Broj: Gž Ovr-971/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Tihani Pivac, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja A. F. d.o.o. iz Z., OIB:…, protiv ovršenice M. G. iz K., OIB: …, zastupana po N. M., odvjetniku u K., radi proglašenja zahtjeva za izravnu naplatu nedopuštenim, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Ovr-247/18 od 26. ožujka 2018., dana 25. listopada 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Ovr-247/18 od 26. ožujka 2018.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem pljenidba i prijenos novčanih sredstava po zahtjevu za izravnu naplatu ovrhovoditelja protiv ovršenice temeljem bjanko zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Ž. K. u K. dana 14. ožujka 2008. pod poslovnim brojem OV-4331/2008 proglašena je nedopuštenom.

 

Protiv citiranog rješenja žali se ovrhovoditelj pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP-a) u vezi članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj, 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ-a), uz prijedlog da se pobijano rješenje ukine, podredno preinači.

 

Ovršenica je odgovorila na žalbu osporavajući žalbene navode s prijedlogom da se ista odbije i potvrdi pobijano rješenje.

 

Žalba nije osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi da je ovršenica dana 16. ožujka 2018. prvostupanjskom sudu podnijela prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava, koje ima na računu kod banaka, na račun ovrhovoditelja nedopuštenim. Nadalje proizlazi da je ovrhovoditelj podnio Financijskoj agenciji (dalje: FINA) zahtjev za izravnu naplatu na temelju ovršne isprave-bjanko zadužnice broj: OV-4331/2008 od 14. ožujka 2008. čime je ovršenica dokazala da je protiv nje zatražena izravna naplata u smislu odredbe članka 209. OZ-a.

 

Odredba članka 210. stavak 2. OZ-a propisuje da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi, tj. članka 50. i 53. OZ-a.

 

Odgovarajuća primjena odredaba OZ-a o žalbi protiv rješenja o ovrsi sukladno članka 210. stavak 2. OZ-a podrazumijeva da sud prijedlog ovršenika za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim može prihvatiti ili odbiti, odnosno uputiti ovršenika u parnicu ako je isti u prijedlogu iznio žalbene razloge iz članka 50. stavak 1. točka 7. i točka 9.-11. OZ-a.

 

Ovršenica u svom prijedlogu osporava aktivnu legitimaciju ovrhovoditelja navodeći da je nemoguće da je predmetna bjanko zadužnica izdana 14. ožujka 2008. kada je ovrhovoditelj osnovan tek 2017.

 

Prvostupanjski sud je donio pobijano rješenje smatrajući da je žalbeni razlog ovršenice, prema kojem ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave (članka 50.stavak 1. točka 7. OZ-a), osnovan jer ovrhovoditelj nije dokazao svoje pravo iz predmetne bjanko zadužnice, odnosno na njemu je bio teret dokaza da je to pravo vjerovnik prenio na njega sukladno članka 183.stavak 4. OZ-a u vezi s članka 183. a. stavak 3. OZ-a.

 

U izjavljenoj žalbi ovrhovoditelj u bitnome navodi da mu podnesak kojim se predlaže odgoda ovrhe uopće nije dostavljen na očitovanje, da su u pobijanom rješenju razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, da u bjanko zadužnici ne treba biti naznačen osnovni pravni posao te da ista slobodno cirkulira u prometu.

 

Točni su žalbeni navodi ovrhovoditelja u kojima ističe da je predmetna bjanko zadužnica formalno ispravna, uzimajući u obzir podatke koji su u istoj navedeni i odredbe OZ-a koji je u vrijeme izdavanja zadužnice bio na snazi, a iz kojeg razloga je FINA po istoj i postupila. Također, u pravu je ovrhovoditelj kada navodi da je predmetna bjanko zadužnica mogla biti prenesena i na njega. Međutim, to ne znači da se praktički niti jedan vid zadužnice ne može ispitivati u ovom postupku upravo zbog njene apstraktne pravne naravi uslijed koje nije vidljivo koja se tražbina njome osigurava odnosno pravni posao iz kojeg tražbina proizlazi.

 

Ovaj drugostupanjski sud smatra da je ovršenica dokazala da predmetnu bjanko zadužnicu nije izdala ovrhovoditelju te je, u tom smislu, teret dokazivanja-iznošenje protudokaza da je zadužnica prenesena na ovrhovoditelja, ako je do prijenosa uopće došlo, upravo na ovrhovoditelju. U konkretnom slučaju, teret dokazivanja je na ovrhovoditelju koji je bio dužan dostaviti sudu dokaz da je vjerovnik svoje pravo iz predmetne bjanko zadužnice prenio na njega sukladno odredbi članka 183. stavak 4. OZ-a, a u vezi s odredbom članka 183. a stavka 3. OZ-a.

 

Aktivna legitimacija ovrhovoditelja u ovoj pravnoj stvari ne bi mogla biti sporna da postoji ikakva mogućnost da je bjanko zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja tražbine koju upravo ovrhovoditelj ima prema ovršenici. Međutim, s obzirom da ta mogućnost ne postoji niti teoretski (predmetna bjanko zadužnica je izdana 14. ožujka 2008., a ovrhovoditelj je osnovan 19. svibnja 2017.), ovaj sud smatra da je teret dokazivanja na ovrhovoditelju koji je bio dužan dostaviti sudu dokaz da je vjerovnik svoje pravo iz predmetne bjanko zadužnice prenio na njega.

 

Dakle, karakteristika zadužnice jest njena prenosivost i ona može biti predmetom različitih pravnih poslova, ali po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ovrhovoditelj je bio dužan dostaviti ispravu temeljem koje je na njega prenesena zadužnica.

 

S obzirom da je ovršenica navode iz žalbe tijekom postupka dokazala javnom ispravom (uvid u sudski registar) pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je pljenidbu i prijenos u postupku izravne naplate na temelju bjanko zadužnice proglasio nedopuštenim, a ovrhovoditelj se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na razloge iz obrazloženja pobijanog rješenja.

 

Nadalje, u odnosu na navode ovrhovoditelja da mu podnesak ovršenice kojim se predlaže proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava, koje ima na računu kod banaka, na račun ovrhovoditelja nedopuštenim nije dostavljen, za navesti je kako je po mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud mogao odlučiti o prijedlogu, kako je i postupio, na temelju stanja spisa, a sve pozivom na odredbu članka 55. stavak 2. OZ-a.

 

Žalbom ovrhovoditelja se upućuje i na počinjenu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stava 2. točka 11. ZPP, ali protivno žalbenim navodima, prvostupanjsko rješenje nema nejasnoća ni proturječnosti kao ni drugih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Split, 25. listopada 2018.