- 1 -              Poslovni broj: Usž-1349/21-2

 

Poslovni broj: Usž-1349/21-2

 

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca, Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. L. iz P., kojeg zastupa opunomoćenik J. D., odvjetnik u P., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo zaštite okoliša i energetike Republike Hrvatske), Z., radi utvrđivanja prava na obeštećenje, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsIrs-141/20-9 od 20. studenoga 2020., na sjednici vijeća održanoj 21. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: UsIrs-141/20-9 od 20. studenoga 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-351-02/20-14/108, URBROJ: 517-10-2-20-2 od 2. srpnja 2020. i rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/20-33/651, URBROJ: 563-02-01/234-20-2 od 14. travnja 2020. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.  

2. Navedenim rješenjem tuženika od 2. srpnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost KLASA: UP/I-351-02/20-33/651, URBROJ: 563-02-01/234-20-2 od 14. travnja 2020., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za obeštećenje radnika trgovačkog društva P. d.d. u iznosu od 219.000,00 kn.

3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. – dalje: ZUS). U žalbi, u bitnome, navodi da je prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za obeštećenje sukladno članku 3. stavku 1. Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva Plobest. d. d., uz koji je priložio potvrdu HZMO, Područnog ureda u D. od 12. ožujka 2020. iz koje je razvidno kako je neprekidno u razdoblju od 16. travnja 1969. do 1. siječnja 1990. bio zaposlen u tvornici ''A.'' (pravnom predniku trgovačkog društva P. d. d. u stečaju), dok je u samom trgovačkom društvu P. d. d. radio 6 godina i 7 mjeseci, zbog čega je obolio od azbestoze. Tužitelj ističe da tumačenje mjerodavnog prava ne smije proizlaziti iz arbitrarne primjene, već mora uvažavati standarde pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti, zbog čega su nadležna tijela bila dužna obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti je utvrđeno da nisu ispunjene pretpostavke iz mjerodavnih propisa za ostvarivanje propisanih prava, što je izostalo. Smatra da je citiranim Zakonom o obeštećenju radnika trgovačkog društva Plobest d. d. učinjena diskriminacija prema jednom velikom dijelu zaposlenika ove tvornice, kao i prema tužitelju kojemu je nedostajalo samo 2 mjeseca i 25 dana rada kako bi došao u poziciju ostvariti svoje pravo. Nadalje tužitelj napominje da je 12. srpnja 1996. upućen u invalidsku mirovinu po sili zakona, te da nadležna tijela nisu uzela u obzir njegov braniteljski staž u dvostrukom trajanju. Stoga tužitelj predlaže poništiti pobijanu prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovan postupak.

4. U odgovoru na žalbu tuženik ostaje u cijelosti kod svih navoda iz osporavanog rješenja. Ističe da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje te stoga predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj, kao bivši radnik trgovačkog društva P. d. d. u stečaju, dana 16. ožujka 2020. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za obeštećenje u iznosu od 219.000,00 kn. Uz predmetni zahtjev tužitelj je priložio potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D., KLASA: 034-04/20-03/6, URBROJ: 341-5-05/8-20-5024 od 12. ožujka 2020. i radnu knjižicu.

7. Odredbom članka 1. Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva Plobest d. d. (''Narodne novine'', 13/20. – dalje: Zakon) propisano je da se tim Zakonom uređuje obeštećenje radnika trgovačkog društva Plobest d. d. P., MBS: 060004317 i Plobest d. d. u stečaju, Ploče, MBS: 060004317 zbog višegodišnje izloženosti azbestu (u daljnjem tekstu: obeštećenje), postupak i tijela nadležna za rješavanje obeštećenja te osiguravanje sredstava za isplatu radnicima. Prema članku 2. stavku 1. Zakona, pravo na obeštećenje priznaje se radniku koji je bio u radnom odnosu u trgovačkim društvima iz članka 1. ovoga Zakona od 8. listopada 1991. do 21. listopada 2002. i koji je najmanje pet godina u istim trgovačkim društvima radio izložen azbestu odnosno njegovu nasljedniku (u daljnjem tekstu: radnik).

8. Dakle, Zakon propisuje pravo na obeštećenje za radnike (i njihove nasljednike) koji su u razdoblju od 8. listopada 1991. do 21. listopada 2002. bili zaposleni u trgovačkom društvu P. d. d. i P. d. d. u stečaju, najmanje pet godina. Početkom referentnog razdoblja određen je dan proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 8. listopada 1991., zaključno s 21. listopada 2002., danom prije otvaranja društva N. P. d. o. o., P., MBS:…, koje nije registrirano za rad s azbestom.

9. Budući da iz podataka spisa, odnosno potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D. od 12. ožujka 2020., proizlazi da je tužitelj u referentnom razdoblju (od 8. listopada 1991. do 21. listopada 2002.) u trgovačkom društvu P. d. d. u stečaju bio zaposlen 4 godine, 9 mjeseci i 5 dana, što između stranaka nije niti sporno, to je jasno da tužitelj ne ulazi u krug osoba kojima Zakon priznaje pravo na obeštećenje, i to bez obzira na to što je tužitelj bio zaposlenik predmetnog trgovačkog društva i više od pet godina, ali izvan Zakonom propisanog referentnog razdoblja.

10. Odgovarajući na navode žalbe valja prije svega reći da je izričaj citirane odredbe članka 2. stavka 1. Zakona jasan i njezin sadržaj ne ostavlja dvojbu glede tumačenja i primjene (neovisno o tome koju metodu tumačenja Sud primjenjuje). Kroz takvu odredbu zakonodavac je jasno izrazio svoju volju. Razumljivo je da s aspekta osoba koje su poput tužitelja bile zaposlenici navedenih trgovačkih društava izvan referentnog razdoblja takvo zakonsko rješenje nije prihvatljivo, jer njima ne pripada pravo na obeštećenje. Međutim, nije u nadležnosti ovoga Suda da ocjenjuje je li takvo zakonsko rješenje optimalno i treba li možda biti drukčije i da zatim u skladu s takvim procjenama donosi presude. U isključivoj je nadležnosti zakonodavca, a time i odgovornost, da uređuje takva pitanja te da kroz eventualnu izmjenu Zakona proširi krug osoba kojima pripada pravo na obeštećenje.

              11. Kako tužitelj nesporno nije u referentnom razdoblju radio u navedenim trgovačkim društvima najmanje pet godina izložen azbestu, to okolnost što mu je eventualno u postupku priznavanja prava na mirovinu vrijeme provedeno u Domovinskom ratu priznato kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju, nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude i osporenog rješenja.

12. Trebalo je stoga na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a presuditi kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 21. travnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Sanja Štefan, v.r.