1              Poslovni broj: Gž R-796/2020-2

Republika Hrvatska Županijski sud u Splitu Split, Gundulićeva 29a

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-796/2020-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Šimičić predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. A. J. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika Bolnice, Z. OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. P., dipl. iur., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 24 Pr-4924/2018-35 od 18. veljače 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

1. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 24 Pr-4924/2018-35 od 18. veljače 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima pod točkom I. i II. izreke.

 

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika, pa se prvostupanjska presuda preinačava u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke kojim je tužiteljici dosuđena zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima i u tom dijelu se tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

 

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici s osnova razlike plaće iznos od 90.360,12 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže određeno pod točkom I. izreke, kao i iznos od 15.857,19 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže određeno pod točkom II. izreke, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu daljnjeg iznosa od 1.515,41 kunu (točka III. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici iznos od 21.975,00  kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od 18. veljače 2020. do isplate (točka IV. izreke prvostupanjske presude), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška (točka V. izreke).

 

Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući istu u dijelu pod točkama I., II., IV. i V. izreke i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

Prije svega valja navesti kako u pobijanoj presudi, kao ni u postupku koji joj je prethodio, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka opisane u odredbi članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

Sud prvog stupnja je tako u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

 

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu liječnika specijaliste pedijatra s užom specijalizacijom iz neonatologije kao primarijus,

- da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljici isplatio umanjene plaće na način da joj nije plaćao naknadu za cjelokupni prekovremeni rad sukladno odredbama članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13, dalje: KU 143/13) i članka 49. Kolektivnog ugovora za zdravstvo i zdravstvenu djelatnost („Narodne novine“ broj 29/18, dalje: KU 29/18),

- da joj u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u posebnim uvjetima, a na koji bi tužiteljica imala pravo sukladno odredbi članka 57. KU 143/13 i odredbi članka 59. KU 29/18,

- da joj u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila kao liječnik specijalist, te imala iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, a na koji bi tužiteljica imala pravo na temelju odredbe članka 59. KU 143/13 i odredbe članka 57. KU 29/18,

- da joj u utuženom razdoblju nije plaćao dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti na koji je tužiteljica i za vrijeme prekovremenog rada imala pravo temeljem članka 54. stavka 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 141/12, dalje: TKU 141/12) i članka 53. stavka 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ broj 128/17, dalje: TKU 128/17),

- da je zbog navedenih umanjenih isplata tužiteljici tuženik s naslova naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad isplatio umanjene iznose tih naknada, 

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema izračunu kojega je sačinio financijski vještak Z. R.

 

Navedeno činjenično stanje kao pravilno utvrđeno prihvaća i ovaj sud.

 

Tuženik u žalbi niti ne ističe koju to činjenicu sud prvog stupnja nije utvrdio ili koju činjenicu je pogrešno utvrdio, tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP-a.

 

Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava primjenu materijalnog prava. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da tužiteljica, kada kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po osnovama članka 57. KU 143/13  i članka 59. KU 143/13 odnosno članka 4. Dodatka I. KU 143/13 („Narodne novine“ broj 96/15), te sukladno članku 55. KU 29/18 i članku 57. KU 29/18 zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Naime, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužiteljice na isplatu dodataka po navedenim osnovama budući da tužiteljica, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u posebnim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. KU 143/13 i članka 55. KU 29/18, te u svojstvu radnika koji je odgovoran za život i zdravlje pacijenta u smislu odredbe članka 59. KU 143/13 i članka 57. KU 29/18, kao i radnika koji ostvaruje dodatak za znanstveni stupanj doktora znanosti temeljem članka 54. stavka 2. TKU 141/12 i članka 53. stavka 2. TKU 128/17.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika obračun utuženih dodataka nije izvršen protivno odredbama kolektivnih ugovora koji su u pojedinim dijelovima utuženog razdoblja bili na snazi jer je obračun dodataka koji su predmet spora izvršen na osnovnu plaću (bez prethodno obračunatih drugih dodataka) i dosuđen je samo za razdoblje prekovremenog rada (budući nije bilo sporno da su predmetni dodaci tužiteljici uredno isplaćeni za redovan rad).

 

Također, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima isti ukazuje na tumačenje Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora obzirom da pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe članka 91. stavka 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad. Prema odredbi članka 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo za rad koji je ostvarila u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužiteljica također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom članka 91. stavka 3. ZR-a.

 

Povodom spornih pitanja također je za istaći kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-56/19-18 održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto istovjetno pravno shvaćanje:

 

„Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“ broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.“

 

Isto tako, sud prvog stupnja je u pogledu naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pravilno primijenio odredbu članka 81. ZR-a, kao i odredbe članka 36. KU 143/13 odnosno članka 34. KU 29/18, te u pogledu naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad (naknada za vrijeme bolovanja) odredbu članka 59. stavak 1. TKU 141/12 odnosno odredbu članka 58. stavak 1. TKU 128/17.

 

Na žalbene navode u svezi s primjenom Zaključka br. 153. valja reći da isti nije bitno promijenio način izračuna mjesečnog fonda radnih sati od prethodnog Zaključka br. 148., iako drugačije definira mjesečni fond radnih sati. Naime, način formiranja mjesečnog fonda radnih sati je na bazi 40-satnog radnog tjedna, odnosno mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, pri čemu broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom rasporedu vremena na bazi 40-satnog tjedna ili u nejednakom radnom vremenu. U tom smislu treba istaknuti da kada se plaća ne obračunava na osnovu mjesečnog fonda radnih sati već mjesečnog fonda sati, to ima za posljedicu da će radnici koji rade na bazi 40-satnog radnog tjedna, u slučaju da blagdan pada od ponedjeljka do petka, imati plaćeni neradni dan te će ostvariti mjesečni fond sati iako nisu radili na blagdan. S druge strane, radnici koji rade u nejednakom rasporedu će imati obvezu ostvariti isti mjesečni fond sati, unatoč tome što će raditi na blagdan koji se za radnike na bazi 40-satnog radnog tjedna smatra neradnim danom. Zbog takvog obračuna mjesečnog fonda sati, radnici koji rade u nejednakom rasporedu, odnosno smjenama, stavljeni su u nepovoljan položaj u odnosu na primjenu odredbi članka 51. stavak 9. KU 143/13 i članka 49. stavak 9. KU 29/18 jer moraju odraditi više radnih sata (ako se radi o mjesecu u kojem neradni dan pada od ponedjeljka do petka) od onih radnika koji rade u rasporedu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Osim toga, Zaključak 153. i 148. Zajedničkog povjerenstva nisu u opreci te suštinski jednako reguliraju pitanje izračuna mjesečnog fonda radnih sati. Naime, iako Zaključak br. 153. definira fond radnih sati kao umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) s 8 sati, ispuštajući iz izračuna dane blagdana ili neradne dane, u taj fond sati se ne mogu ubrajati kao radni dani blagdani ili državni praznici, jer to nisu radni dani u smislu odredbe članka 1. stavak 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11). Kako oba Zaključka određuju da broj radnih sati mora biti jednak za sve radnike, neovisno rade li u jednakom ili nejednakom rasporedu, a Zajedničko povjerenstvo za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ne može drugačije definirati (ne)radne dane od Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, to je tužiteljici valjalo priznati rad na blagdan kao prekovremeni rad pod uvjetom da pada na dan od ponedjeljka do petka i da prelazi mjesečni fond radnih sati, a kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

Na daljnje žalbene navode u svezi primjene koeficijenta za odgovoriti je da je primijenjen upravo onaj koeficijent kojega je primjenjivao i sam tuženik pri izračunu prilikom obračuna sati prekovremenog rada.

 

Navedenim, a s obzirom da visina potraživanja između stranaka nije sporna, prvostupanjski sud je ispravno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 90.360,12 kuna, kao i iznosa od 15.857,19 kuna.

 

Međutim, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, te je u tome dijelu valjalo odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

Kako nije došlo do preinačenja odluke o glavnoj stvari, već samo djelomično u pogledu sporednog potraživanja zateznih kamata, to je i odluka o troškovima postupka pravilna, kako u pogledu osnove (članak 154. stavak 3. ZPP-a) tako i u pogledu visine (članak 155. ZPP-a).

 

Inače, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužiteljici naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a), te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15), a prema priloženom troškovniku. Trošak podnesaka od 2. travnja 2019. i 13. svibnja 2019. osnovano su priznati tužiteljici, jer su bili potrebni radi vođenja ove parnice.

 

Slijedom navedenog, trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer je tuženik sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedno traženje, a vezano uz to mu nisu nastali posebni troškovi.

 

Split, 10. ožujka 2021.

 

Predsjednica vijeća: Marija Šimičić, v. r.