Broj: Kž 315/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice V. C. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.– dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama optuženice V. C., optuženice R. H. i optuženika Ž. H., podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 13. veljače 2018. broj Kv I-52/2018. (K-8/2014-1420), u sjednici održanoj 11. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe optuženice V. C., optuženice R. H. i optuženika Ž. H. kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola od 13. veljače 2018. broj Kv I-52/2018. (K-8/2014-1420), na temelju članka 557.e stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), produljeno je trajanje privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom određenih rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Kio-60/11. od 16. svibnja 2011. kojima je naloženo:

 

I. Zabrana otuđenja i opterećenja pokretnina, oduzimanjem tih stvari i njihovom povjeravanju na čuvanje Središnjem državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (dalje u tekstu: Ured), i to:

 

- osobnog vozila marke M. – B., tip ..., reg. oznake ..., broj šasije ..., vlasništvo optuženice V. C., koja može trajati dok za to postoji potreba za osiguranjem, ali najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

- motocikla marke Q., tipa i modela ..., reg. oznake ..., broj šasije ..., vlasništvo optuženika M. S., koja može trajati dok za to postoji potreba za osiguranjem, ali najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

- teretnog automobila marke C., tip B., model ..., reg. oznake ..., broj šasije ..., vlasništvo optuženika M. S., koja može trajati dok za to postoji potreba za osiguranjem, ali najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

- osobnog vozila marke A., tip ..., reg. oznake ..., broj šasije ..., vlasništvo optuženika Ž. H., koja može trajati dok za to postoji potreba za osiguranjem, ali najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

- motocikla/skutera marke P., reg. oznake ..., broj šasije ..., vlasništvo optuženika Ž. H., koja može trajati dok za to postoji potreba za osiguranjem, ali najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

II. Lučkoj kapetaniji P. – L. R. koja vodi Očevidnik brodica, da izvrši provedbu i zabilježbu privremene mjere u pogledu:

 

- brodice R. L., ser. broj ..., upisana o Očevidnik brodica L. P. – L. R. pod brojem ... L. R. sa vanbrodskim motorom model ... proizvođača Y. broj motora ..., vlasništvo optuženice R. H., koja može trajati dok za to postoji potreba za osiguranjem, ali najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna,

 

III. Zabrana otuđenja i opterećenja pokretnina kojom se

 

optuženiku Ž. H. zabranjuje da otuđi ili optereti pokretninu u naravi osobno vozilo marke A., reg. oznake ..., broj šasije ..., vlasništvo optuženika Ž. H., koja privremena mjera može trajati najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna te kojom je naloženo nadležnom organu Policijske uprave Istarske, Policijske postaje u R. da izvrši zabilježbu naložene mjere prema osobnom vozilu marke A., ... , reg. oznake ..., broj šasije

...

 

IV. Zabrana otuđenja i opterećenja pokretnina kojom se

 

optuženici R. H. zabranjuje da otuđi ili optereti pokretninu u naravi osobno vozilo skuter/moped marke P. V. L., reg. oznake ..., broj šasije ... vlasništvo optuženice R. H., koja privremena mjera može trajati najdulje 60 (šezdeset) dana nakon što sud dostavi predlagatelju osiguranja obavijest o tome da je presuda u ovom kaznenom postupku postala pravomoćna te kojom je naloženo nadležnom organu Policijske uprave Istarske, Policijske postaje u R. da izvrši zabilježbu naložene mjere prema skuteru/mopedu marke P. V. L., reg. oznake ..., broj šasije ...

 

Protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnijela optuženica V. C. po branitelju G. M., odvjetniku u R., zbog, kako to proizlazi iz njezina obrazloženja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se ukinu privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom zabranom otuđenja i opterećenja pokretnina, njihovim oduzimanjem i povjeravanjem na čuvanje Uredu, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ova je optuženica podnijela žalbu i po branitelju D. V., odvjetniku u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona i „ostalih razloga navedenih u čl. 467. ZKP“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine.

 

Žalbu protiv tog rješenja podnijela je i optuženica R. H. po braniteljici M. B., odvjetnici u P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede načela razmjernosti iz članka 16. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav) i članka 4. stavka 2. ZKP/08. te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se ukinu privremene mjere, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ova je optuženica podnijela i osobnu žalbu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o produljenju privremene mjere, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se ukinu sve privremene mjere određene u ovom kaznenom postupku.

 

Protiv tog rješenja žali se i optuženik Ž. H. po branitelju M. I., odvjetniku u P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Ovaj je optuženik žalbu podnio i po braniteljici Z. Z. L., odvjetnici u P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede načela razmjernosti iz članka 16. Ustava i članka 4. stavka 2. ZKP/08. te zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 7. ZKP/08., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se ukinu privremene mjere produljene protiv optuženika, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Optuženik Ž. H. podnio je i osobnu žalbu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o produljenju privremene mjere, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači tako da se ukinu sve privremene mjere određene u ovom kaznenom postupku.

 

Spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na temelju odredbe članka 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08.

 

Žalbe optuženice V. C., optuženice R. H. i optuženika Ž. H. nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženica V. C. navodi da u pobijanom rješenju nisu dani razlozi o razmjeru između protupravne imovinske koristi i predmeta čije se raspolaganje ograničava u svrhu osiguranja oduzimanja imovinske koristi, zbog čega je nejasno kako je prvostupanjski sud ocijenio razmjer između blokiranih nekretnina i visine protupravne imovinske koristi. Naime, pravo vlasništva kao Ustavom zajamčeno pravo moguće je ograničiti samo iznimno i restriktivno, a odluke kojima se ono ograničava moraju biti valjano obrazložene.

 

Prije svega, treba reći da ovoj optuženici pobijanim rješenjem nije produljeno trajanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom iz članka 557.a stavka 1. točke a) ZKP/08. (zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretnini, uz zabilježbu zabrane u zemljišnu knjigu, oduzimanjem nekretnine i njezinim povjeravanjem na čuvanje i upravljanje državnom tijelu nadležnom za upravljanje državnom imovinom), nego iz članka 557.a stavka 1. točke b) ZKP/08. (zabrana otuđenja i opterećenja pokretnina, oduzimanjem tih stvari i njihovim povjeravanjem na čuvanje državnom tijelu nadležnom za upravljanje državnom imovinom). Dakle, ovdje se ne radi o privremenoj mjeri koja se odnosi na nekretnine, kako to proizlazi iz tvrdnji ove žaliteljice, nego o privremenoj mjeri koja se odnosi na pokretninu.

 

Nadalje, pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava nije apsolutno te se iznimno može ograničiti kada je to nužno radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske te ostalih vrijednosti navedenih u članku 50. stavku 2. Ustava. Nema dvojbe da se protiv osoba koje se terete za počinjenje teških kaznenih djela kojima su ostvarili velike iznose protupravne imovinske koristi mogu odrediti privremene mjere radi osiguranja odluke o eventualnom oduzimanju imovinske koristi, i to kako u tijeku kaznenog postupka, tako i prije njegovog započinjanja. Budući da se potvrđenom optužnicom u ovom kaznenom predmetu optuženici V. C. stavlja na teret počinjenje kaznenih djela kojima je pribavljen izuzetno visok iznos imovinske koristi, prvostupanjski sud joj je opravdano produljio privremenu mjeru kako bi se tako visok iznos protupravne imovinske koristi nakon dovršetka kaznenog postupka eventualno mogao naplatiti. Pri tome je prvostupanjski sud iznio doduše šture, ali dostatne razloge u pogledu odlučnih činjenica, a optuženica ničim nije dokazala da bi vrijednost osobnog automobila iz točke I. alineje 1. izreke pobijanog rješenja, na kojem je produljena privremena mjera osiguranja, u nerazmjeru s visinom protupravno stečene imovinske koristi, što bi bilo na tragu argumentacije iznesene u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Džinić protiv Hrvatske (zahtjev broj 38359/13), o kojoj će biti riječi i u nastavku.

 

Stoga nije počinjena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

 

Optuženik Ž. H., također, nije u pravu kada tvrdi da mu je produljenjem trajanja privremenih mjera povrijeđeno načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava i članka 4. ZKP/08. te pravo na mirno uživanje prava vlasništva, pozivajući se pri tome na presudu Europskog suda za ljudska prava donesenu u predmetu Džinić protiv Hrvatske.

 

Sve ono što je prethodno navedeno u pogledu zajamčenosti prava vlasništva Ustavom i mogućnosti te dopuštenosti njegova ograničenja u odnosu na optuženicu V. C., vrijedi i za ovog optuženika, a što se tiče pozivanja ovog optuženika na pravna shvaćanja izražena u presudi Europskog suda za ljudska prava donesenoj u predmetu Džinić protiv Hrvatske, treba navesti da ista nisu primjenjiva u konkretnom slučaju budući da se ta presuda odnosi na drugačija činjenična utvrđenja. Naime, u tom predmetu protivnik osiguranja pribavio je dokaze koji su se odnosili na vrijednost blokirane imovine, a te dokaze sudovi u nacionalnim postupcima nisu uzeli u obzir, dok u konkretnom slučaju optuženik Ž. H. nije pružio nikakve dokaze kojima bi učinio barem vjerojatnim nerazmjer između osiguranih potraživanja i vrijednosti blokirane imovine, zbog čega su takvi njegovi žalbeni navodi paušalni i neargumentirani.

 

Optuženica V. C. nije u pravu ni kada, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., u svojoj žalbi nadalje tvrdi da je prvostupanjski sud bio dužan obrazložiti zbog čega smatra da postoji opasnost da će ona sakriti, otuđiti ili uništiti svoju imovinu, no da u pobijanom rješenju nisu izneseni valjani razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji su izneseni nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

Naime, prvostupanjski sud je i u tom dijelu dao, doduše šture, ali dostatne razloge koji nisu proturječni, a kamoli ne znatno. No, neovisno o tome, treba navesti da se, sukladno odredbi članka 557.b stavka 1. ZKP/08., u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Dakle, postojanje te opasnosti je, prema citiranoj odredbi ZKP/08., neoboriva zakonska presumpcija, zbog čega je predlagatelj osiguranja ni ne mora dokazivati, dok protivnik osiguranja ne može osporavati njeno postojanje.

 

S obzirom na navedeno, nisu osnovane ni žalbene tvrdnje optuženog Ž. H. da se tu radi o oborivoj presumpciji, a da njemu ni na koji način nije omogućeno da je obori.

 

Ukazujući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik Ž. H. dalje navodi da je izreka pobijanog rješenja nedorečena jer joj nedostaje obvezan sadržaj vremenskog ograničenja trajanja određene privremene mjere, a posebno da ista može biti na snazi najdulje šezdeset dana od dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist.

 

Međutim, ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani jer izreka pobijanog rješenja sadrži upravo ono vremensko trajanje privremene mjere na koje upire žalitelj, a koje je propisano i odredbom članka 557.e stavkom 2. ZKP/08.

 

Premda su optuženica R. H. i optuženik Ž. H. u pravu kada tvrde da prilikom donošenja pobijanog rješenja nije ispoštivan rok od tri mjeseca propisan odredbom članka 557.e stavka 3. ZKP/08., time nije dovedena u pitanje osnovanost produljenih privremenih mjera budući da taj rok nije prekluzivne, već instruktivne prirode. Neovisno o tome, prvostupanjskom sudu valja skrenuti pozornost da ubuduće tu kontrolu treba pravovremeno vršiti.

 

Pozivajući se na odredbu članka 557.e stavka 2. ZKP/08. kojom je propisano da privremena mjera može trajati najdulje dvije godine do potvrđivanja optužnice, optuženica V. C., optuženica R. H. i optuženik Ž. H. u svojim žalbama ističu da je privremene mjere trebalo ukinuti jer su iste određene 2011., dok je optužnica potvrđena u ožujku 2015.

 

Točno je da odredba članka 557.e stavka 2. ZKP/08. propisuje da privremena mjera može trajati najdulje dvije godine do, između ostaloga, potvrđivanja optužnice, međutim, taj zakon nije bio u primjeni u vrijeme potvrđivanja optužnice (2015. godine), niti se po tom zakonu retroaktivno može ocjenjivati je li trebalo ukinuti privremene mjere, koje su određene rješenjem Županijskog suda u Puli - Pola od 16. svibnja 2011. broj Kio-60/11. i to na temelju odredbi Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje: ZPOIK), koji je tada bio na snazi.

 

Pri tome valja napomenuti da je prema teleološkom tumačenju odredbe članka 15. stavka 1. ZPOIK rok od dvije godine promatran u smislu ograničenja trajanja ovih privremenih mjera trenutkom započinjanja kaznenog postupka. U vrijeme donošenja rješenja kojim su određene privremene mjere trenutak započinjanja kaznenog postupka bio je određen odredbom članka 164. stavka 1. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06. – dalje: ZKP/97.) i to je bio trenutak donošenja rješenja o provođenju istrage. U konkretnom slučaju rješenja o provođenju istrage donesena su 12. i 14. travnja 2011.  (listovi 2211-2219 te 2260-2273 spisa predmeta), dok je rješenje kojim su određene privremene mjere doneseno 16. svibnja 2011., dakle nakon što je kazneni postupak započeo. Kako je kazneni postupak, prema tada važećim propisima, u konkretnom slučaju započeo i prije nego što su privremene mjere određene, nije bilo uvjeta za njihovim ukidanjem iz tog osnova, neovisno o tome što je optužnica potvrđena 2015. godine.

 

Optuženica V. C. nije u pravu ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud, pozvavši se u pobijanom rješenju na odredbu članka 77. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje: KZ/11.), povrijedio kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 5. ZKP/08. jer u ovoj kaznenopravnoj stvari još traje faza rasprave, tako da još nije donesena odluka „kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja“.

 

Točno je, naime, da se navedena zakonska odredba odnosi na oduzimanje protupravne imovinske koristi u meritornoj odluci o krivnji optuženika. Međutim, prvostupanjski sud nije temeljio svoju odluku na toj zakonskoj odredbi, nego na odredbi članka 557.e stavka 3. ZKP/08., kako to jasno proizlazi i iz izreke i iz obrazloženja pobijanog rješenja, tako da citiranje odredbe članka 77. KZ/11. u obrazloženju pobijanog rješenja ne predstavlja povredu kaznenog zakona na koju upire ova žaliteljica.

 

Neutemeljeno je i pozivanje optuženice V. C. na odredbu članka 344. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – dalje: OZ) prema kojoj se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, jer su privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi pobijanim rješenjem produljene  na temelju odredaba ZKP/08., dok bi primjena OZ dolazila bi u obzir samo u slučaju kad to pitanje ne bi bilo regulirano odredbama ZKP/08., a to u ovom predmetu nije slučaj.

 

Isto vrijedi i u odnosu na žalbenu tvrdnju optuženice V. C. da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 351. stavka 2. OZ i prije sjednice vijeća na kojoj je doneseno pobijano rješenje pozvati državnog odvjetnika da se očituje o produljenju privremene mjere i da detaljno obrazloži zašto smatra da postoji vjerojatnost da će optuženica raspolagati imovinom na način da je otuđi ili optereti.

 

Naime, odredbom članka 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17. - dalje: ZPVZPOIK), propisano je da će se postupci započeti prije stupanja na snagu toga zakona (kao u konkretnom slučaju) dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, a stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17.) brisan je članak 271. ZKP/08. kojim je bilo propisano da se privremena mjera može odrediti na prijedlog državnog odvjetnika prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak. S obzirom da je materija privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi od 27. srpnja 2017., kada je stupila na snagu citirana novela ZKP/08., regulirana odredbama ZKP/08., u tom dijelu nema mjesta primjeni odredbe članka 344. stavka 1. i članka 351. stavka 2. OZ, odnosno supsidijarnoj primjeni OZ, koja je u odnosu na postupak za oduzimanje imovinske koristi ili oduzimanje predmeta, inače predviđena odredbom članka 563. stavka 1. ZKP/08. Slijedom toga, predlagatelj osiguranja nije trebao učiniti vjerojatnim opasnost da će bez te privremene mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, kao što to tvrdi žaliteljica, jer se ta opasnost pretpostavlja, sukladno odredbi članka 557.b stavka 1. ZKP/08.

 

Optuženica V. C. u svojoj žalbi nadalje ističe da je nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu broj P-1461/2015. od 11. siječnja 2017. godine donesenom u predmetu koji se vodio između tužitelja K. U. d.o.o. i tuženika V. i M. C. utvrđeno da nije dokazano da je V. C. svjesno i namjerno nanijela štetu tom trgovačkom društvu uvećanjem cijena nekretnina projektnih društava u odnosu na nabavnu, što dovodi u pitanje relevantnost osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku, a samim time i ostvarila protupravnu korist.

 

Pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje ni ovim žalbenim navodima. Naime, osnovana sumnja da su počinjena kaznena djela kojima je ostvarena imovinska korist radi osiguranja čijeg eventualnog oduzimanja je privremena mjera i primijenjena, kao jedan od uvjeta za primjenu privremene mjere, proizlazi iz potvrđene optužnice kojom se optuženica V. C. tereti za počinjenje kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 279. stavka 1. KZ/97., dok je odluka trgovačkog suda, koja je k tome nepravomoćna, irelevantna, kako za pitanje krivnje, tako i za procjenu osnovanosti sumnje da je počinjeno kazneno djelo, kao jednog od uvjeta za primjenu privremenih mjera u kaznenom postupku.

 

Nije u pravu ni optuženik Ž. H. kada tvrdi da je pobijano rješenje doneseno u nepravilno provedenom postupku na nezakonit način jer nije postupljeno po odredbama ZKP/08. kojima je propisano „Uz rješenje okrivljeniku i drugoj osobi na koju je imovinska korist prenesena dostavit će se i pouka o pravu na odvjetnika i pravima iz članka 558. ovoga Zakona.“

 

Naime, citirana odredba iz stavka 2. članka 557.a ZKP/08. odnosi se na slučaj određivanja privremenih mjera radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom. Unatoč tome što odredba članka 557.e stavka 7. ZKP/08. propisuje da se na postupak ukidanja, produljenja, zamjene ili određivanja dodatne privremene mjere odgovarajuće primjenjuje odredba članka 557.a toga Zakona, u postupku produljenja privremene mjere u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni te zakonske odredbe jer optuženik ima branitelja pa mu nije bilo potrebe dostavljati pouku o tome, a prava iz članka 558. ZKP/08. odnose se na osobu na koju je imovinska korist prenesena, dakle, ne na optuženika.

 

Optuženica R. H. i optuženik Ž. H. nadalje ističu da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li u konkretnom postupku oštećenik K. U. d.o.o. postavio imovinskopravni zahtjev i, ako jest, u kojem iznosu. Smatraju da raspravni sud može oduzeti imovinsku korist jedino ako imovinskopravni zahtjev nije postavljen ili ako je jedan dio sporan, a u konkretnom slučaju je oštećenik još davno postavio imovinskopravni zahtjev u onom iznosu u kojem je naznačena navodno pribavljena protupravna imovinska korist.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da je iz stanja spisa predmeta jasno vidljivo da je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev i da je prvostupanjski sud tu činjenicu imao u vidu i razmotrio. Naime, u podnesku zaprimljenom na prvostupanjskom sudu 20. siječnja 2015. (list 10898 spisa predmeta) oštećenik K. U. d.o.o. stavio je prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u ovom predmetu u ukupnom iznosu od 77.978.744,28 kuna, a u podnescima zaprimljenima na prvostupanjskom sudu 21. kolovoza 2017. (list 12310 spisa predmeta) i 19. listopada 2017. (list 12359 spisa predmeta) stavio je prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja tog imovinskopravnog zahtjeva. Odlučujući o tom prijedlogu, prvostupanjski sud je isti odbio kao neosnovan (rješenje Županijskog suda u Puli-Pola od 31. listopada 2017. broj Kv I-191/17., K-8/14., listovi 12368-12369 spisa predmeta). Prema tome, ne stoji tvrdnja ovih žalitelja da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao je li u konkretnom postupku oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev.

 

Točno je da je institut oduzimanja imovinske koristi supsidijaran u odnosu na imovinskopravni zahtjev, a supsidijarnost se proteže i na materiju privremenih mjera osiguranja, kako to proizlazi iz odredbe članka 557.f stavka 1. ZKP/08., kojom je propisano da će sud, na prijedlog oštećenika, preinačiti ili ukinuti privremenu mjeru određenu radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom ako je to potrebno radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva. Međutim, takav prijedlog, prema stanju spisa, oštećenik nije podnio pa, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nema zakonske zapreke da se, neovisno o podnesenom imovinskopravnom zahtjevu, radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi donese privremena mjera u kaznenom postupku jer je ta mjera, kako to proizlazi već iz njezinog naziva, privremenog karaktera, a njezinim donošenjem se ne prejudicira meritorna sudska odluka o osnovanosti postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. Pri tome treba reći da odluka suda o prihvaćanju imovinskopravnog zahtjeva isključuje oduzimanje imovinske koristi, osim u onom dijelu u kojem visina imovinske koristi premašuje visinu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva.

 

Optuženik Ž. H. nastavno ističe da osobno vozilo A., S. T. A. i motocikl P. X. E. u odnosu na koje je produljena privremena mjera s protekom vremena gube na vrijednosti (u prilog čega se poziva na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka A. R. od 6. prosinca 2012.), dok se istovremeno troškovi njihovoga održavanja i čuvanja prevaljuju na protivnika osiguranja, odnosno na državni proračun. Nije sporno da pokretnine, a osobito motorna vozila, protekom vremena izvjesno gube vrijednost bez obzira koriste li se ili ne. Međutim, takav žalbeni prigovor nema utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja, već se njime otvara pitanje opravdanosti primjene neke druge privremene mjere osiguranja.

 

Budući da žalbe optuženice V. C., optuženice R. H. i optuženika Ž. H. nisu osnovane te da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nije našao da bi u pobijanom rješenju bila počinjena ni neka od povreda na koje je dužan paziti po službenoj dužnosti na temelju članka 494. stavka 4. ZKP/08., žalbe optuženice V. C., optuženice R. H. i optuženika Ž. H. trebalo je odbiti kao neosnovane i, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 11. rujna 2018.