Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1032/2018 Županijski sud u Slavonskom Brodu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1032/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u  Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sutkinji toga suda Branki Ribičić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. H. iz K., OIB: …., zastupane po punomoćniku M. M., odvjetniku u OD M. i P. iz R. protiv tuženika V. d.o.o. Z.,  OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz OD L. i p. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji , Poslovni broj 81 P-645/2018-11 od 20. srpnja 2018., 30. studenog 2018.

 

r i j e š i o   j e

 

                            Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, Poslovni broj 81 P-645/2018-11 od 20. srpnja 2018., u pobijanom dosuđujućem dijelu (točka II. izreke).

 

Obrazloženje

 

                            Rješenjem prvostupanjskog suda utvrđeno je da je tužba povučena (točka I. izreke), te je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 312,50 kuna (slovima: tristo dvanaest kuna i pedeset lipa), sa zateznom kamatom od dana donošenja rješenja pa do isplate (točka II. izreke).

                           

                              Protiv ovog rješenja pravovremeno je žalbu izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja, te je predložila  da drugostupanjski sud žalbu usvoji i pobijano rješenje preinači, podredno da isto vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

                                    Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

                            Žalba nije osnovana.

 

                            Kako tužiteljica izričito ne navodi koju bitnu povredu parničnog postupka je donošenjem pobijanog rješenja prvostupanjski sud učinio, ovaj sud je rješenje prvostupanjskog suda ispitao u smislu članka 365. stavka 2.  Zakona o parničnom postupku  (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 dalje u tekstu: ZPP), u vezi sa člankom 381. ZPP-a, te nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda parničnog postupka, na koje  drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

                                 U navodima žalbe tužiteljica ističe da prvostupanjski sud nije na pravilan način utvrdio razloge povlačenja tužbe, te nije pravilno primijenio odredbu članka 158. ZPP-a kojom je propisano da tužitelj koji povuče tužbu je dužan protivnoj strani nadoknaditi parnične troškove, ali ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio  zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tuženiku naknaditi tužitelj.

 

                                    U ovom predmetu tužiteljica je podnijela tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, iz razloga propisanog odredbom članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona Ovršnog zakona (NN br.  112/12, 25/13 i 93/14, 73/17 dalje u tekstu: OZ), tj. zbog zastare tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, kako je i upućena rješenjem ovršnog suda.

 

                         Nesporno je tužiteljica podneskom od 27. ožujka 2018. povukla tužbu budući je Općinski sud u Rijeci u predmetu Ovr-6711/16 rješenjem od 15. ožujka 2018. obustavio ovršni postupak i ukinuo sve provedene radnje jer je ovrhovoditelj povukao ovršni prijedlog budući mu je tražbina u cijelosti namirena.

 

                                   Tužba kojom se od suda traži da ovrhu proglasi nedopuštenom ima primarnu svrhu upravo proglašenje ovrhe nedopuštenom i to zbog razloga radi kojeg je bila uputa u parnicu.

 

                                   Zato je tužiteljica mogla ustrajati u svom zahtjevu da se ovrha proglasi nedopuštenom iz razloga što je nastupila zastara tražbine utvrđene ovršnom ispravom, neovisno o tome što je ovrhovoditelj povukao ovršni prijedlog nakon što mu je tražbina namirena pljenidbom računa tužiteljice, pa se stoga ne može smatrati da je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu od strane tuženika, kako to pogrešno smatra tužiteljica.

 

                                  Stoga je žalbu tužiteljice kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem članka 380. točke 2.  ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

Požega, 30. studeni 2018.

Copyright © Ante Borić