javnog bilježnika M.P. iz O. broj Ovrv-123/15.

              2. Nalaže se tužiteljici T.K. da tuženiku odvjetniku Z.K. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.450,00 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I/  Proglašava se u cijelosti nedopuštenom izvansudska  ovrha – izravna naplata koja je pokrenuta pred Financijskom agencijom O.  po prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja odvjetnika Z.K. iz O., protiv tužiteljice kao ovršenika  T.K. iz J. na temelju rješenja o ovrsi Javnog bilježnika M.P. iz O. broj Ovrv-123/15.

II/  Nalaže se tuženiku  da tužiteljici  naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.050,00  kuna,  sve u roku od 15 dana."

Protiv citirane presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da se prvostupanjski sud ne osvrće na dostavljenu sudsku praksu u vrlo sličnoj činjeničnoj te identičnoj pravnoj stvari, čime su počinjene povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. te čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona  o parničnom postupku. Donošenje rješenja o ovrsi protiv nasljednika na temelju vjerodostojne isprave i rješenja o nasljeđivanju ustaljena je praksa te nema zapreka da takva ovrha bude dopuštena. Prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbu čl. 32. Ovršnog zakona držeći se doslovnog tumačenja izraza "ovršna isprava". Intencija zakonodavca je da se u slučaju promjene vjerovnika ili dužnika omogući vođenje ovršnog postupka, bilo na temelju ovršne ili vjerodostojne isprave, kako bi se izbjeglo nepotrebno vođenje parnice radi utvrđivanja ranije utvrđene obveze. U ovršnom postupku tužiteljica je povodom žalbe nakon proteka roka upućena u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenog razloga predviđenog čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona. Dakle, ovršni sud je tužiteljicu u parnicu uputio isključivo radi prigovora zastare, pa parnični sud nije bio ovlašten ulaziti u raspravljanje o drugim prigovorima koje je tužiteljica isticala i iznosila. Taj prigovor prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim, dok u daljnjem obrazloženju presude navodi da osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na odredbi čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona, radi kojega nije uopće bilo osnove odlučivati. Nije uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica žalbu nakon proteka roka podnijela iako za to nisu bili ispunjeni uvjeti propisani u čl. 57. st. 3. Ovršnog zakona, jer su svi prigovori na koje se tužiteljica poziva nastali prije donošenja rješenja o ovrsi, pa njezina žalba nije bila dopuštena, a time i tužba ne može biti osnovana.

Prvostupanjski sud se upušta u analizu vjerodostojnosti računa, zaključujući da je tuženik pri ostvarivanju prava na nagradu morao sa strankom zaključiti ugovor u pisanoj formi te da pisana izjava prednika tužiteljice D.M. ne predstavlja pravno valjani ugovor. Navode o vjerodostojnosti računa tužiteljica nije iznosila tijekom postupka. Tužiteljici je priznat trošak sastava podneska od 5. svibnja 2016. koji je predala na ročištu istoga dana, koji nije bio opravdan te pravo na trošak zastupanja na tri ročišta, a pripada je pravo na samo jedno održano ročište. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi parnični trošak, uvećan za sastav žalbe i sudsku pristojbu žalbe.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

              Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11.-pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP), jer obrazloženje pobijane presude sadrži sve elemente iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

              Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju također upire žalba, jer pobijana presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

              Konačno, nisu počinjene ni bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2. 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj žalbeni sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se proglasi nedopuštenom izvansudska ovrha–izravna naplata pokrenuta pred FINA O. po prijedlogu tuženika protiv tužiteljice na temelju rješenja o ovrsi Javnog bilježnika M.P. iz O. broj Ovrv-123/15.

              Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica u svojstvu ovršenice u žalbi protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M.P. broj Ovrv-123/15 od 8. svibnja 2015. istakla prigovor zastare i prigovor da tuženik kao ovrhovoditelj nije bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv ovršenika, ovdje tužiteljice, jer isprava glasi na njezinog oca D.M., dakle istakla je žalbene razloge predviđene čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14. i 73/17.; dalje OZ).

              Prvostupanjski sud zaključuje da je neosnovan prigovor zastare jer je postupanjem pok. D.M. došlo do prekida zastarijevanja, budući da je tuženik kao vjerovnik poduzeo radnje protiv prednika tužiteljice kao dužnika, radi osiguranja tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika, čime je prekinuta zastara, koja je iznova počela teći i nije protekla do podnošenja ovršnog prijedloga javnom bilježniku 8. lipnja 2015.

              Osnovanim, međutim, prvostupanjski sud nalazi prigovor tužiteljice da tuženik nije bio ovlašten pokrenuti ovršni postupak izravno protiv nje kao ovršenice za dug njenog pok. oca D.M. na temelju vjerodostojne isprave, budući da se ovrha protiv druge osobe može odrediti samo u slučaju postojanja ovršne, a ne vjerodostojne isprave. Kako u računu tužiteljica nije naznačena kao dužnik, to javni bilježnik nije mogao izdati rješenje o ovrsi, jer se ne radi o ovršnoj, već o vjerodostojnoj ispravi. Osim toga, sud utvrđuje da je upitna vjerodostojnost računa o naplati odvjetničkih usluga na temelju kojeg je tuženik podnio prijedlog za ovrhu, u kome nije specificirano na koje se pravne radnje odnose odvjetničke usluge, tuženik u iskazu uopćeno navodi koje usluge je davao pok. D.M. te je pri ostvarivanja prava na nagradu u ugovorenom postotku morao sa strankom zaključiti ugovor u pisanoj formi u kojem bi bila određena visina nagrade za slučaj uspjeha, zbog čega je izvansudsku ovrhu proglasio nedopuštenom, imajući u vidu odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ.

              Rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-4734/15-5 od 2. prosinca 2015. upućena je ovršenica da u roku od 15 dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe, odnosno izravne naplate, nedopuštenom, dakle u izreci toga rješenja se ne navodi (samo) žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ (prigovor zastare), tako da je tužiteljica svoju tužbu mogla zasnovati na onim žalbenim razlozima koje je navela u žalbi povodom koje je upućena na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

              Stoga neosnovano tuženik navodi da je ovršni sud tužiteljicu u parnicu uputio isključivo radi prigovora zastare, pa da parnični sud nije bio ovlašten ulaziti u raspravljanje o drugim prigovorima koje je tužiteljica isticala i iznosila u žalbi.

              Prema odredbi čl. 210. st. 1. OZ, nakon što primi obavijest da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca, prema odredbi čl. 209. st. 4. toga Zakona ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

              Prema st. 2. toga članka, na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. toga članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe toga Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

              Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M.P. broj Ovrv-123/15 od 8. lipnja 2015. sadrži u smislu odredbe čl. 41. st. 2. OZ ovršni naslov kojim se nalaže ovršenici, ovdje tužiteljici, isplatiti ovrhovoditelju, ovdje tuženiku, tražbinu u iznosu od 86.853,11 kn s kamatama na pojedine iznose od dospijeća do isplate, koje rješenje je postalo pravomoćno, što znači da se zakonitost istog glede ovršnog naslova više ne može ispitivati.

              Upućivanjem u parnicu ovršenice na temelju odredbe čl. 210. st. 1. i 2. u vezi odredaba čl. 50.–53. OZ, rezultat čega je ovaj spor, dopušteno je tužiteljici kao ovršenici osporavanje provedbe same ovrhe (razlozi iz čl. 50. st. 2. toč. 7. i 9. do 11. OZ), dok nema mogućnosti zadiranja u ocjenu zakonitosti ovršnog naslova, o kojemu je pravomoćno odlučeno (tako i Vrhovni sud RH u rješenju broj Revt-191/02. 3 od 12. svibnja 2014.).

              Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu, po odredbi čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ, ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika. Radi se o žalbenom razlogu kojim se osporava bilo aktivna ili pasivna legitimacija za traženje ovrhe.

              U konkretnom slučaju rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave je postalo pravomoćno, pa se više ne može isticati žalbeni razlog da ovrhovoditelj nije bio ovlašten na temelju vjerodostojne isprave tražiti ovrhu protiv ovršenice, koja nije izvorni dužnik, nego je nasljednica pok. oca D.M.

              Primjenjujući, sukladno odredbi čl. 210. st. 2. OZ, odredbu čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ na ovrhu izravnom naplatom novčane tražbine na temelju ovršne isprave na odgovarajući način, za zaključiti je da je tuženik bio ovlašten na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (ovršne odluke) protiv ovršenice, zahtijevati izravnu naplatu novčane tražbine od FINA-e, tako da nije ostvaren istaknuti žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ.

              Što se tiče žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ, dakle prigovora zastare, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je zastarijevanje tražbine tuženika prekinuto zasnivanjem založnog prava na nekretnini dužnika (13. prosinca 2010.) radi osiguranja tražbine, kada je petogodišnji opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. i 78/15.) počeo teći iznova i nije protekao do podnošenja ovršnog prijedloga javnom bilježniku (8. lipnja 2015.), dakle ni taj žalbeni razlog nije osnovan.             

              Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 373. toč. 2. ZPP preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice, tj. odlučiti kao u toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.

              S obzirom da je prvostupanjska presuda preinačena, trebalo je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.

              Tuženiku koji je uspio u ovom sporu, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarife) pripadaju troškovi postupka koji se sastoje od po 100 bodova za sastav odgovora na tužbu od 12. veljače 2016. i obrazloženog podneska od 8. travnja 2016. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 5. svibnja, 21. lipnja i 18. listopada 2016. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) te 125 bodova za sastav žalbe protiv presude (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), što je 625 bodova koji pomnoženi s vrijednošću boda i uvećani za sudsku pristojbu žalbe od 200,00 kn, daju ukupni parnični trošak tuženika od 6.450,00 kn.

Stoga je o troškovima parničnog postupka odlučeno kao u toč. 2. izreke ove presude.

 

U Zadru, 24. kolovoza 2018.