Broj: Gž R-241/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, Verice Franić, kao suca izvjestitelja i Arijane Bolanča, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., iz S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. K.- G., dpl. pravniku, protiv tuženika HŽ Cargo d.o.o., Z., Regionalno područje Jug, S., OIB: …, zastupanog po OD S. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pr-595/14 od 19. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 28. travnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-595/14 od 19. lipnja 2015. u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke kao i u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o trošku pod točkom II. izreke,te se potvrđuje i pobijano prvostupanjsko rješenje.

 

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„1. Utvrđuje se da Odluka tuženika HŽ Cargo d.o.o. Z. R. područje jug broj: 2192-2 od 18. 08. 2014. o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu broj 1273-37/11 od 1.09. 2011. tužitelju M. B. nije dopuštena, i da radni odnos tužitelju nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku HŽ Cargo d.o.o. Z. R. područje jug da vrati tužitelja M. B. na odgovarajuće poslove u Regionalnom području jug.

 

3. Nalaže se tuženiku HŽ Cargo d.o.o. Z. R. područje jug da tužitelju M. B. naknadi parnični trošak u roku od 8 dana.“

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 2.500,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom  od presuđenja pa do isplate, dok se za više zatraženo u iznosu od 40.625,00 kuna traženje tuženika s ovog osnova odbija (točka II. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere za vraćanje na posao.

 

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke kao i odluku o trošku sadržanu u točki II. u dijelu u kojem je obvezan na naknadu troška tuženiku u iznosu od 2.500,00 kuna a pobija i prvostupanjsko rješenje i to iz razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti preinače odnosno ukinu.

 

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio sve žalbene navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražio je i trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju u okviru ovlaštenja iz odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj žalbeni sud ne nalazi da je počinjena niti jedna od onih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu kojega je tuženik dao tužitelju svojom Odlukom od 18. kolovoza 2014., te zahtjev za vraćanjem na rad.

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj koji ima SSS radio kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. veljače 2008., na neodređeno vrijeme a na radnom mjestu školsko isljedni radnik TPV-a, Glavne poslovnice HŽ Cargo S., te nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ;

 

- da je povodom otkaza tužitelju zatraženo savjetovanje od radničkog vijeća, te se radničko vijeće očitovalo;

 

- da je tužitelju dana 29. kolovoza 2014. dostavljena Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 2188-7 od 18. kolovoza 2014., jer je zbog gospodarskih i organizacijskih razloga ukinuto njegovo radno mjesto;a ne postoji slobodno radno mjesto na koje bi ga tuženik mogao rasporediti,

 

- da je tuženik podnio zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke dana 4. rujna 2014.;

 

- da tuženik na zahtjev za zaštitu prava tužitelja nije odgovorio;

 

- da  je tužitelj dana 29. rujna 2014. podnio tužbu sudu;

 

- da je kod tuženika od 2008. zabilježeno kontinuirano bitno smanjenje poslova i ostvarenje manjeg prijevoza u tonama u odnosu na 2007. od kada tuženik egzistira kao samostalno društvo što je dovelo do gubitka u poslovanju, a zbog čega se iskazao tehnološki višak radnika kojima se više ne mogu osigurati odgovarajući poslovi;

 

- da se tužitelj nije mogao rasporediti na poslove iz Ugovora o radu budući da je radno mjesto školsko isljednog radnika TPV ukinuto novim Pravilnikom o organizaciji poslodavca (kojim je izmijenjena sistematizacija), jer je za njim prestala potreba, a nije postojalo slobodno radno mjesto na koje bi se mogao rasporediti poštivajući pritom kriterije iz članka 73. Kolektivni ugovor HŽ Cargo d.o.o. (Službeni vjesnik broj 5/14, dalje: KU), ;

 

- da je tuženik doista imao višak radnika koji broj je morao smanjiti radi svog daljnjeg održavanja tehnološke ispravnosti i očuvanja preostalih radnih mjesta,

 

- da je ovaj Pravilnik bio na snazi od 1. ožujka 2014., a objavljen je u Službenom vjesniku HŽ Cargo d.o.o. od 4. veljače 2014.;

 

- da je u to vrijeme vrijedio Kolektivni ugovor HŽ Cargo d.o.o. (Službeni vjesnik broj 5/14, dalje: KU) sa svojim aneksima od veljače 2014.;

 

- da je dakle, sukladno članku 73. točka 3. KU, tuženik tužitelja proglasio tehnološkim viškom s obzirom da nije ispunjavao uvjete iz sistematizacije odnosno njegovo radno mjesto je ukinuto;

 

- da su ovim člankom KU-a određeni kriteriji za utvrđivanje viška radnika;

 

- da je prije donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu tuženik donio Program zbrinjavanja viška radnika i to dana 10. lipnja 2014. godine, koji između ostalog sadrži i razloge nastanka viška radnika, broj radnika koji su višak, rok u kojem im se namjerava otkazati ugovor o radu, kao i popis radnika odnosno isti ima obvezni sadržaj u smislu odredbe članka 120. stavak 2. i članka 121. stavak 3. tada važećeg Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), koji je dostavio radničkom vijeću kao i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, koji ga je odobrio 3. srpnja 2014. godine,

 

- da je prilikom donošenja pojedinačnih odluka o otkazu ugovora o radu tuženik uzeo u obzir socijalni status radnika u smislu odredbe članka 107. stavak 3. navedenog ZR-a odnosno članka 115. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR).

 

Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja zaključivši da je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju dopuštena obzirom da su se ostvarile pretpostavke iz odredbe članka 115. stavak 1. alineja 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, dalje: ZR).

 

Prvostupanjski sud temelji odluku na stajalištu da je u konkretnom slučaju tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju na radnom mjestu školsko isljednog radnika TPV, a to stoga što je navedeno radno mjesto ukinuto pri novoj sistematizaciji provedenoj kod tuženika, te je stoga prestala potreba za obavljanjem tih poslova kod tuženika.

 

Navedeno stajalište prvostupanjskog suda je pravilno i žalitelj ga ne dovodi u sumnju svojim žalbenim navodima pa ga tako prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Prema odredbi članka 115. stavak 1. alineja 1. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

 

U konkretnom slučaju, pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju. Naime, činjenica da je tuženik kao društvo pristupio i proveo reorganizaciju svog poslovanja i u skladu s tim proveo potpuno novu sistematizaciju radnih mjesta (a što je rezultiralo ukidanjem radnog mjesta tužitelja) doista jest opravdani razlog iz članka 115. stavak 1. alineja 1. ZR-a za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Tuženik je ovlašten u cilju što boljeg i uspješnijeg organiziranja svog rada i poslovanja uspostaviti novu sistematizaciju radnih mjesta i u skladu s njom izvršiti preraspodjelu radnika na pojedina radna mjesta, naravno poštujući pri tome njihovu stručnu spremu, znanje i sposobnost, godine provedene na radu.

 

Razlog otkaza tužitelju nije bio novi Pravilnik tuženika, a kako to tužitelj pogrešno smatra, već naprotiv, provedena reorganizacija kod tuženika te uvođenje nove sistematizacije radnih mjesta, što je legitimno pravo tuženika, te što je novim Pravilnikom samo formalizirano.

 

Tuženik je kao tužiteljev poslodavac prilikom odlučivanja o poslovno uvjetovanom otkazu morao voditi računa o socijalnim kriterijima iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a (o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja radnika) kao i drugim koje je propisao i bio ovlašten propisati: onim kriterijima koji se odnose na osobine radnika koje su u svezi s poslom koji obavlja na temelju ugovora o radu - s time što je imao autonomno pravo odlučiti koju će važnost dati svakom pojedinom od svih tih kriterija.

 

Tužitelj je, a da bi se mogla vršiti usporedba u kojoj su mjeri propisani kriteriji iz odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a i članka 73. Kolektivnog ugovora (na kojeg se tužitelj pozivao) uzeti u obzir kod drugih radnika koji su zadržani na radu, a za koje je tuženik ocijenio da su u odnosu na njega (utvrđenog viškom) u prednosti, trebao navesti one za koje drži da su po tuženiku neopravdano i nepravilno bili privilegirani (u boljem socijalno ekonomskom položaju): o kojim se to radnicima (ili radniku) radi.

 

Tužitelj to nije učinio odnosno radnici na koje se pozvao nisu obavljali poslove istog radnog mjesta, čak ni sličnog, čime je za prihvatiti kako u ovom slučaju ništa ne ukazuje da je tuženik pri donošenju odluke o otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem postupio protivno navedenim zakonskim odredbama članka 115. stavak 2. ZR-a ili protivno navedenom Kolektivnom ugovoru, pa ne stoje žalbeni prigovori tužitelja istaknuti u tom pravcu.

 

Naime, primjena odredbe članka 115. stavak 2. ZR-a, prema kojoj poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, dolazi do primjene kada poslodavac otkazuje ugovor o radu dvojici ili više radnika koji obavljaju poslove istog radnog mjesta, s tim da to ne moraju biti baš isti poslovi, već je dovoljno da se radi o sličnim poslovima.

 

Kako iz izloženog proizlazi da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti osporene odluke tuženika o otkazu ugovora o radu kojeg je sklopio s tužiteljem - a s time u svezi niti zahtjev na obvezivanje tuženika da tužitelja vrati na posao, prvostupanjski je sud suprotno žalbenim navodima ispravno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Odluka o trošku zasniva se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, te odredbi članka 155. ZPP-a.

 

Tuženiku ne pripada trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio nužan (članak 155. ZPP-a).

 

Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ne postoje okolnosti za izdavanje predložene privremene mjere te slijedom toga pobijanim rješenjem odbio tužiteljev prijedlog za izdavanje iste ( članak 124. stavak 2. ZR).

 

U izloženom, kako nisu osnovani žalbeni navodi a ne postoje niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem članak 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. stavak 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

U Splitu 28. travnja 2016.