Broj: Gž Ovr-1319/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara,u ovršnom predmetu ovrhovoditelja H. U. Z. O., OIB:...., kojeg zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u P., protiv ovršenika D. V. iz R., OIB:... i ovršenikovog dužnika P. L., OIB: ...., radi naplate novčane tražbine, rješavajući žalbu ovrhovoditelja izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Ovr-2867/17-2 od 22. svibnja 2017., dana 31. kolovoza 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj Ovr-2867/17-2 od 22. svibnja 2017.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja od 24. travnja 2017.

 

              Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U žalbi navodi kako upravo presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-1410/2005 od 8. lipnja 2005. predstavlja temelj donošenja rješenja o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-3248/2006 kojom je određena pljenidba plaća ovršenika, a koje je obvezivalo poslodavca odnosno ovršenikovog dužnika S. L. na postupanje po istom. Naime, navodi da je upravo temeljem navedene pravomoćne i ovršne presude doneseno rješenje o ovrsi koje je obvezivalo poslodavca S. L. odnosno ovršenikovog dužnika na provedbu ovrhe. Nadalje navodi kako pravni sljednik preuzima sva prava i odgovara za sve obveze za svog pravnog prednika jer promjena osobe vlasnika obrta, obrt ne gubi svoj pravni identitet, budući da i dalje nastavlja postojati pod istim matičnim brojem i obavlja svoju istu poslovnu aktivnost, a u konkretnom slučaju obrt je i zadržao isti naziv, odnosno obrt ne prestaje postojati, mijenja se samo vlasnik, koji je dužan ispunjavati obveze i podmriti dugove nastale iz poslovanja istog.

 

Predlaže pobijano rješenje preinačiti i odrediti ovrhu na novčanim sredstvima ovršenikovog dužnika, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Prvostupanjski sud je odbio prijedlog za ovrhu navodeći da je ovrhovoditelj u smislu odredbe čl. 201. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ) iskoristio svoju zakonsku mogućnost te je upravo temeljem prijedloga ovrhovoditelja naloženo ovršenikovom dužniku S. L. da isplati i ono što je propustio isplatiti ovrhovoditelju, da u smislu odredbe čl. 201. st. 3. OZ-a temeljem istog rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku. Budući da se ovrha mogla odrediti protiv ovršenikovog dužnika kao poslodavca samo na temelju rješenja istog suda poslovni broj Ovr-3248/2006 od 18. srpnja 2013. jer je navedeno rješenje predstavljalo ovršnu ispravu u odnosu na poslodavca, zaključuje da prijedlog za ovrhu na temelju presude kao ovršne isprave za ovrhu na imovinu ovršenikovog dužnika nije osnovan. Također sud prvog stupnja kao razlog za odbijanje prijedloga za ovrhu navodi kako u konkretnom slučaju ne postoji istovjetnost osobe ovršenikovog dužnika kojem je isplata naložena jer je u rješenju istog suda poslovni broj Ovr-3248/2006 od 18. srpnja 2013. naloženo ovršenikovom dužniku S. L. plaćanje svih iznosa koje je pustio isplatiti dok se u ovom prijedlogu navodi P. L.. Pri tome navodi da je P. L. pravni sljednik S. L. koji je preuzeo predmetni obrt nakon što je S. L. otišao u mirovinu, međutim prijedlogu ovrhovoditelja da se obveznik u navedenom rješenju od 18. srpnja 2013. promijeni još nije odlučeno pa stoga zahtjeva da ovrhovoditelj ne raspolaže ovršnom ispravom ne temelju koje bi se mogla odrediti ovrha protiv P. L. kao novog ovršenikovog dužnika.

 

Pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odbio prijedlog za ovrhu.

 

Naime, prijedlog za ovrhu temelji se na odredbi čl. 201. OZ-a kojom je propisano da ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi.

 

Ovrhovoditelj je podneskom od 24. travnja 2017. predložio donošenje rješenja o ovrsi u smislu odredbe čl. 39. i 201. OZ-a navodeći da je rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3248/2006 od 18. srpnja 2013. naloženo ovršenikovom dužniku isplatiti obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi naslovnog suda poslovni broj Ovr-3248/2006 od 14. srpnja 2006., a sve za razdoblje od prosinca 2007. do lipnja 2012.

 

Obzirom na takav sadržaj prijedloga ovrhovoditelja valja istaknuti da je odredbom čl. 201. OZ-a propisana odgovornost poslodavca za propuštenu obustavu i isplatu dospjelih obroka u kojem slučaju ovrhovoditelj može predložiti da sud u ovršnom postupku rješenjem naloži poslodavcu da mu isplati sve obroke što ih je propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi, koji prijedlog ovrhovoditelj može podnijeti do završetka ovršnog postupka time da temeljem takvog pravomoćnog rješenja ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u smislu odredbe čl. 201. st. 3. OZ-a.

 

Dakle, prema sadržaju odredbe čl. 201. st. 1. OZ-a ne radi se o prijedlogu za ovrhu već je takav prijedlog sukladan kondemnatornoj tužbi, jer se prijedlog odnosi na isplatu obveza koje je poslodavac propustio obustaviti i isplatiti prema rješenju o ovrsi, a tek na temelju pravomoćnog rješenja kojim je poslodavcu naložena isplata ovrhovoditelj može tražiti ovrhu protiv poslodavca u istom ovršnom postupku, sukladno odredbi čl. 201. st. 3. OZ-a.

 

Iz prijedloga ovrhovoditelja, ovaj sud nalazi da se prijedlog za ovrhu temelji na ovršnoj ispravi, pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj 1410/05 od 8. lipnja 2005. kojom je ovršeniku naloženo da ovrhovoditelju isplati ukupan iznos od 61.996,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci tog rješenja, međutim ta  presuda  ne predstavlja ovršnu ispravu u odnosu na poslodavca ovršenika u situaciji kad ovrhovoditelj predlaže ovrhu u odnosu na poslodavca  koji je  propustio obustaviti i isplatiti obroke prema rješenju o ovrsi. Stoga je sud  prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je prijedlog za ovrhu u odnosu na ovršenikovog dužnika P. L. odbio.

Kako je ovrhovoditelj  prijedlog  za  ovrhu podnio i protiv ovršenika D. V. iako je konačno predložio ovrhu po svim novčanim sredstvima te računima i oročenim novčanim sredstvima kod svih banaka protiv poslodavca ovršenika navodeći i njegov OIB, to je pravilnom primjenom materijalnog prava prijedlog u odnosu na ovršenika D. V. također valjalo odbiti.

Iz navedenih razloga valjalo je žalbu ovrhovoditelja odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14) u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a.

 

U Rijeci 31. kolovoza 2018.