Broj: Gž R-1099/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. Š. iz Z., …, koju zastupaju punomoćnici iz O. društva P. i P. j.t.d., odvjetnici iz Z., protiv tuženika Bolnica Z., Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-1234/15-48 od 31. listopada 2017., u sjednici održanoj 11. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 18 Pr-1234/15-48 od 31. listopada 2017.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu od 4. ožujka 2015. nije dopuštena te da radni odnos tužiteljice temeljem ugovora o radu od 29. rujna 2011. nije prestao pa da se nalaži tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove prvostupnika medicinsko-laboratorijske dijagnostike, a ako takvih poslova nema da je vrati na odgovarajuće poslove sukladno njezinoj stručnoj spremi, znanju, iskustvu i sposobnostima, kao i da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od osam dana.

 

Protiv te presude žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik nije podnio odgovoru na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Neosnovano tužiteljica prigovara da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je nedopušten redoviti otkaz ugovora o radu kojega je tuženik dao tužiteljici, pa shodno tome i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev tužiteljice da je tuženik vrati na posao.

 

Među strankama nije sporno da je tuženik donio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu (uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) 4. ožujka 2015., da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke, a na koji tuženik nije odgovorio i da je tužiteljica pravovremeno podnijela predmetnu tužbu sudu.

 

Nije sporno ni to, da je tuženik otkaz ugovora o radu tužiteljici donio pozivom na odredbu članka 114. Zakon o radu ("Narodne novine", broj 93/2014 - u daljnjem tekstu: ZR), kojom je propisano da poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu, dok iz sadržaja odluke o otkazu proizlazi da se radi o redovitom otkazu ugovora o radu zbog počinjenja osobito šteke povrede obveze iz radnog odnosa iz odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. ZR-a, odnosno da se radi o redovitom otkazu ugovora o radu ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika), s time što se tuženik kod donošenja odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici pozivao i na odredbu članka 59.a Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 82/13 do 154/14 – u daljnjem tekstu: ZZZ).

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka u bitnom utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da iz ugovora o radu sklopljenog između stranaka 29. rujna 2011. proizlazi da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme,

- da je radila poslove radnog mjesta prvostupnik medicinsko-laboratorijske dijagnostike, broj radnog mjesta 2015.,

- da iz odluke o otkazu od 4. ožujka 2015. proizlazi kako je tužiteljici otkazan taj ugovor o radu sklopljen između stranaka 29. rujna 2011.

- da se u obrazloženju odluke o otkazu navodi kako je tužiteljica neovlašteno putem Bolničkog informatičkog sustava (u daljnjem tekstu: BIS) ušla i isprintala medicinsku dokumentaciju pacijenta P. T., da je tu dokumentaciju pokazala i predala trećoj osobi Ž. L., da je time prekršila norme pozitivnog prava i etike i počinila osobito tešku povredu radne obveze, te da je osim toga tužiteljica u bolničke prostorije, u prostorije Zavoda za transfuzijsku medicinu i transplantacijsku biologiju dovela 7. kolovoza, psa, koji da je u prostoru za boravak i odmor osoblja obavio nuždu, što je moglo izazvati štetne posljedice za zdravlje i život ljudi,

- da iz dopisa P. T. upućenom tuženiku od 29. kolovoza 2014. proizlazi kako u  istom navodi da prijavljuje tužiteljicu zbog neovlaštenog izdavanja njegovog osobnog liječničkog kartona (otpusnog pisma s dijagnozom bolesti), a čime da je narušena njegova privatnost, osobnost i buduće zaposlenje,

- da iz zapisnika sačinjenog kod tuženika 8. rujna 2014. proizlazi kako je P. T. dao izjavu u kojoj navodi da je djelatnica bolnice N. Š., tužiteljica u ovom sporu, njegovoj "curi" Ž. L., poznanici N. Š., prijetila njegovim otpusnim pismom iz bolnice Z.-R., s datumom otpusta 25. srpnja 2014. te da će to otpusno pismo dostaviti svakome i da će ga svatko moći vidjeti,

- da iz zapisnika sačinjenog kod tuženika 26. studenog 2014. proizlazi kako je Ž. L. dala izjavu u kojoj navodi da tužiteljicu poznaje od ranije, da su bile prijateljice, da joj je P. T. zaručnik, koji je bolnica Z. operirao kičmu, da je otprilike mjesec i pol dana nakon operativnog zahvata srela tužiteljicu, koja da joj je "pred nosom" mahala otpusnim pismom g. T. i prijetila da ga može pokazati kome hoće, odnosno i budućem poslodavcu, a dok je mahala otpusnim pismom, da joj ga je oduzela iz ruke, dok da je iz preslike tog otpusnog pisma vidljivo da nije potpisano ni ovjereno od strane ovlaštene osobe, a tom prilikom da joj je tužiteljica rekla kako joj ne može ništa jer da pismo nije izvadila preko svoje šifre, već preko osobe imena K.,

- da iz zapisnika sačinjenog kod tuženika 14. prosinca 2014. proizlazi kako je povodom navedene prijave tužiteljica dala izjavu u kojoj navodi da nikome nije dijelila medicinsku dokumentaciju P. T., da je isprintala povijest bolesti P. T. kako bi laički mogla objasniti njegovo zdravstveno stanje, tj. tijek operacije, a nalaz da je dala T. djevojci Ž. L. u kafiću u R. gdje su se našle po dogovoru, jer je tužiteljici njezin bivši partner M. nudio novac za to otpusno pismo, dok da je ona ušla u BIS kako bi isprintala nalaz pod šifrom kolegice K. G., odnosno na njenu zamolbu da je K. G. ušla u BIS, s time što je tužiteljica navela kako smatra da nije povrijedila profesionalnu tajnu,

- da iz zapisnika sastavljenog kod tuženika 20. siječnja 2015. proizlazi kako je djelatnica tuženika K. G. dala izjavu u kojoj navodi da nije ušla putem BIS-a u medicinsku dokumentaciju pacijenta P. T., a na zamolbu kolegice N. Š., a poznato joj je od strane pročelnice Zavoda da se putem njene šifre ulazilo u medicinsku dokumentaciju toga pacijenta, s time da ona to nije učinila niti je imala potrebu za tim, jer g. T. nije bio pacijent njezinog laboratorija, s time što je navela kako joj se čini po sjećanju da ju je kolegica Š. u dva navrata pitala može li putem šifre ulaziti u medicinsku dokumentaciju pacijenata bolnice Z., a ona (K. G.) da joj je odgovorila da može, jer da piše nalaze i često je dežurni inženjer u laboratoriju, dok je navela i to da nije svaki put kad bi napuštala prostoriju laboratorija gasila aplikaciju BIS-a,

- da je tuženik o namjer da tužiteljici otkaže ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja obavijestio sindikat kojega je tužiteljica član i radničko vijeće,

- da je time tuženik kao poslodavac u cijelosti postupio u skladu s odredbom članka 150. ZR-a,

- da se na temelju dopisa upućenog radničkom vijeću može utvrditi na koji način je poslodavac saznao za povredu radne obveze tužiteljice, u čemu se ista sastoji, te na temelju čega je poslodavac utvrdio da je došlo do povrede radne obveze, i

- da tuženik, a imajući na umu okolnosti počinjene povrede nije trebao upozoriti tužiteljicu na kršenje obveza iz radnog odnosa.

 

S obzirom na utvrđeno prvostupanjski sud smatrao je da same činjenice što je tužiteljica isprintala medicinsku dokumentaciju P. T., koji je bio pacijent tuženika, a koji je na to nije ovlastio, i što je u posjed iste došla njegova zaručnica Ž. L. koja nije bila ovlaštena od strane pacijenta tuženika P. T. izvršiti uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju, ukazuju da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa, a kojom je narušeno povjerenje tuženika kao poslodavca prema tužiteljici kao radnici, jer je prekoračila svoje ovlasti.

 

Pri tom je prvostupanjski sud naveo kako je navedena povreda radne obveze propisana i odredom člankom 46. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 143/2013), a kojom je propisano kako poslodavac može redovito otkazati radniku ako utvrdi da je povrijedio obveze iz radnog odnosa, pa tako i u slučaju odavanja poslovne tajne određene zakonom, drugim propisom ili pravilnikom o radu.

 

Nadalje je prvostupanjski sud naveo kako su odredbom članka 65. Zakona o djelatnostima u zdravstvu, pobrojane dužnosti prvostupnika medicinsko-laboratorijske dijagnostike, koje je poslove obavljala tužiteljica, između kojih je i čuvanje profesionalne tajne i prava pacijenata, dok da se Zakonu o zaštiti prava pacijenata ("Narodne novine", broj 169/04, 37/08), u članku 25. navodi da pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštite podataka, a člankom 126. ZZZ-a, da je propisano kako su zdravstveni radnici dužni čuvati kao profesionalnu tajnu sve što znaju o zdravstvenom stanju pacijenta, a člankom 127. istoga Zakona, povreda čuvanja profesionalne tajne smatra se težom povredom iz radnoga odnosa, s time što je naveo i to da je Pravilnikom o profesionalnoj tajni bolnice Z. posebno utvrđeno što je profesionalna tajna te da odavanje profesionalne tajne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze.

 

Prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim kako je tužiteljica opisanim postupanjem izvršila povredu koja joj se stavlja za teret, a čime da je pored navedenih povreda izvršila i povredu odredbe članka 23. stavka 1. Zakona o zaštiti prava pacijenata, kojim je propisano da pacijent ima pravo na pristup cjelokupnoj medicinskoj dokumentaciji koja se odnosi na dijagnostiku i liječenje njegove bolesti, dok je odredbom članka 25. stavkom 1. istoga Zakona, propisano da pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštiti osobnih podataka, a stavkom 2. toga članka, propisano je da pacijent ima pravo dati usmenu ili pisanu izjavu o osobama koje mogu biti obaviještene o njegovu prijemu u stacionarnu zdravstvenu ustanovu kao i o njegovom zdravstvenom stanju, s time što pacijent može imenovati osobe kojima zabranjuje davanje tih podataka.

 

Stoga je prvostupanjski sud zaključio kako iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da pacijent jedini ima pravo na pristup svojoj medicinskoj dokumentaciji, a ne i članovi njegove obitelji ili neke druge osobe, pa da se na navedeni način štiti privatnost pacijenta i povjerljivost osjetljivih podataka, dok da postoje situacija kad i druge osobe imaju pravo na uvid u dokumentaciju, a jedna od njih je, sukladno odredbi članka 25. stavak 2. Zakona o zaštiti prava pacijenata, kad pacijent ovlasti drugu osobu da traži uvid.

 

U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud prihvaćajući kao vjerodostojan iskaz svjedokinje Ž. L. i svjedoka P. T. utvrdio da nisu tražili da im tužiteljica dostavlja medicinsku dokumentaciju koja se odnosila na P. T., pritom navodeći kako je utvrđeno da P. T. nije ovlastio ni svoju zaručnicu Ž. L. da izvrši uvid u njegovu medicinsku dokumentaciju sukladno citiranoj odredbi, pritom ne prihvaćajući tvrdnju tužiteljice da je medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na P. T. isprintala na zamolbu Ž. L.

 

Prvostupanjski sud je također smatrao kako za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, odnosno je li tužiteljica u odluci o otkazu opisanim postupanjem počinila povrede radne obveze, nije odlučno je li bila uobičajena praksa kod tuženika da se za poznanike, prijatelje i rodbinu printa medicinska dokumentacija, niti da je odlučno je li tužiteljica uz znanje K. G. koristila njenu šifru kako bi iz BIS-a isprintala dokumentaciju za pacijenta P. T., već da je odlučno je li tužiteljica imala odobrenje pacijenta P. T. za ispis njegove medicinske dokumentacije i omogućavanje uvida u istu njegovoj zaručnici, s time što je taj sud naveo da je tijelom postupka utvrdio kako tužiteljica za to nije imala odobrenje od P. T.

 

Budući da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nesporno utvrdio da je tužiteljica postupanjem opisanim u odluci o otkazu koje joj se stavlja na teret, postupala protivno odredbi članka 126. ZZZ-a, i to obvezi čuvanja profesionalne tajne svega što zdravstveni djelatnici doznaju o zdravstvenom stanju pacijenta, a koje je postupanje protivno odredbi članka 127. istoga Zakona i predstavlja težu povredu radne obveze, te kako je protivno i citiranim odredbama Zakonu o zaštiti prava pacijenata, to je taj sud zaključio da je time tužiteljica povrijedila pravo pacijenta na povjerljivost podataka kao zdravstveni djelatnik, pa da navedeno postupanje predstavlja osobito tešku povredu radne obveze iz radnog odnosa.

 

Prvostupanjski sud naveo je i to, kako činjenica što tuženik kao poslodavac u dopisu upućenom sindikatu, odnosno radničkom vijeću, ne navodi hoće li tužiteljici otkazati ugovor o radu izvanrednim ili redovnim otkazom ne može se tumačiti na način da radničkom vijeću nije priopćen važan podatak, jer se u dopisu jasno navodi da se tužiteljici namjerava otkazati ugovor o radu zbog osobito teške povrede radne obveze.

 

U odnosu na daljnju povredu koja se stavlja tužiteljici na teret da je u prostorije tuženika uvela psa, prvostupanjski sud smatrao je, a imajući na umu da tužiteljica tu činjenicu nije osporila, da i to postupanje tužiteljice također predstavlja povredu radne obveze, ali ne takvu koja bi sama za sebe opravdavala donošenje odluke o otkazu zbog osobito teške povrede radne obveze, jer prema iskazu tužiteljice, psa joj je na radno mjesto donijela druga osoba i da ona nije ima namjeru uvesti psa u prostorije tuženika.

 

Međutim, kako je prvostupanjski sud nesporno utvrdio da je tužiteljica počinila povredu radne obveze koja joj se stavlja na teret odlukom o otkazu, a koja je detaljno opisana, a to da je neovlašteno isprintala medicinsku dokumentaciju pacijenta i istu neovlašteno predočila trećoj osobi, što po stavu toga suda predstavlja osobito tešku povredu radne obveze zbog koje tuženik kao poslodavac prije donošenja odluke o otkazu nije morao upozoravati tužiteljicu na počinjenu povredu, s obzirom na to da se radi o takvoj povredi radne obveze kad nije opravdano očekivati od poslodavca da posebno upozorava tužiteljicu na počinjenu povredu. Ovo i stoga, jer da je ista kao zdravstveni djelatnik morala znati da ne smije bez ovlaštenja pacijenta printati njegovu medicinsku dokumentaciju i omogućivati trećoj osobi uvid u istu, kao što morala znati i da to predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, slijedom čega je zaključio da je otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice dopušten i zakonit, zbog čega je njezin tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan.

 

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilna i potpuna u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedeni u sumnju.

 

Naime, odredba članka 115. stavka 1. točka 3. ZR-a, propisuje da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

Odredbom članka 46. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, propisano je kako poslodavac može redovito otkazati radniku ako utvrdi da je povrijedio obveze iz radnog odnosa.

 

Prema odredbi članka 25. Zakona o zaštiti prava pacijenata ("Narodne novine", broj 169/04, 37/08), pacijent ima pravo na povjerljivost podataka koji se odnose na stanje njegova zdravlja sukladno propisima o čuvanju profesionalne tajne i zaštite podataka, dok je odredom članka 126. ZZZ-a, propisano da su zdravstveni radnici dužni čuvati kao profesionalnu tajnu sve što znaju o zdravstvenom stanju pacijenta, a člankom 127. istoga Zakona, povreda čuvanja profesionalne tajne smatra se težom povredom iz radnoga odnosa, s time što je i tuženikovim Pravilnikom o profesionalnoj tajni (u daljnjem tekstu: Pravilnik) (list 59. spisa), posebno utvrđeno što je profesionalna tajna te da odavanje profesionalne tajne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze.

 

Budući da je prvostupanjski sud nesporno utvrdio da se tužiteljičino skrivljeno ponašanje očituje u tome što je kao zdravstvena radnica tuženika neovlašteno putem BIS-a, i to šifrom treće osobe, ušla i isprinatala medicinsku dokumentaciju P. T., koja se odnosi na njegovo liječenje kod tuženika kao pacijenta, te istu pokazala i predala trećoj osobi, a čime je prekršila sve prethodno citirane propise i čime je počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, zbog čega je taj sud i prema stavu ovoga suda pravilno zaključio da navedeno ponašanje ima značenje teško kršenje obveze iz radnog odnosa koja ima za posljedicu otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnik.

 

Naime, sve navedeno proizlazi iz opširnog obrazloženja pobijane odluke kao i stanja spisa, pa svi žalbeni navodi kojima tužiteljica tvrdi da zbog bliskog odnosa između nje i tuženikovog pacijenta P. T., te shodno tome predaje njegovog otpusnog pisma njegovoj zaručnici Ž. L., da nije povreda profesionalne tajne, te navodi kojima se elaborira njihov odnos, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, jer je prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza nesporno utvrdio da je tužiteljica neovlašteno isprintala medicinsku dokumentaciju pacijenta i istu neovlašteno predočila trećoj osobi, a što i po stavu ovoga suda, što se ponovno ističe, predstavlja osobito tešku povredu radne obveze zbog koje je tuženik kao poslodavac zakonito postupio kada je tužiteljici dao otkaz ugovora o radu, nemajući više povjerenje u njezin rad.

 

Isto tako, neosnovano tužiteljica tvrdi da se tuženik kao poslodavac prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu nije savjetova s radničkim vijećem, a kako je to propisano odredbom članka 150. stavkom 1. ZR-a, kada iz dopisa o traženom savjetovanju i samog očitovanja radničkog vijeća od 26. veljače 2015. (list 56.-58. spisa), proizlazi suprotno, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

Stoga, sama činjenica što se radničko vijeća protivilo otkazu nema za posljedicu ništetnost predmetne odluke o otkazu ugovora o radu, jer i iz dopisa upućenih sindikatu i radničkom vijeću proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tuženik detaljno opisao na koji način je kao poslodavac došao do saznanja o počinjenoj povredi, i u čemu se sastoji ta povreda te da se radi o namjeri otkazivanja ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja. Pri tome je tuženik dostavio radničkom vijeću i svu dokumentaciju o provedenim radnjama vezanim za prijavu pacijenta P. T. o nezakonitom postupanju tužiteljice (u svezi njegove medicinske dokumentacije koja se odnosila na njega dok se liječio kao pacijent kod tuženika), a koje je radnje proveo prije donošenja odluke o otkazu jer je tuženik sve navedeno u prijavi morao provjeriti, odnosno utvrditi tužiteljičinu odgovornost.

 

U odnosu na daljnje žalbene navode kojim tužiteljica iznosi svoje zaključke vezane za  iskaze saslušanog svjedoka P. T. i svjedokinje Ž. L., a u odnosu na iskaz tužiteljice, ukazuje se da je prvostupanjski sud sve svjedoke, kao i tužiteljicu, saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li svjedoci istinu ili ne, te odakle crpe svoja saznanja u svezi tužiteljičinog neovlaštenog ulaska u BIS treće osobe kod tuženika, printanje medicinske dokumentacije pacijenta tuženika P. T. i prosljeđivanje iste trećoj osobi, pa neosnovano tužiteljica prigovara da taj sud nije pravilno postupio kada je iskaze naznačenih svjedoka prihvatio, jer je nesporno utvrđeno da je tužiteljica opisanu povredu počinila, i da je time pored svih prethodno citiranih zakonskih odredbi povrijedila i tuženikov Pravilnik, što se ponovno ističe.

 

Naime, člankom 2. toga Pravilnika, propisano je da se profesionalnom tajnom smatraju svi podaci u svezi s bolešću i/ili stanjem pacijenta, kao i podaci o osobnom i obiteljskom životu pacijenta koje zdravstveni i drugi radnici u zdravstvu saznaju u obavljanju svojih dužnosti, dok je člankom 3. propisano da se odavanje profesionalne tajne smatra osobito teškom povredom radne obveze za koju se mora pokrenuti postupak utvrđivanja odgovornosti sukladno važećem Zakonu o radu i aktima bolnice Z.

 

Kraj nespornih utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužiteljica u ovom slučaju počinila osobito tešku povredu radne obveze jer je odala profesionalnu tajnu vezanu za podatke u svezi bolesti pacijenta tuženika, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik imao razlog za otkaz ugovora o radu tužiteljici, zbog čega se tužiteljica ne može sa uspjehom pozivati ni na to, da je ona bila osoba od povjerenja pacijentu tuženika P. T., da bi ista mogla neovlašteno ulaziti u BIS treće osobe, isprintati podatke vezane za njegovo liječenje i njegovo zdravstveno stanje te iste pokazivati, odnosno predati trećoj osobi.

 

Inače, tužiteljica ni ostalim žalbenim navodima ocjenu svih izvedenih dokaza ničim nije doveo u sumnju, pa se radi daljnjeg nepotrebnog ponavljanja, upućuje na obrazloženje pobijane odluke, kojom je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge o tome zašto je odbio njezin tužbeni zahtjev. Međutim, i pored toga navodi se kako su tužiteljičini daljnji navodi sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka i tumačenja propisa koji su suprotni utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, a koja utvrđenja i zaključke kao pravilne prihvaća i ovaj sud, što se ponovo ističe.

 

Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tužiteljice da joj odlukom o otkazu ugovora o radu nije pravilno utvrđen otkazni rok, iz razloga što se tužiteljici na temelju odredbe članka 122. stavka 3. ZR-a, kao radnici kojoj je otkazan ugovor o radu zbog povrede obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika) utvrđuje otkazni rok u dužini polovice otkaznih rokova utvrđenih u člancima 1. i 2. ovoga članka, a kako je pravilno otkazni rok tuženik i utvrdio u odluci o otkazu.

 

S obzirom na to da je utvrđeno kako je odluka o otkazu dopuštena, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti, zbog čega je valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu, te potvrditi prvostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 11. siječnja 2018.