Broj: Revr 1687/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. D. iz V., OIB: ...,  kojeg zastupaju punomoćnici M. D. i I. D. Ž., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. D. i I. D. Ž. u V., protiv tuženika-protutužitelja K. d.o.o. V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u O., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, sudskog raskida ugovora o radu i određivanja dana prestanka radnog odnosa, utvrđenja ništetnosti ugovora o radu, podredno radi poništenja ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1686/2013-4 od 28. srpnja 2014., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Vukovaru broj P-822/12-17 od 28. lipnja 2013., u sjednici održanoj 1. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv drugostupanjskog rješenja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da nije zakonita i dopuštena odluka tuženika K. d.o.o. V. o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 09. studenog 2012. godine kojom se tužitelju Z. D. otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen dana 01. lipnja 2012. godine, kao niti odluka tuženika K. d.o.o. V. broj ... od 03. prosinca 2012. godine, te se utvrđuje da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika dana 12. studenog 2012. godine.

 

II. Određuje se sudski raskid ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme dana 01. lipnja 2012. godine između tužitelja Z. D. i tuženika K. d.o.o. V., a kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika određuje se 28. lipnja 2013. godine.

 

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja Z. D. za vraćanje na posao na radno mjesto tehničkog direktora kod tuženika.

 

IV. Odbijaju se u cijelosti protutužbeni zahtjevi tuženika K. d.o.o. V. kao protutužitelja koji glase:

 

„Utvrđuje se da je ugovor o radu sklopljen dana 01. lipnja 2012.g. između društva K. d.o.o. V., ..., OIB: ... i Z. D. iz V., ..., OIB: ... ništavan.“

 

„Poništava se ugovor o radu sklopljen dana 01. lipnja 2012.g. između društva K. d.o.o. V., ..., OIB: ... i Z. D. iz V., ..., OIB: ....“

 

„Nalaže se tužitelju Z. D. iz V., ..., OIB: ... da tuženiku K. d.o.o. V., ..., OIB: .. naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 7.818,00 kn.“

 

V. Nalaže se tuženiku K. d.o.o. V. da tužitelju Z. D. nadoknadi parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn (slovima: dvijetisućepetstokuna) u roku od 8 (osam) dana.“.

 

Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

 

„Odbacuje se dio tužbe u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja Z. D. koji glasi:

 

„… te mu priznati sva prava iz radnog odnosa u neprekidnom trajanju.“

 

Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijene su žalbe tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja kao neosnovane i potvrđene su prvostupanjska presuda i rješenje.

 

Protiv dijela drugostupanjske presude kojom je potvrđena točka II. i III. izreke prvostupanjske presude i prvostupanjsko rješenje tužitelj-protutuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točki II. i III. izreke, poništiti točku II. izreke i ukinuti točku III. izreke te naložiti tuženiku tužitelja vratiti na posao uz priznanje svih prava iz radnog odnosa u neprekidnom trajanju od dana donošenja odluke o otkazu ugovora o radu pa dok za to postoje zakonski uvjeti. Podredno je predložio ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja-protutuženika nije osnovana.

 

Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj-protutuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer je prema njegovoj ocjeni prvostupanjska presuda nerazumljiva, točka I. te presude je u „izravnoj kontradiktornosti“ s točkom II. i III. te presude, što drugostupanjski sud nije sankcionirao. Tvrdi da je nerazumljiva i drugostupanjska presuda jer drugostupanjski sud ne razlikuje institut utvrđivanja nezakonitosti otkaza ugovora o radu od nedopuštenosti otkaza ugovora o radu. Nadalje, u reviziji navodi da sud drugog stupnja nije obrazložio razloge potvrđivanja prvostupanjske presude što je bio dužan učiniti bez obzira što je drugostupanjsku presudu donio na temelju čl. 375. st. 5. ZPP. Tvrdi da je postupanjem nižestupanjskih sudova tužitelju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku te da su odlučujući o tužbenom zahtjevu sudovi prekoračili tužbeni zahtjev.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja-protutuženika tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, kao i u prvostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženjima nižestupanjskih presuda su jasni i međusobno ne proturječe pa je moguće ispitati zakonitost i pravilnost tih odluka.

 

Nije osnovan niti navod revidenta da postoji proturječnost između točke I. izreke prvostupanjske presude sa točkama II. i  III. te presude. Prvostupanjski sud je točkom I. izreke presude prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika i utvrdio nedopuštenima odluku tuženika-protutužitelja o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. studenoga 2012. te odluku tuženika-protutužitelja od 3. prosinca 2012., kao i tužiteljev-protutuženikov zahtjev za utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika-protutužitelja nije prestao 12. studenoga 2012. Kad je prvostupanjski sud točkom I. izreke presude utvrdio nedopuštenima tuženikove-protutužiteljeve odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju-protutuženiku te da tužitelju-protutuženiku radni odnos kod tuženika-protutužitelja nije prestao 12. studenoga 2012. ostvarile su se zakonske pretpostavke za odlučivanje o protutužbenom zahtjevu kojim je tuženik-protutužitelj zahtijevao sudski raskid ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem-protutuženikom sukladno čl. 117. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR). Stoga tužitelj-protutuženik neosnovano u reviziji navodi da bi točka II. izreke prvostupanjske presude bila proturječna točki I. izreke te presude. Nadalje, ne postoji niti proturječnost između točke I. i točke III. izreke prvostupanjske presude jer iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tuženik-protutužitelj ne može vratiti tužitelja-protutuženika na radno mjesto tehničkog direktora jer prema postojećoj sistematizaciji radnih mjesta u trenutku donošenja prvostupanjske presude tuženik više nije imao predviđeno to radno mjesto. Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod tužitelja-protutuženika da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude otklonio sve žalbene navode tužitelja o bitnim povredama parničnog postupka, dok se je pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja glede odlučnih činjenica i materijalnog prava, pozvao na obrazloženje prvostupanjske presude. Stoga revizijom pobijana drugostupanjska presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbama čl. 375. st. 1. i 5. ZPP te drugostupanjska i prvostupanjska presuda u svojoj cjelini sadrže neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i primijenjenom materijalnom pravu.

 

U odnosu na navode revidenta koje se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku treba reći da se ne radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 1. i st. 2. ZPP te da tužitelj-protutuženik svoja eventualna prava zbog tog razloga može ostvariti u posebnom izvanparničnom postupku neovisno o uspjehu tužitelja-protutuženika u ovom postupku.

 

Konačno, nije osnovan niti revidentov revizijski navod da su sudovi sudili izvan tužbenog zahtjeva jer je iz spisa, kao i iz izreke prvostupanjske presude potvrđene drugostupanjskom presudom proizlazi da je tim odlukama odlučeno o tužiteljevom-protutuženikovom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu postavljenom u podnesku od 15. svibnja 2013. (listu 81-83 spisa). Stoga drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 12. ZPP.

 

Što se tiče navoda tužitelja-protutuženika, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i upušta se u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega činjenični navodi tužitelja-protutuženika izneseni u reviziji nisu mogli biti uzeti u razmatranje niti se ovaj sud nije mogao upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti.

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji revident upire u reviziji.

 

Predmet spora povodom tužbenog zahtjeva jest zahtjev tužitelja-protutuženika za utvrđenje nezakonitom i nedopuštenom odluke tuženika-protutužtielja o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. studenoga 2012., odluke tuženika-protutužitelja broj ... od 3. prosinca 2012., zahtjev za utvrđenje da tužitelju-protutuženiku nije prestao radni odnos kod tuženika-protutužitelja te zahtjev tužitelja-protutuženika za vraćanje na posao, dok je predmet spora povodom protutužbe protutužbeni zahtjev kojim je tuženik-protutužitelj zahtijevao određivanje sudskog raskida ugovora o radu, utvrđenje da je ugovor o radu sklopljen 1. lipnja 2012. ništavan i poništenje ugovora o radu sklopljenog 1. lipnja 2012.

 

Tijekom postupka sudovi su utvrdili:

 

- da su 1. lipnja 2012. tužitelj-protutuženik, kao radnik, i tuženik-protutužitelj, kao poslodavac, sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova tehničkog direktora,

 

- da je ugovor o radu od 1. lipnja 2012. u ime tuženika-protutužitelja potpisao S. E., koji je u to vrijeme u sudskom registru bio upisan kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika-protutužitelja,

 

- da je tuženik-protutužitelj odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. listopada 2012. otkazao tužitelju-protutuženiku ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, koja je odlukom tuženika-protutužitelja od 7. studenog 2012. stavljena izvan snage,

 

- da je tuženik-protutužitelj odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. studenoga 2012. otkazao tužitelju-protutuženiku ugovor o radu zbog kršenja obveza iz radnog odnosa,

 

- da je protiv odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. studenoga 2012. tužitelj-protutuženik podnio zahtjev za zaštitu prava,

 

- da u odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. studenoga 2012. nije točno određena niti navedena osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa zbog koje je tuženik-protutužitelj donio tu odluku,

 

- da je odlukom tuženika-protutužitelja od 27. rujna 2012. uvedena nova sistematizacija, odnosno organizacija poslovanja tuženika-protutužitelja te da od tada kod tuženika-protutužitelja više nije predviđeno radno mjesto tehničkog direktora.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev i utvrdili da su tuženikove-protutužiteljeve odluka o otkazu ugovora o radu od 9. studenog 2012. i odluka broj: ... od 3. prosinca 2012. nezakonite i nedopuštene jer tuženik-protutužitelj u tim odlukama nije, sukladno odredbi čl. 108. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11 i 82/12 – dalje: ZR), naveo koju bi to osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa tužitelj-protutuženik počinio niti nije naveo neku drugu osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Budući da su tuženikove-protutužiteljeve odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju utvrđene nedopuštenima sudovi su prihvatili i tužtieljev-protutuženikov zahtjev za utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika-protutužitelja nije prestao 12. studenoga 2012.

 

S obzirom da je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da je odlukom tuženika-protutužitelja od 27. rujna 2012. uređena nova sistematizacija, odnosno organizacija poslovanja tuženika-protutužitelja te da od tada kod tuženika-protutužitelja više ne postoji radno mjesto tehničkog direktora sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za vraćanje na rad u smislu čl. 116. ZR. Zbog istog činjeničnog utvrđenja sudovi su pozivom na čl. 117. st. 2. i st. 3. ZR prihvatili protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za sudski raskid ugovora o radu i kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika odredili 28. lipnja 2013. ocijenivši da se radi o okolnosti koja opravdano ukazuje da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nije moguć.

 

Nadalje, sudovi su odbili kao neosnovan protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o radu sklopljenog 1. lipnja 2012. jer tuženik-protutužitelj u protutužbi nije naveo, niti tijekom postupka dokazao u čemu se sastoji protivnost prisilnom propisu i kojem prisilnom propisu bi bio protivan taj ugovor u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) u vezi s čl. 6. st. 4. ZR. Sudovi su također odbili kao neosnovan protutužbeni zahtjev za poništenje ugovora o radu kojeg su stranke sklopile 1. lipnja 2012. jer tuženik-protutužitelj nije u smislu odredbe čl. 330. ZOO naveo niti dokazao razloge za pobojnost sklopljenog ugovora niti je tuženik taj koji bi se mogao pozivati na pobojnost ugovora u smislu odredbe čl. 331. ZOO.

 

Revident revizijom pobija drugostupanjsku presudu samo u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno samo o tužbenom zahtjevu tužitelja-protutuženika  da ga tuženik-protutužitelj vrati na rad te u dijelu protutužbenog zahtjeva kojim je tuženik-protutužitelj zahtijevao sudski raskid ugovora o radu na temelju čl. 117. st. 2. ZR.

 

S obzirom da revident u reviziji, u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava samo navodi da je sud prvog stupnja pogrešno i nepotpuno utvrdio odlučne činjenice što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava i povrijedio odredbu čl. 117. st. 1. i 2. Zakona o radu u svezi s čl. 104. st. 1. i 7. ZR treba reći da reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Osim toga, revident u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava, što je bio dužan učiniti u smislu izričite odredbe čl. 386. st. 1. ZPP. Budući da revident u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava to revizijski sud, postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP neobrazložen revidentov revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije uzeo u obzir.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana.

 

Pobijanim drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen dio tužbe u pogledu tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika Z. D. koji glasi: „te mu priznati sva prava iz radnog odnosa u neprekidnom trajanju.“. Drugostupanjski sud je pritom prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda da se radi o neodređenom zahtjevu u kojem nije određeno naznačeno koja su to prava iz radnog odnosa, jer je ionako zakonska obveza tuženika-protutužitelja da nakon pravomoćnosti presude u ovom postupku tužitelju-protutuženiku prizna sva prava iz radnog odnosa u razdoblju od nezakonitog prestanka radnog odnosa tj. 13. studenoga 2012. do 28. lipnja 2013., zbog čega nije moguće utvrditi takva tužiteljeva prava u neprekidnom trajanju.

 

Revident u reviziji protiv drugostupanjskog rješenja u bitnom navodi da se ne može o jednom dijelu tužbenog zahtjev odlučivati presudom, a o drugom rješenjem, da se rješenjem odlučuje o postupovnopravnim pitanjima te da je takvim postupanjem povrijeđeno materijalno pravo na štetu tužitelja.

 

U odnosu na navode revidenta iznesene protiv drugostupanjskog rješenja treba reći da je pobijanim rješenjem odbačena tužba, a ne tužbeni zahtjev, kako to pogrešno smatra revident te da nije osnovan revizijski navod da bi takvim postupanjem suda bilo povrijeđeno materijalno pravo na štetu tužitelja. To tim više što se radi samo o paušalnom i neargumentiranom navodu revidenta iznesenom u reviziji.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP kao neosnovana odbijena revizija tužitelja-protutuženika podnesena protiv drugostupanjskog rješenja.

 

Zagreb, 1. lipnja 2016.