Broj: Gž 1159/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Svjetlani Pražić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. R. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz OD K. i p. odvjetnicima  iz D., protiv tuženika Ž. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. Š. odvjetniku iz D., radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Psp- 12/18 od 20. travnja 2018., dana 10. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Psp-12/18 od 20. travnja 2018.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 24 sata od primitka rješenja preda tužitelju u posjed stan na adresi, u D., točkom II. izreke utvrđeno je da se ova privremena mjera određuje na rok od 6 mjeseci od uvođenja u posjed tužitelja odnosno do drugačije odluke suda, točkom III. izreke određeno je da žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

 

Protiv citirane odluke, žalbu podnosi tuženik,  iz svih žalbenih razloga sadržanih u odredbi čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11, i 25/13, 89/14 – dalje: ZPP).

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode istog kao neosnovane.

 

Žalba tuženika nije osnovana.

             

Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a isto tako da nije počinjena ni postupovna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Nisu osnovani navodi tuženika kojima se upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući je protivno stavu tuženika, sud prvog stupnja utvrdio sve pravno relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti prijedloga tužitelja.

 

U odnosu na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, valja istaći da iako se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke poziva nominalno na odredbu čl. 364. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i dr. – dalje: OZ-a), da je razvidno da se sadržajno radi o odredbi čl. 346. istog Zakona, odnosno da je  riječ o grešci u pisanju.

 

Naime, iz stanja u spisu, proizlazi da su tuženik kao najmodavac, te tužitelj kao najmoprimac zaključili Ugovor o najmu stana za uvodno opisani stan, s početkom od 1. lipnja 2016., na neodređeno vrijeme, da je kao član obiteljskog domaćinstva navedena I. H., supruga tužitelja, da je tuženik dopisom od 20. veljače 2018. otkazao tužitelju Ugovor o najmu stana prijepornog stana, te pozvao istog da u roku od 30 dana iseli sve svoje stvari, da se tužitelj dopisom od 1. ožujka 2018.  usprotivio tom otkazu, smatravši da je otkaz protivan odredbama Zakona o najmu stana, te da nije postupio po traženju tuženika, da je tuženik dana 13. travnja 2018. provalio u predmetni stan, promijenio bravu na ulaznim vratima stana, da I. H. boluje od papilarnog karcinoma, da je zbog toga krajem siječnja 2018. bila podvrgnuta operativnom zahvatu, da se u spornom stanu još uvijek nalaze stvari tužitelja i njegove supruge.

 

Polazeći od gore iznijetog, pravilnim drži ovaj sud stajalište prvostupanjskog suda koji zaključuje da su u konkretnoj pravnoj situaciji ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 346. i 347. st. 2. OZ-a, temeljem kojih je valjalo udovoljiti prijedlogu tužitelja, te odrediti zatraženu privremenu mjeru upravo na način kako je to učinjeno u izreci pobijanog rješenja.

 

Neosnovanim stoga drži ovaj sud tvrdne tuženika u dijelu u kojem tvrdi da se obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, nije mogla prihvatiti predložena privremena mjera.

 

Ovo iz razloga jer iz sadržaja tužbenog zahtjeva tužitelja, protivno tumačenju tuženika, nedvojbeno proizlazi da isti sadrži kako deklaratorni dio (utvrđenje da je tuženik određenog dana počinio smetanje posjeda, uz opis načina kako je to učinio), ali isto i kondemnatorni dio (traži se uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja u roku od 8 dana, te predaju ključeva od ulaznih vrata stana, te predaje u posjed samog stana tužitelju). Prema tome, nema govora o tome da se radi isključivo o deklaratornom zahtjevu.

 

Shodno tome, irelevantnim drži ovaj sud drži pozivanje tuženika na odluku poslovni broj VTS Pž 2777/95, budući da ista nije o utjecaja na pravilnost pobijane odluke.

 

U odnosu na tvrdnje tuženika na kojima se ustraje u historijatu žalbe,  da je tužitelju dao dovoljno vremena da do isteka otkaznog roka, nađe drugi smještaj – stan, da isti opremi za život, pa da bi navodi tužitelja da je njegova bolesna supruga bila istjerana na ulicu bili neistiniti, valja istaći da su ti navodi po ocjeni ovog suda pravno irelevantni za pravilnost pobijane odluke.

To stoga, što je predmet spora smetanje posjeda, kod kojeg se sukladno odredbi čl. 441. ZPP-a,  raspravljanje ograničava samo na činjenicu posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, dok je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

 

Nije u pravu tuženik ni kada smatra da tužitelj nije dokazao vjerojatnost svoje tražbine, kao ni ostale potrebne pretpostavke iz odredbe čl. 346. OZ-a.

 

Naime, upravo time što iz stanja u spisu za sada proizlazi da je tužitelj skupa sa suprugom bio zadnji mirni posjednik predmetnog stana do trenutka ulaska tuženika u isti, kao i to da je upravo tuženik bio taj koji je nasilno ušao u posjed stana, a vodeći računa o sadržaju prednje citirane odredbe čl. 441. ZPP-a, prosudba je ovog suda da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine.

 

Osim toga, cijeneći sva ostala utvrđenja, a napose tešku zdravstvenu situaciju supruge tužitelja, I. H., što proizlazi iz postojeće medicinske dokumentacije, ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i u dijelu u kojem isti smatra da bi neprihvaćanjem prijedloga tužitelja za određivanje ove privremene mjere za istu u ovoj situaciji mogla nastati nenadoknadiva šteta.

 

Shodno tome, i ovaj sud drži da je u konkretnom slučaju ispunjen i drugi kumulativno potrebni uvjet – da je tužitelj učinio vjerojatnim postojanje opasnosti od nastanka nenadoknadive štete.

 

Pogrešno je prema stajalištu ovog suda i mišljenje tuženika u dijelu u kojem smatra da je donošenjem privremene mjere prejudiciran ishod ovog postupka.

 

Naime, protivno tome, upravo odredba čl. 347. st.2. OZ-a, daje sudu mogućnost da u određenim situacijama kada se to ukaže potrebnim, privremenom mjerom na određeno vrijeme uredi sporni odnos stranaka. U kontekstu svega ranije navedenog, pravilno je postupio sud prvog stupnja, kada je u konkretnom slučaju, pozivom na prednje spomenutu odredbu OZ-a, predmetnom privremenom mjerom, prvostupanjski sud odlučio na način pobliže naveden u točki II. izreke pobijanog rješenja.

 

No time, suprotno uvjerenju tuženika, po ocjeni ovog suda, donošenjem takve odluke, ni na koji se način ne prejudicira ishod ove parnice.

 

Konačno, nisu od utjecaja  na pravilnost pobijanog rješenja ni navodi tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da je adresa tužitelja navedena u tužbi različita od adrese stana glede kojeg se traži posjedovna zaštita.

 

Činjenica da tužitelj zbog promjene brave na ulaznim vratima spornog stana od strane tuženika, nije imao mogućnost ući u isti, a time ni živjeti u njemu, te da je zbog toga morao boraviti na nekoj drugoj adresi, ne predstavlja po ovome sudu pravno odlučan dokaz zlouporabe prava, kako to pogrešno tumači tuženik.

 

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj odluci zasnivaju na pravilnoj primjeni  mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija  koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

 

                Zbog svega gore izloženog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi pobijano rješenje, primjenom odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci 10. rujna 2018.