Broj: Gž Ovr-984/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu toga suda Nikoli Ramušćaku, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Z. h. d.o.o., Podružnica Z. v. Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. V., odvjetnici u Z., …, protiv ovršenika S. S., vl. obrta Z., D. P., …, OIB: …, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-7439/15-3 od 29. listopada 2015., 14. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Uvažava se žalba ovrhovoditelja Z. h. d.o.o. kao osnovana, ukida se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-7439/15-3 od 29. listopada 2015. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja odbačen je prijedlog za ovrhu od 16. lipnja 2015., kao nedopušten.

 

              Protiv tog rješenja žali se ovrhovoditelj iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom navodi kako je u konkretnom slučaju zatražen nastavak ovrhe na plaći ovršenika, na temelju rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. H. iz Z. poslovni broj Ovrv-2772/08 od 10. prosinca 2008., a nije podnesen novi prijedlog za ovrhu pa nema mjesta primjeni odredaba Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje: OZ/12), već je trebalo primijeniti odredbe Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – dalje: OZ/08). Osim toga, ukazuje kako on niti ne može saznati isplaćuje li ovršenik, koji je obrtnik, sebi plaću na račun budući da isto predstavlja bankovnu tajnu. Traži trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 1.571,87 kn.

 

              Žalba ovrhovoditelja je osnovana.

 

Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj viši sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ/12 jer u obrazloženju nisu navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

              Iz navoda ovrhovoditelja i stanja spisa proizlazi kako je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. H. iz Z. poslovni broj Ovrv-2772/08 od 10. prosinca 2008. određena ovrha na računima ovršenika te je ovrhovoditelj, nakon bezuspješnog pokušaja izvansudske ovrhe, predložio ovrhu na pokretninama ovršenika kojem prijedlogu je i udovoljeno rješenjem o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-2851/11 od 15. lipnja 2011. Nakon dvije bezuspješne javne dražbe za prodaju pokretnina ovrha određena rješenjem o ovrsi trgovačkog suda je obustavljena te je potom i doneseno rješenje poslovni broj Ovr-2851/11 od 18. kolovoza 2014. kojim je određen trošak tog ovršnog postupka.

 

              Nakon toga je ovrhovoditelj podnio predmetni prijedlog za ovrhu na plaći ovršenika navodeći kako predlaže nastavak ovrhe određene gore navedenim rješenjima javnog bilježnika i trgovačkog suda.

 

              Sud pobijanim rješenjem takav prijedlog odbacuje obrazlažući kako je, sukladno odredbi čl. 197. st. 1. OZ/12, ovrha na plaći dozvoljena samo ako se radi o plaći koju poslodavac ovršeniku ne isplaćuje na račun kod banke.

 

              Odredbom čl. 252. h st. 2. OZ/08 propisano je da ovrhovoditelj može, na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je ovrha određena na tražbini po računu kod banke, zatražiti od stvarno nadležnog suda da odredi ovrhu na predmetu ovrhe na kojem se na temelju takvoga rješenja ne može tražiti izvansudska ovrha. U tom slučaju sud će postupiti kao da je od njega zatraženo da ovrhu odredi drugim sredstvom i na drugom predmetu ovrhe (čl. 5. st. 3.).

 

              Kako je u konkretnom slučaju ovrhovoditelj, osim na temelju gore navedenog rješenja o ovrsi javnog bilježnika, predložio odrediti ovrhu i na temelju rješenja o ovrsi Trgovačkog suda u Zagrebu (koja je obustavljena rješenjem od 20. svibnja 2013.) i rješenja toga suda o trošku ovršnog postupka od 18. kolovoza 2014., to je razvidno da na temelju takvog prijedloga nije moglo doći samo do primjene odredbe čl. 252. h st. 2. OZ/08, jer, dakle, nije predložena samo ovrha na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika.

 

Nastavno, pogrešno je i shvaćanje suda da se u konkretnom slučaju radi (samo) o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave prema čl. 23. OZ-a. Ovo stoga što bi se na dio prijedloga u kojem je ovrha predložena na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika primjenjivale odredbe Četvrtog razdjela OZ/08 koji se odnosi na sudjelovanje javnih bilježnika u ovrsi.

 

Dakle, u konkretnom slučaju se radi o nerazumljivom podnesku jer nije jasno predlaže li ovrhovoditelj promjenu predmeta i sredstva sukladno čl. 252. h OZ/08 ili je podnio novi prijedlog za ovrhu sukladno odredbama OZ/12.

 

Nadalje, odredbom čl. 197. st. 1. OZ/12 određeno da se rješenjem o ovrsi na plaći određuje pljenidba određenoga dijela plaće i nalaže se poslodavcu koji ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke, da novčani iznos za koji je određena ovrha isplati odnosno isplaćuje ovrhovoditelju nakon pravomoćnosti toga rješenja.

 

              Navedenom odredbom, koja je izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona objavljenom u Narodnim novinama broj 93/14, prijedlog za ovrhu na plaći ovršenika dopušten je samo ako poslodavac ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke. Na taj način se željelo rasteretiti poslodavca od provedbe ovrhe te otkloniti probleme uočene u istovremenoj primjeni odredbi o ovrsi na plaći i ovrsi na novčanoj tražbini.

 

              Dakle, suprotno žalbenim navodima, ovrhovoditelj je uz prijedlog za ovrhu na plaći morao dostaviti dokaz o tome da poslodavac ovršeniku ne isplaćuje plaću na račun kod banke (a koji podatak je od poslodavca mogao pribaviti temeljem čl. 18. st. alineja 6 OZ-a), jer se u suprotnom takav prijedlog ne bi mogao prihvatiti.

 

Međutim, u situaciji kada ovrhovoditelj nije uz prijedlog za ovrhu dostavio sve isprave koje je bio dužan dostaviti, sud je takav nedostatak bio dužan otkloniti tako da pozove ovrhovoditelja da dostavi isprave koje nedostaju, a ne odbaciti prijedlog za ovrhu.

 

Dakle, u konkretnom slučaju je sud trebao prijedlog za ovrhu vratiti ovrhovoditelju radi ispravka ili dopune, a tek potom, ovisno o dispoziciji ovrhovoditelja, odlučiti o istom.

 

Kako sud prvog stupnja nije postupio sukladno navedenom, niti je dao razloge za takvo nepostupanje, to je na taj način počinjena gore navedena bitna povreda odredaba postupka pa je valjalo temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ/12 uvažiti žalbu ovrhovoditelja kao osnovanu, ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

U ponovnom postupku sud će, sukladno čl. 109. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ/12 pozvati ovrhovoditelja na ispravak, odnosno dopunu navedenog prijedloga za ovrhu imajući u vidu okolnosti na koje je ukazano ovim rješenjem, te će potom, ovisno o postupanju ovrhovoditelja, ponovno odlučiti o prijedlogu za ovrhu. Sud će prilikom vraćanja prijedloga ovrhovoditelju istoga upozoriti i na to da je prilikom podnošenja prijedloga sukladno čl. 252.h OZ-a, ovrhovoditelj dužan dostaviti dokaz o tome da je izvansudska ovrha ostala bez uspjeha.

 

U Velikoj Gorici 14. rujna 2018.