Broj: Gž R-86/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić  predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Helene Randić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. OIB:............., zastupanog po punomoćnicima M. R. i N. G. R., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva R. & P. iz Z., protiv tuženika HŽ p.p. d.o.o., OIB:................, zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. P. R. R. iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2087/15-11 od 25. studenoga 2016. godine, u sjednici vijeća 20. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i  p o t v r đ u j e   presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2087/15-11 od 25. studenoga 2016. godine djelomično u točki I izreke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika od 9. lipnja 2015. godine, te u točkama II i III u cijelosti.

 

              Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se   p r e i n a č a v a   citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I izreke kojom je naloženo tuženiku tužitelja vratiti na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođe 1 u jedinici Kolodvor S. B. na način da se ovaj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan.

             

II.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška te zahtjev tužitelja za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u točki I izreke utvrđeno je da je nedopuštena odluka "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta broj 1454/15 od 9.lipnja 2015.g. te je naloženo tuženiku tužitelja vratiti na rad, radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođe I u jedinici Kolodvor S. B.. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

 

Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. t. 1-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; ZPP) predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu žalbenog troška.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika, istu smatra neosnovanom te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih povreda postupka.

 

Suprotno žalbenim navodima nisu ostvareni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava osim u odnosu na prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja za vraćanje na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođa I u jedinici Kolodvor S. B. koji je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan.

 

U ovom stadiju postupka prijeporan je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena odluka "rješenje" tuženika o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta od 9. lipnja 2015. godine, te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad, radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođe I u jedinici Kolodvor S. B..

 

Među strankama nije prijeporno:

 

-da je u vrijeme donošenja pobijane odluke tužitelj bio zaposlen kod tuženika na temelju Ugovora o radu na radnom mjestu strojovođa I u jedinici Kolodvor S. B. s ugovorenim mjestom rada u S. B.,

 

-da je tuženik 9. lipnja 2015. godine donio rješenje o privremenom obavljanju poslova drugog radnog mjesta, kojim se određuje da će tužitelj privremeno obavljati poslove istog radnog mjesta u organizacijskoj jedinici Kolodvor O.,

 

              -da prije donošenja odluke od 9. lipnja 2015. godine tuženik nije proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom u funkciji radničkog vijeća,

 

              -da je tužitelj zatražio zaštitu prava iz radnog odnosa sukladno odredbama čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ 93/14; dalje ZR).

 

              Sud utvrđuje da je Ugovorom o radu sklopljenim između stranaka ugovoreno da će tužitelj obavljati poslove radnog mjesta strojovođa I u jedinici K. S. B., da je mjesto rada u S. B., a čl. 5. Ugovora o radu ugovoreno da će tužitelj iznimno po potrebi, privremeno najduže tri mjeseca tijekom kalendarske godine obavljati i druge poslove u okviru njegove stručne spreme (zamjena odsutnog radnika, ispomaganje i sl.) u kom slučaju ima pravo na plaću  povoljnijeg radnog mjesta i duga prava vezana uz privremeni raspored.

 

              Dalje utvrđuje da je odredbom čl. 17. Kolektivnog ugovora tuženika (dalje; KU) propisano da ako izvanredne potrebe rada zahtjevaju, bez izmjene Ugovora o radu, radnik će sukladno uputi poslodavca privremeno obavljati poslove drugog radnog mjesta koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, jedan stupanj više ili niže stručne spreme, te su primjerice navedeni slučajevi u kojima je radnik dužan privremeno obavljati poslove drugog radnog mjesta. Također utvrđuje da je Povjerenstvo za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjene na sjednici od 1. lipnja 2015. godine donijelo tumačenje prema kojem se institut privremenog obavljanja drugih poslova iz čl. 17. KU odnosi i na slučaj  obavljanja poslova istog radnog mjesta u drugom mjestu rada, da tuženik, s obzirom na odredbu čl. 299. KU navodi da je tumačenje povjerenstva obvezatno u smislu provedbe KU, zbog čega smatra da je pobijano rješenje zakonito, te slijedom tih navoda osporava tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              U odnosu na navedeno sporno pitanje prvostupanjski sud je cijeneći odredbu čl. 15. ZR-a zaključio da su tom odredbom propisani bitni sastojci ugovora o radu među kojima da je to i mjesto rada a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima (st. 1. t. 2. ) dok da je st. 1. toč. 3. propisano da je bitan sastavak ugovora o radu i naziv posla, odnosno narav ili vrsta rada na koje se radnik zapošljava ili kratak opisa poslova.

 

              S obzirom na to, te cijeneći odredbu čl. 9. st. 3. ZR-a kojom je propisana primjena povoljnijeg prava za radnika u slučaju ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom zaključuje da je za tužitelja  povoljnije uređeno pravo u odnosu na mjesto rada Ugovorom o radu, kojim stranke nisu ugovorile mogućnost privremenog rasporeda u drugo mjesto rada. Navodi da ni odredba čl. 17. KU ne propisuje mogućnost privremenog rasporeda radnika u drugo mjesto rada, pa je sukladno navedenom, u primjeni odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a zaključio o nedopuštenosti pobijanog rješenja.

 

              Otklonio je kao neosnovan tužiteljev prigovor da je tuženik prije donošenja osporenog  rješenja propustio provesti savjetovanje sa radničkim vijećem u smislu odredbe čl. 150. st. 1. ZR-a uz obrazloženje se tom odlukom ne mijenja položaj radnika.

             

Zbog tih razloga je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

Tuženik u žalbi osporava pravilnost opisanih stajališta prvostupanjskog suda,  te smatra da je budući je povjerenstvo za tumačenje odredbi KU i praćenje njihove primjedbe donijelo tumačenje prema kojem se institut privremenog obavljanja drugih poslova iz čl. 17. KU odnosi i na slučaj obavljanja poslova istog radnog mjesta u drugom mjestu rada, a koje je obvezatno u smislu odredbe čl. 299. KU, mogao donijeti osporavanu odluku i da je ista zakonita i dopuštena.

 

Opisani žalbeni navodi tuženika nisu osnovani.

 

Odredbom čl. 15. ZR-a propisani su bitni sastojci ugovora o radu, između ostalog je to i uglavak o mjestu rada. Zakonodavac pravi razliku između mjesta rada i radnog mjesta. Prema stanju spisa nije prijeporno da su stranke ugovorom o radu ugovorile da će tužitelj  obavljati poslove radnog mjesta strojovođa I u jedinici Kolodvor S. B., dakle radno mjesto tužitelja je strojovođa I, a mjesto rada je određeno i to u Kolodvoru S. B.. U ugovoru o radu ne navodi se mogućnost promjene lokacije mjesta rada, već se samo u čl. 5. koji se odnosi na sadržaj poslova navodi da iznimno po potrebi radnik privremeno najduže tri mjeseca tijekom kalendarske godine obavlja i druge poslove u okviru njegove stručne spreme (zamjena odsutnog radnika, ispomaganje i sl.) u kom slučaju ima na plaću povoljnijeg radnog mjesta i druga prava vezana uz privremeni raspored.

 

Prvostupanjski sud je pravilno u primjeni odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a kojom je propisana primjena povoljnijeg prava za radnika ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom zaključio o nedopuštenosti osporavane odluke. To zato jer u konkretnom slučaju je ugovorom o radu kojeg je tužitelj zaključio s tuženikom ugovoreno mjesto rada u Kolodvoru S. B. što je bitni sastojak ugovora o radu. U situaciji kad je povjerenstvo za tumačenje odredbi KU dalo tumačenje od 1. lipnja 2015. godine prema kojem se institut privremenog obavljanja drugih poslova iz čl. 17. KU odnosi i na slučaj obavljanja poslova istog radnog mjesta u drugom mjestu rada, treba zaključiti da je pravo tužitelja kao radnika u pogledu mjesta rada, povoljnije uređeno ugovorom o radu, kojim je određeno mjesto rada tužitelja u Kolodvoru S. B. bez mogućnosti premještaja u drugo mjesto rada. Stoga je, i prema stajalištu ovog suda, prvostupanjski sud pravilno u primjeni odredbe čl. 9. st. 3. ZR-a prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je osporena odluka tuženika nedopuštena.

 

Uz navedeno prema stajalištu ovog suda tuženik je prije donošenja osporene odluke trebao provesti savjetovanje s radničkim vijećem. To zato jer je tuženik osporenom odlukom izmijenio ugovoreno mjesto rada tužitelja, koja odredba ugovora o radu predstavlja njegov bitan sastojak. Stoga takva odluka tuženika ima karakter odluke važne za položaj radnika u smislu odredbe čl. 150. st. 1. ZR-a. Kako nesporno tuženik prije donošenja osporene odluke nije proveo savjetovanje s radničkim vijećem, osporena odluka je ništetna u smislu odredbe čl. 150. st. 12. ZR-a.

 

Zbog tih razloga žalbeni navodi tuženika u odnosu na taj dio prvostupanjskog presuđenja nisu osnovani.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost u primjeni materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP-a) ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio i zahtjev tužitelja za nalaganje tuženiku da ga vrati na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta strojovođe 1 u jedinicu Kolodvor S. B..

 

Naime iz stanja u spisu nesporno proizlazi da je tuženik Odlukom od 9. srpnja 2015. godine (list 19) tužitelja vratio na rad u jedinicu Kolodvor S. B. na poslove radnog mjesta strojovođe 1 i to 10. srpnja 2015. godine, odnosno prije zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari.

 

Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja trebalo odbiti kao neosnovan.

 

Ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije uspio u parnici s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, pa stoga u konačnici za odlučivanje o naknadi parničnog troška u primjenu dolazi odredba čl. 154. st. 3. ZPP-a prema kojoj je tužitelju pravilno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u visini jednokratne nagrade prema odredbi Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14 i 118/14) s PDV-om.

 

Stoga je pobijana presuda u točkama II i III izreke, potvrđena.

 

Ovaj sud također ocjenjuje da je tuženik s žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, pa je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 3. ZPP-a zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

 

Ocijenjeno je da podnošenje odgovora tužitelja na žalbu tuženika nije bilo potrebno za vođenje parnice pa je stoga zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, odbijen kao neosnovan (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Slijedom svega obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude, na temelju odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. i čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

U Rijeci, 20. rujna 2017. godine