Broj: Gž R-1313/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika O. M. d.o.o. Z., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu T. i partneri iz Z., protiv tužene - protutužiteljice S. J., iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćniku L. Z., odvjetniku u Z., radi isplate zbog povrede ugovorne zabrane utakmice, odlučujući o žalbi tužitelja - protutuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7839/13-34 od 29. rujna 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 24. kolovoza 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja - protutuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7839/13-34 od 29. rujna 2016. u pobijanom dijelu i to u točki I., II. i III. izreke presude.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika (dalje: tužitelja) kojim je isti tražio obvezati tuženu - protutužiteljicu (dalje: tuženu) na isplatu iznosa od 185.513,76 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 25. ožujka 2013. do isplate (točka I. izreke).

 

Nadalje, obvezan je tužitelj da isplati tuženoj ukupan bruto iznos od 92.756,88 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirez poreza na dohodak, sve kako je to specificirano u točki II. izreke pobijane presude.

 

Ujedno je tužitelj obvezan naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 41.875,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (točka III. izreke).

 

Konačno, odbijena je tužena sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na porez na dohodak i prirez poreza na dohodak (točka IV. izreke).

 

Protiv ove presude, i to točke I., II. i III. izreke, žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tužena je osporila navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je tražbina s naslova isplate ugovorne kazne u visini od 12 mjesečnih prosječnih plaća zbog povrede ugovorne zabrane utakmice, a predmet protutužbenog zahtjeva je tražbina s naslova isplate ugovorene nagrade za vrijeme trajanja ugovorne zabrane utakmice, sve temeljeno na odredbama Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, i 73/13; dalje: ZR).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužena bila radnica tužitelja temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 28. travnja 2008. s Aneksima, na radnom mjestu dizajnera, a sve u razdoblju od 22. svibnja 2008. do 11. prosinca 2012.;

 

- da je člankom 4. Aneksa ugovora o radu od 26. svibnja 2008. ugovoreno da se radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnoj utakmici s poslodavcem, te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se takmiči sa poslodavcem u roku od jedne godine od prestanka ugovora o radu kod poslodavca, bez obzira da li je ugovor o radu bio sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme; te da je za vrijeme ugovorne zabrane utakmice poslodavac u obvezi isplaćivati radniku naknadu u visini jedne polovice prosječne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu i to najkasnije do 10.-og u mjesecu za protekli mjesec;

 

- da je člankom 5. tog aneksa ugovoreno da je za slučaj da radnik povrijedi ugovornu zabranu utakmice, isti dužan poslodavcu na ime ugovorne kazne isplatiti iznos u visini 12 mjesečnih prosječnih plaća, i da u tom slučaju prestaje obveza poslodavca na isplatu naknade plaće za vrijeme trajanja ugovorne zabrane utakmice;

 

- da je tužitelj dao tuženoj izvanredni otkaz ugovora o radu odlukom od 11. prosinca 2012. zbog povrede ugovorne obveze čuvanja i zaštite poslovne i profesionalne tajne, da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-91/13 od 11. lipnja 2013. odbijen tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje nedopuštenosti istog što je potvrđeno presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1534/13 od 9. prosinca 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-590/15 od 21. listopada 2015. (gdje se u obrazloženju navodi i da tuženoj nije dat otkaz ugovora o radu zbog povrede zabrane tržišne utakmice već zbog povrede obveze čuvanja poslovne tajne);

 

- da je na Internet stranicama (print na listu 18-27 spisa) navedeno ime i prezime tužene, a ispod graphic design & web design, te godina 2009., 2010., 2011. i 2012., i da je web stranica www... bila registrirana od strane tužene od 30. svibnja 2012. do 30. svibnja 2013.;

 

- da iz "Upute tko treba podnijeti zahtjev za radnu dozvolu za Kanadu" proizlazi za koja radna mjesta nije potrebna radna dozvola; da iz dopisa tvrtke R. od 26. veljače 2014. proizlazi da isti nude tuženoj radno mjesto dizajnera od 3. ožujka 2014., dok iz izvadaka iz radnopravnog statusa tužene proizlazi da se ista zaposlila kod D. C. 3. ožujka 2014. kao prvi dan rada, dok je kao posljednji dan naveden 28. kolovoza 2014.;

 

- da je tuženoj dopisom od strane Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne trgovine Kanade od 5. travnja 2013. odobrena molba za studiranje ili rad u Kanadi dok iz Memoranduma o suglasnosti između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Kanade o mobilnosti mladih proizlazi da odobreno razdoblje svakog boravka može trajati najduže 12 mjeseci;

 

- da je svjedokinja A. D. navela da je tužena izradila i objavila web stranicu te neke radove pod svojim imenom što je kasnije zamijenila imenom poslodavca ali ista ne zna je li tužena sklopila kakve poslove vezano za djelatnost kojom se bavi tužitelj; dok je svjedok D. R. iskazao da tužena nije radila za vrijeme ugovorne zabrane utakmice;

 

- da je zz. tužitelja I. M. iskazala da je tužena dobila otkaz ugovora o radu jer je objavila da je ona, a ne poslodavac kreator nekih radova te da je tužena dizajnirala za tvrtke V. V. i C. N. i sl.;

 

- da je tužena iskazala da je izradila svoju web stranicu koja je predstavljala njen životopis, a ne ponudu za prodaju usluga, da je ažurirala stranicu kada je saznala da je pogriješila što nije navela poslodavca kao kreatora radova, da je objavila svoje podatke i na stranici L., da je izradila naljepnice koje nisu naručene niti je to prodala;

 

- da je plaća tužene za rujan i listopad 2012. iznosila bruto 15.596,14 kn, a za studeni 2012. bruto 15.186,17 kn.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da tužena nije povrijedila ugovornu zabranu utakmice jer se nakon izvanrednog otkaza ugovora o radu nije zaposlila, a nje ni radila poslove iz djelatnosti tužitelja u razdoblju od godinu dana da bi tek od ožujka 2014. radila u marketinškoj agenciji izvan Republike Hrvatske, dok se internetska društvena mreža L. odnosi na objavljivanje životopisa.

 

Pri tome, taj sud pravilno navodi da se općenito smatra da se zabrana odnosi na zapošljavanje na bilo kojem radnom mjestu kod drugog poslodavca koji se bavi istom ili bitnom istom djelatnošću neovisno o registriranoj djelatnosti uzimajući u obzir kriterije područja djelovanja, mreže poslovnih partnera, tržišta i slično.

 

Odredbom članka 94. stavak 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja); dok je stavkom 5. propisano da takav ugovor ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika.

 

Pravilno je sud prvog stupnja naveo da je teret dokaza povrede ugovorne zabrane utakmice na poslodavcu te je pravilno zaključio da sama okolnost da je tužena iznosila svoje radove (koje je izradila za vrijeme rada kod tužitelja) na web stranici nije pravno relevantna za povredu ugovorne zabrane natjecanja.

 

Također, okolnost da je tužena imala vlastitu web stranicu u vrijeme dok je radila kod tužitelja i nakon toga, nije dokaz da je ista time povrijedila konkretnu ugovornu zabranu natjecanja jer reklamiranje na Internet stranicama ne predstavlja zapošljavanje ni sklapanje poslova za svoj ili tuđi račun već samo ponudu. Uostalom, tuženoj i nije dat izvanredni otkaz ugovora o radu zbog povrede ugovorne zabrane utakmice.

 

Konačno, pravilno sud zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi u razdoblju od jedne godine od prestanka ugovora o radu tužena se zaposlila u Kanadi već tek od 3. ožujka 2014. što je tri mjeseca nakon isteka ugovorne zabrane utakmice.

 

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća sva činjenična utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja te se stoga upućuje na opsežne i jasne razloge pobijane odluke.

 

Ovo stoga jer je taj sud pravilno zaključio da se tužena u relevantnom razdoblju nije zaposlila kod drugog poslodavca (jer se u Kanadi zaposlila tek tri mjeseca po isteku zabrane) i da izradom vlastite web stranice, bez obzira što takvo ponašanje predstavlja samoreklamiranje, nije sklopila nikakav posao za svoj ili tuđi račun a napose ne na uštrb tužitelja.

 

Za navesti je i da se ugovornom zabranom utakmice ne može ugovoriti opća zabrana zaposlenja već se ona odnosi samo na one poslodavce koji su stvarna konkurencija poslodavcu, i kojima bi zapošljavanjem kod istih radnik svoje znanje i iskustvo te poslovne tajne koje je saznao kod bivšeg poslodavca mogao prenijeti. U situaciji ako poslodavac posluje i izvan granica Republike Hrvatske, tada ta obveza veže radnika i na tržištima na kojima posluje poslodavac.

 

Kako iz predmeta spisa ne proizlazi da bi tužitelj poslovao u Kanadi, sve da je tužena i radila u Kanadi u razdoblju ugovorne zabrane utakmice (a što nije dokazano), ta zabrana istu ne bi obvezivala jer bi se time nerazmjerno ograničavao njen rad i napredovanje jer predmetna tvrtka iz Kanade, prema rezultatima dokaznog postupka, nije izravan konkurent tužitelja pa tako nikako ne ugrožava tržišnu poziciju tužitelja u Republici Hrvatskoj.

 

U odnosu na preostale žalbene navode za odgovoriti je da činjenica da je tužiteljeva primarna djelatnost izrada internet stranica i činjenica da je tužena izradila vlastitu internet stranicu na kojoj iznosi svoje reference, ne predstavlja povredu ugovorne obveze zabrane utakmice jer se ne radi o novom zapošljavanju niti se radi o o sklapanju posla kojim se takmiči s poslodavcem već se radi o samoreklamiranju.

 

Nadalje, tužitelj nije dokazao da je tužena prije ožujka 2014. radila u Kanadi a napose ne kod tvrtke koja bi se bavila konkurentskom djelatnošću, a niti je područje Kanade tržišno područje tužitelja.

 

Iz svega proizlazi da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ugovorne zabrane utakmice od strane tužene, a kako ista nije radila u spornom ugovornom razdoblju, to je sud prvog stupnja pravilno istoj dosudio pripadajuću naknadu prema odredbi članka 4. Aneksa ugovora o radu.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te je njegova odluka argumentirana i zasnovana na zakonu.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP i jer je isti pravilno izračunat.

 

Slijedom naprijed iznijetog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti i potvrditi odluku kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

U Splitu 24. kolovoza 2017.