Broj: Kž 314/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Šovanja, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice V. C. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženice V. C., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 13. veljače 2018. broj Kv I-46/2018. (K-8/2014-1417), u sjednici održanoj 11. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba optuženice V. C. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola od 13. veljače 2018. broj Kv I-46/2018. (K-8/2014-1417), na temelju članka 557.e stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.), produljeno je trajanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom određene rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola, poslovni broj Kio-60/11. od 2. rujna 2013. kojom je naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju da izvrši zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja optuženici V. C. iz R., ..., OIB: ..., nekretnine označene u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju, kao zk. ul. ..., k.o. P. K., kč.br. ... zgr. u naravi kuća, površine 29 čm, uz zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine u zemljišnu knjigu, koja može trajati najdulje 60 dana od dana obavijesti o tome da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna.

 

Protiv tog rješenja žalbu je pravovremeno podnijela optuženica V. C. po branitelju G. M., odvjetniku u R. zbog, kako to proizlazi iz njezina obrazloženja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se ukine privremena mjera zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine ove optuženice, a podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ova je optuženica podnijela žalbu i po branitelju D. V., odvjetniku u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona i „ostalih razloga navedenih u čl. 467. ZKP“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači ili ukine.

 

Spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na temelju odredbe članka 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08.

 

Žalba optuženice V. C. nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženica V. C. navodi da u pobijanom rješenju nisu dani razlozi o razmjeru između protupravne imovinske koristi i predmeta čije se raspolaganje ograničava u svrhu osiguranja oduzimanja imovinske koristi, zbog čega je nejasno kako je prvostupanjski sud ocijenio razmjer između blokirane nekretnine i visine protupravne imovinske koristi. Naime, pravo vlasništva kao Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14. – dalje: Ustav) zajamčeno pravo moguće je ograničiti samo iznimno i restriktivno, a odluke kojima se ono ograničava moraju biti valjano obrazložene.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da, kako to ističe i žaliteljica, pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava nije apsolutno te se iznimno može ograničiti kada je to nužno radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske te ostalih vrijednosti navedenih u članku 50. stavku 2. Ustava. Nema dvojbe da se protiv osoba koje se terete za počinjenje teških kaznenih djela kojima su ostvarili velike iznose protupravne imovinske koristi mogu odrediti privremene mjere radi osiguranja odluke o eventualnom oduzimanju imovinske koristi, i to kako u tijeku kaznenog postupka, tako i prije njegovog započinjanja. Budući da se potvrđenom optužnicom u ovom kaznenom predmetu optuženici V. C. stavlja na teret počinjenje kaznenih djela kojima je pribavljen izuzetno visok iznos imovinske koristi, prvostupanjski sud joj je opravdano produljio privremenu mjeru kako bi se tako visok iznos protupravne imovinske koristi nakon dovršetka kaznenog postupka eventualno mogao naplatiti, o čemu je iznio, doduše šture, ali dostatne razloge u pogledu odlučnih činjenica.

 

S obzirom da je predmet privremene mjere u konkretnom slučaju kuća u M. L. površine 29 čm, evidentno ne postoji nerazmjer između tržišne vrijednosti te nekretnine i visine protupravno stečene imovinske koristi, a optuženica ničim nije dokazala suprotno, što bi bilo na tragu pravnog stajališta izraženog u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Džinić protiv Hrvatske (zahtjev broj 38359/13).

 

Ova žaliteljica nije u pravu ni kada u žalbi, podnesenoj po branitelju D. V., odvjetniku u R., tvrdi da je prvostupanjski sud bio dužan obrazložiti zbog čega smatra da postoji opasnost da će ona otuđiti ili opteretiti dionice, no da u pobijanom rješenju nisu izneseni valjani razlozi o odlučnim činjenicama, dok su oni koji su izneseni nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

Prije svega treba navesti da pobijanim rješenjem nije produljena privremena mjera iz članka 557.a stavka 1. točke f) ZKP/08. (dakle, ona koja se odnosi na dionice), nego privremena mjera iz članka 557.a stavka 1. točke a) ZKP/08. (dakle, ona koja se odnosi na nekretnine). Nadalje, prvostupanjski sud je i u tom dijelu dao, doduše šture, ali dostatne razloge koji nisu proturječni, a kamoli ne znatno. No, neovisno o tome, treba navesti da se, sukladno odredbi članka 557.b stavka 1. ZKP/08., u postupku osiguranja privremenom mjerom pretpostavlja postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Dakle, postojanje te opasnosti je, prema citiranoj odredbi ZKP/08., neoboriva zakonska presumpcija, zbog čega je predlagatelj osiguranja ni ne mora dokazivati, dok protivnik osiguranja ne može osporavati njeno postojanje.

 

Nije osnovana ni žalbena tvrdnja optuženice da je prvostupanjski sud, pozvavši se u pobijanom rješenju na odredbu članka 77. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. – dalje: KZ/11.), povrijedio kazneni zakon u odredbi članka 469. točke 5. ZKP/08. jer u ovoj kaznenopravnoj stvari još traje faza rasprave, tako da još nije donesena odluka „kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja“.

 

Točno je, naime, da se navedena zakonska odredba odnosi na oduzimanje protupravne imovinske koristi u meritornoj odluci o krivnji optuženika. Međutim, prvostupanjski sud ni nije temeljio svoju odluku na toj zakonskoj odredbi, nego na odredbi članka 557.e stavka 3. ZKP/08., kako to jasno proizlazi i iz izreke i iz obrazloženja pobijanog rješenja, tako da citiranje odredbe članka 77. KZ/11. u obrazloženju pobijanog rješenja ne predstavlja povredu kaznenog zakona na koju upire ova žaliteljica.

 

Neutemeljeno je i pozivanje optuženice V. C. na odredbu članka 344. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16. i 73/17. – dalje: OZ) prema kojoj se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, jer su privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi pobijanim rješenjem produljene na temelju odredaba ZKP/08., dok bi primjena OZ dolazila bi u obzir samo u slučaju kad to pitanje ne bi bilo regulirano odredbama ZKP/08., a što u ovom predmetu nije slučaj.

 

Isto vrijedi i u odnosu na žalbenu tvrdnju optuženice V. C. da je prvostupanjski sud trebao primijeniti odredbu članka 351. stavka 2. OZ-a i prije sjednice vijeća na kojoj je doneseno pobijano rješenje pozvati državnog odvjetnika da se očituje o produljenju privremene mjere i da detaljno obrazloži zašto smatra da postoji vjerojatnost da će optuženica raspolagati imovinom na način da je otuđi ili optereti.

 

Naime, odredbom članka 2. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17. - dalje: ZPVZPOIK), propisano je da će se postupci započeti prije stupanja na snagu toga zakona (kao u konkretnom slučaju) dovršiti po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, a stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 70/17.) brisan je članak 271. ZKP/08. kojim je bilo propisano da se privremena mjera može odrediti na prijedlog državnog odvjetnika prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak. S obzirom da je materija privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi od 27. srpnja 2017., kada je stupila na snagu citirana novela ZKP/08., regulirana odredbama ZKP/08., u tom dijelu nema mjesta primjeni odredbe članka 344. stavka 1. i članka 351. stavka 2. OZ, odnosno supsidijarnoj primjeni OZ, koja je u odnosu na postupak za oduzimanje imovinske koristi ili oduzimanje predmeta, inače predviđena odredbom članka 563. stavka 1. ZKP/08. Slijedom toga, predlagatelj osiguranja nije trebao učiniti vjerojatnim opasnost da će bez te privremene mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati, kao što to tvrdi žaliteljica, jer se ta opasnost pretpostavlja, sukladno odredbi članka 557.b stavka 1. ZKP/08.

 

Pri tome treba reći da nakon što je privremena mjera određena, kao što je u konkretnom slučaju, sud po službenoj dužnosti bez prijedloga ovlaštenog tužitelja svaka tri mjeseca ispituje postoje li zakonski uvjeti za njezinu daljnju primjenu te je rješenjem produljuje ili ukida (članak 557.e stavak 3. ZKP/08.).

 

Optuženica V. C. u svojoj žalbi nadalje ističe da je nepravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Pazinu broj P-1461/2015 od 11. siječnja 2017. donesenom u predmetu koji se vodio između tužitelja K. U. d.o.o. i tuženika V. i M. C. utvrđeno da nije dokazano da je V. C. svjesno i namjerno nanijela štetu tom trgovačkom društvu uvećanjem cijena nekretnina projektnih društava u odnosu na nabavnu, što dovodi u pitanje relevantnost osnovane sumnje da je počinila kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku, a samim time i ostvarila protupravnu korist.

 

Pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje ni ovim žalbenim navodima. Naime, osnovana sumnja da su počinjena kaznena djela kojima je ostvarena imovinska korist radi osiguranja čijeg eventualnog oduzimanja je privremena mjera i primijenjena, kao jedan od uvjeta za primjenu privremene mjere, proizlazi iz potvrđene optužnice kojom se optuženica V. C. tereti za počinjenje kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 279. stavka 1. KZ/97., dok je odluka trgovačkog suda, koja je k tome nepravomoćna, irelevantna, kako za pitanje krivnje, tako i za procjenu osnovanosti sumnje da je počinjeno kazneno djelo kao jednog od uvjeta za primjenu privremenih mjera u kaznenom postupku.

 

S obzirom na to da žalbom optuženice V. C. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja te da ni njegovim ispitivanjem sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nisu nađene ni povrede na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu optuženice V. C. trebalo je odbiti kao neosnovanu i, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 11. rujna 2018.