Broj: Gž Ovr-230/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Prosenici, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja I. P. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Z. o. u. S. R. i R. K. iz P., F. 11/II, protiv ovršenika A. C. iz R., M. P. 51, OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz P., A. K.. M. 4/II, radi ostvarenja tražbine na radnju, trpljenje ili nečinjenje, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-4366/17 od 29. kolovoza 2017., dana 18. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

1. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba ovršenika A. C. i djelomično potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-4366/17 od 29. kolovoza 2017., osim u dijelu koji se odnosi na dosuđeni trošak preko iznosa od 1.200,00 kuna do iznosa od 1.762,50 kuna.

 

2. Uvažava se djelomično žalba ovršenika A. C., preinačuje djelomično rješenje o ovrsi Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Ovr-4366/17 od 29. kolovoza 2017. glede dosuđenog troška preko iznosa od 1.200,00 kuna do iznosa od 1.762,50 kuna tako da se u tom dijelu zahtjev ovrhovoditelja I. P. za naknadom troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenim rješenjem o ovrsi suda prvog stupnja riješeno je:

 

"Temeljem pravomoćnog i ovršnog rješenja Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. P-1152/14 od dana 21. prosinca 2015. godine

                                                       

određuje se ovrha

 

Nalaže se ovršeniku da u roku od 24 sata, o svom trošku, ukloni željezni portun postavljen na kč.br. 295/1 ZGR,upisane u zk.ul.br. 1639 k.o. R., a koji željezni portun se nalazi na prolazu do kč.br. 296/1 zgr. zgrada upisanoj u zk.ul.br. 16790 k.o. R., jer će u protivnom, taj željezni portun ukloniti ovrhovoditelj uz nazočnost sudskog ovršitelja, na trošak ovršenika, sve pod prijetnjom novčane kazne.

 

Nalaže se ovršeniku da ovrhovoditelju naknadi sve troškove ovog ovršnog postupka.

 

Žalba ne odgađa izvršenje rješenja."

 

Protiv navedenog rješenja o ovrsi žalbu je izjavio ovršenik zbog bitne povrede odredaba ovršnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači te odbaci prijedlog za ovrhu kao nedopušten, podredno da se isti odbije kao neosnovan ili da se ukine pobijano rješenje o ovrsi i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

U žalbi ističe da ovrhovoditelj u postupnosti zanemaruje i ignorira činjenicu da se ovršenik ne služi hrvatskim jezikom jer je njegov materini jezik talijanski tako da uopće ne razumije o čemu se ovdje radi, što mu je naloženo i koje su njegove obveze. Stoga da je obveza ovrhovoditelja da prijedlog i rješenje o ovrsi prevede na talijanski jezik jer se radi o pismenima koja se izravno upućuju ovršeniku te kojim mu se nameću određene obveze i ograničavaju njegova prava. Ovršenik da je prilikom saslušanja uvijek bio saslušan u prisutnosti sudskog tumača za talijanski jezik, a ovo je ovrhovoditelju poznato i iz osobnih kontakata sa ovršenikom. Ističe da isprave priložene uz prijedlog za ovrhu da nije zaprimio pa se postavlja pitanje kako je moguće da ovršenik na odgovarajući način sudjeluje u postupku i štiti svoja prava te gdje je jednakost oružja. Nadalje, ovrhovoditelj da se poziva na ponovno smetanje posjeda i na tome temelji prijedlog za ovrhu iako izreka rješenja o ovrsi ne sadrži utvrđenje da je ovršenik ponovno smetao posjed ovrhovoditelja, ne sadrži vremenski i prostorni konteksti kada je navodno smetanje počinjeno te ne sadrži bitan dio da se traži od suda uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja dok se zaprijetiti novčanom kaznom može samo u situaciji ukoliko je to potrebno. Zašto je potrebno izricanje novčanih kazni u potpunosti je izostalo iako upravo to propisuje odredba čl. 265. Ovršnog zakona. Iako je ovršni postupak strogo formalni postupak pobijano rješenje o ovrsi je nezakonito i iz razloga što u istom nema govora o odredbi čl. 263. Ovršnog zakona. Dakle, u ožalbenom rješenju o ovrsi nedostaje: nalog ovršeniku da se ponaša u skladu sa svojom obvezom, ovršeniku nije omogućeno da se očituje o prijedlogu ovrhovoditelja za izricanjem novčanih kazni i rješenje o ovrsi nije prevedeno na talijanski jezik. Nadalje, rješenje o ovrsi je nepotpuno iz razloga što nije sastavljeno sukladno odredbi čl. 41. Ovršnog zakona jer u njemu uopće nije navedena tražbina koja se ostvaruje već je samo naznačena ovršna isprava. U odnosu na rok od 24 sata ističe da takav rok uopće nije nigdje propisan već je u smetanjima posjeda rok najmanje 8 dana, a nije jasno i zašto je navedeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. Navodima iz prijedloga za ovrhu ovrhovoditelj dovodi u zabludu naslovni sud jer prešućuje odlučne i značajne činjenice koje su od iznimnog značenja za pravilnu i zakonitu sudsku odluku. Punomoćnik ovršenika da je uredno i pravovremeno putem e-mail obavijestio punomoćnika ovrhovoditelja da će postaviti kapiju radi zaštite vlasništva ovršenika uz naglasak da kapija neće biti zaključana sve do završetka parničnog postupka. Punomoćnici ovrhovoditelja uredno su primili e-mail i nisu se složili s postavljanjem kapije te ime je dodatno pojašnjeno u e-mailu od 18. kolovoza 2017. da postoji razlika između zatvaranja i zaključavanja portuna te da se zatvoreni portun jednostavnom radnjom otvori bez uporabe ključa. Dakle, bez obzira na činjenicu što ovrhovoditelj može slobodno prolaziti on podnosi prijedlog za ovrhu kojem sud udovoljava. Postavljanje ulazne kapije u dvorište ne predstavlja čin smetanja posjeda jer nema animusa turbandi, nema namjere da se smetanje posjeda izvršio na bilo koji način ne samo iz razloga što kapije nije zaključana i što se može otključati nego je ovrhovoditelj uredno o tome obaviješten. Ovršeniku je pravomoćnim rješenjem zbog smetanja posjeda zabranjeno smetanje posjeda time što je ranije postavio automobil na prolaz i čime se objektivno smetanje posjeda može počiniti. Međutim, postavljanje ulazne kapije koja nije zaključana nije dovedena u pitanje stanje posjeda jer se kapije može otvoriti i slobodno proći  te nitko ne sprječava ovrhovoditelja da to učini i dođe kuda namjerava. Kapija koja se ne zaključava ne predstavlja čin smetanja posjeda a ovrhovoditelj nikada nije tražio niti je tvrdio da ima pravo negativne služnosti tj. da ovršenik ne smije na svoju nekretninu prema javnom dobru postaviti kapiju. Na ovaj način prvostupanjski sud da je prekoračio svoje ovlasti te je time ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona. Osim toga, ovrhovoditelj ni u kom slučaju ne bi imao pravo tražiti od ovršenika da ukloni portun budući da bi isti imao pravo samo i isključivo tražiti da mu se predaju ključevi portuna i to pod uvjetom da se portun zaključava. Znakovito je da ovrhovoditelj nigdje ne navodi da mu je onemogućen prolaz niti da ga se sprječava u prolazu ili da bi portun bio zaključak već samo traži uklanjanje portuna iako mu prolaz nije onemogućen. Da je nejasno kako je to dozvoljeno postaviti portun između susjednih unutrašnjih nekretnina, ali ne i tamo gdje nekretnina neposredno graniči sa javnim putem, a sve ovo proizlazi iz skice lica mjesta u postupku zbog smetanja posjeda. Na njoj je jasno vidljivo da portun postoji i prikazan je u skici vještaka pa je stoga nevjerojatno zašto ga ovršenik ne može  postaviti na samom ulazu na svoju nekretninu u odnosu na javni put. Također, odluka o troškovima postupka je nezakonita budući da stranke u parnicama zbog smetanja posjeda imaju pravo za cjelokupno priznati trošak pri čemu im se ne obistinjuje trošak za svaku poduzetu radnju po 100 bodova kako je to zatražio ovrhovoditelj. Predlaže da sud na temelju odredbe čl. 51. st. 5. i čl. 263. st. 5. Ovršnog zakona održi ročište i očevid na licu mjesta te da provede dokaze saslušanjem stranaka, saslušanjem svjedoka R. M., građevinsko i mjerničko vještačenje i uvid u skicu.

U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj ističe da u cijelosti osporava navode iznijete u žalbi. Usprkos činjenici što ovršenik ne razumije hrvatski jezik isti je ipak uložio žalbu protiv pobijanog rješenja o ovrsi pa mu je stoga jasno i razumljivo što ovrhovoditelj traži. U odnosu na parnicu pod poslovnim brojem P-848/17 ističe da se ista odnosi upravo na služnosti po navedenom putu na kojem je ovršenik postavio metalni portun radi čega je odmah i doneseno rješenje o zabilježbi spora te u tom postupku tuženik nikada nije davao prigovore u smislu toga da su mu povrijeđena prava zbog toga što tužba nije prevedena. Nadalje, suprotno navodima ovršenika ističe da sud zna pravo te damu je poznato kako rješenje o ovrsi sadrži u sebi sve pretpostavke propisane Ovršnim zakonom. Točno je da je punomoćnik ovršenika putem e-mail upozorio punomoćnike ovrhovoditelja o tome da će ovršenik postaviti portun na predmetni prolaz te je točno da su punomoćnici ovrhovoditelja upozorili punomoćnika ovršenika da to ne čini sve pod prijetnjom pokretanja odgovarajućih postupaka što je moguće utvrditi iz sadržaja e-mailova. Pored toga predmetni je portun itekako bio zaključavan što osim saslušanja ovrhovoditelja mogu potvrditi i svjedoci L. B. i S. K.. Sve i kada predmetni portun ne bi bio zaključavan postavljanjem istog bi ovršenik postupio protivno onome što proizlazi iz pravomoćne odluke Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-1152/14 od 21. prosinca 2015. S obzirom na tu pravomoćnu sudsku odluku put mora biti slobodan neovisno o tome je li portun zaključan ili ne jer je to smisao posjedovnih parnica i utvrđenja iz pravomoćne sudske odluke. Stoga da nije točno kako je ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona budući da je odredbom čl. 265. Ovršnog zakona ovrhovoditelju pružena takva mogućnost. Glede pozivanja na sudsku praksu ukazuje da je svaki predmet različit i poseban kako činjenično, tako i pravno pa da bi se odluka na koji se poziva ovršenik mogla dovesti u kontekst s ovim slučajem iako ovrhovoditelju nije jasno kakva bi to sličnost bila. U odnosu na tvrdnje ovršenika glede postojanja drugih portuna u okolici ističe da se to ne može povezati sa predmetnim metalnim portunom jer je isti postavljen potpuno protivno onome za što je ovršenik suđen pravomoćnom sudskom odlukom i da mu je zabranjeno postavljanje istog tj. svako smetanje ovrhovoditelja u posjedu predmetnog prolaza za razliku od drugih portuna. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

Žalba je djelomično osnovana.

Ovršenik u žalbi ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. u svezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a sve u svezi  s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17- dalje OZ) jer da mu je onemogućeno raspravljanje stoga što mu uz rješenje o ovsi nisu dostavljene isprave priložene uz prijedlog za ovrhu.

Ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije ostvarena prethodno navedena bitna povreda odredba postupka budući da je iz povratnice priložene u spisu predmeta (list spisa 21) razvidno da su ovršeniku uz prijedlog i rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-4366/17 od 29. kolovoza 2017. dostavljeni i prilozi uz prijedlog za ovrhu što znači da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije nezakonitim postupanjem onemogućio ovršenika u raspravljanju.

Nadalje, ovršenik ističe da je ostvarena i bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. u svezi s čl. 381. ZPP jer da mu je onemogućeno služenje svojim jezikom i pismom te da prati tijek postupka na svom jeziku, a koja bitna povreda po mišljenju ovog drugostupanjskog suda također nije počinjena.

Ovo stoga što iz sadržaja žalbe ovršenika koja je zaprimljena na prvostupanjski sud 11. rujna 2017. protiv rješenja o ovrsi slijedi da je isti angažirao punomoćnika iz redova odvjetnika i da je u žalbi iznio opširne razloge zašto smatra da je njegova žalba osnovana, to slijedom izloženog sud prvog stupnja, s obzirom na stanje spisa predmeta, nije imao razloga posumnjati da stranka ne razumije hrvatski jezik što znači da nije ostvarena ova bitna povreda odredaba postupka.  

Budući da prilikom donošenja pobijanog rješenja o ovrsi nisu ostvareni ni žalbeni razlozi iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14., a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. u svezi s čl. 381. ZPP, a s sve u svezi s čl. 50. st. 5. OZ to žalba ovršenika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba postupka nije osnovana.

Nije osnovan ni prigovor ovršenika da rješenje o ovrsi nije potpuno jer da nema sve elemente propisane odredbom čl. 41. OZ.

Naime, ovršenik gubi iz vida činjenicu da je odredbom čl. 263. OZ, a koja regulira pitanje ovrhe radi ostvarenja obveze na trpljenje i nečinjenje, propisano u stavku 1. da će sud na prijedlog ovrhovoditelja koji tvrdi da se ovršenik ponaša protivno svojoj obvezi, rješenjem naložiti ovršeniku da se ponaša u skladu sa svojom obvezom i zaprijetiti mu novčanom kaznom ili kaznom zatvora u skladu s odredbom čl. 16. OZ.

S obzirom na činjenicu da pobijano rješenje o ovrsi sadrži sve elemente propisane odredbom čl. 263. st. 1. OZ to znači da nije u pravu ovršenik kada smatra da rješenje o ovrsi nije u skladu s odredbom čl. 41. OZ.

Konačno, u situaciji kada među strankama nije prijeporno da je ovršenik postavio "portun" (željezna dvorišna vrata), da je rješenjem Općinskog suda u Pauli – Pola poslovni broj P-1152/14 od 21. prosinca 2015., a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-578/16 od 25. travnja 2016., utvrđeno da je ovršenik smetao ovrhovoditelja u posljednjem mirnom posjedu prava prolaza i provoza koji prolaz se do čest. zgr. 296/1 k.o. R. proteže po čest. zgr. 295/1, čest. 1752/2, čest. zgr. 295/3, čest. zgr. 295/4 i čest. zgr. 295/5, sve k.o. R., kao i da mu se zabranjuje svako takvo ili slično smetanje ovrhovoditelja u posjedu predmetnog prolaza to znači da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe OZ kada je donio pobijano rješenje o ovrsi.

Posljedično tome, nisu pravno odlučni žalbeni navodi ovršenika kada ističe da ovrhovoditelj nema pravo tražiti nalaganje ovršeniku da se ukloni "portun" (željezna dvorišna vrata), kao i da se isti ne zaključava pa da ovrhovoditelj nema pravo na takvu zaštitu iz jednostavnog razloga što mu ona nije potrebna.

Što se tiče žalbe na odluku o troškovima postupka s pravom ovršenik ističe da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Tbr. 11. toč. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa) koja propisuje da za ovršne postupka u postupcima iz Tbr. 7. toč. 2. Tarife pripada jednokratna nagrada za cjelokupni postupak u visini od 80 bodova radi čega je u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarife ovrhovoditelju obistinjen ukupni trošak u visini od 1.200,00 kuna (80 bodova za sastav prijedloga za ovrhu s pripadajućim PDV-om te 200,00 kuna po osnovi pristojbi za prijedlog i rješenje o ovrsi), dok je u preostalom dijelu preko iznosa od 1.200,00 kuna do iznosa od 1.762,50 kuna zahtjev za naknadom troška neosnovan jer nije u skladu s Tbr. 11. toč. 2. Tarife.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.   

 

Zadar, 18. rujna 2018.