Broj: Gž R-476/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković-Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. a. s. j.d.o.o. iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici M. B. iz Z., protiv tuženice I. P. Đ. Č. iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćniku L. M., odvjetniku iz O. d. Župić i p. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-22/17 od 29. lipnja 2017., na sjednici vijeća održanoj 24. siječnja 2018.

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-22/17 od 29. lipnja 2017.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je izvanredni otkaz Ugovora o radu koji je tuženica uručila tužitelju nedopušten, kao i da se tuženici naloži nadoknaditi tužitelju troškove postupka.

              Točkom II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana.

              Protiv presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353 st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se pobijana presuda preinači.

              U žalbi navodi da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 116. st. 1. Zakona o radu te je takvom primjenom citirane odredbe zanemario interese poslodavca jer nije uzeo u obzir da se izvanredni otkaz ugovora o radu može dati samo uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka te ukoliko nastavak radnog odnosa dalje nije moguć, a da sud prvog stupnja nije obrazložio je li tužena prilikom davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu uvažavala okolnosti i interese poslodavca, osobito jer je bila jedini ovlašteni arhitekt te je znala da je nužna za redovno poslovanje tužitelja, te konačno da sud prvog stupnja nije obrazložio ni zašto je s obzirom na narav povrede obveze iz radnog odnosa nastavak radnog odnosa nemoguć. S tim u vezi ističe da tuženica u postupku nije ni dokazala navedene okolnosti u smislu odredbe čl. 135. st. 3. Zakona o radu, niti je iznijela i obrazložila razloge zbog kojih smatra da nastavak radnog odnosa s tužiteljem više nije moguć. Stoga smatra da se presuda ne može ispitati jer u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

              Također, smatra da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da je kašnjenje isplate plaće pet dana osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa što da je protivno svrsi i smislu Zakona o radu koji izvanredni otkaz predviđa kao iznimnu i najtežu mjeru za kojom radnik i poslodavac mogu posegnuti.

              Tuženica nije dostavila odgovor na žalbu.

              Žalba nije osnovana.             

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da nije dopušten izvanredni otkaz Ugovora o radu koji je tuženica kao radnica uručila tužitelju kao poslodavcu.

              Sud prvog stupnja utvrđuje nespornim da je tuženica sklopila s tužiteljem Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto arhitekta projektanta 3.2.2016. te da je tuženica zbog teške povrede obveze iz radnog odnosa izvanredno otkazala Ugovor o radu 20.12.2016. Utvrđuje nespornim da je tužitelj kasnio s isplatom plaće tuženici pet dana te da je tuženica bila na bolovanju prije navedene Odluke o otkazu.

Nadalje, sud prvog stupnja otklanja istaknuti prigovor po tuženici da tužitelj nema pravni interes za vođenje sudskog postupka uz obrazloženje da je posljedično zakonom predviđena naknada štete u slučaju neosnovanog otkazivanja ugovora o radu koja se može isključivo ostvariti podnošenjem tužbe sudu i u tijeku sudskog postupka u kojem je prethodno pitanje opravdanost odluke o otkazu.

              U odnosu na sporno pitanje pravovremenosti isplate plaće te je li otkaz dan u zakonskom roku, sud prvog stupnja iz iskaza tuženice utvrđuje da je osnovni razlog za izjavljivanje otkaza bila neisplata plaće budući da je tužitelj kasnio pet dana s isplatom plaće pri čemu samo njoj plaća nije bila isplaćena, dok je ostalim zaposlenicima plaća isplaćena 9. prosinca 2016., a u tom trenutku je bila jedini ovlašteni arhitekt za ovjeru projekata, s time da joj ni nakon davanja otkaza nije isplaćena plaća za studeni (i prosinac), nego početkom veljače 2017., ali ne u cijelosti. Također, utvrđuje da je tuženica e-mailom zatražila obračunske liste za plaću te obavijest u vezi kašnjenja plaće za studeni 2016., te da u povratnom e-mailu tužitelja nije dobila obrazloženje zašto nije dobila plaću.

              Nadalje, iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja D. Š. utvrđuje da je tuženica u studenom 2016. izjavila da više ne može raditi kod tužitelja te je predložila da joj se da poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, međutim da je nakon konzultacije utvrdio da se tuženici ne može dati takav otkaz ugovora o radu s obzirom na vrijeme koje je provela na radu kod tužitelja, a nakon toga tuženica je otišla na bolovanje te je on  preuezeo poslove koje je tuženica prethodno obavljala. Nadalje, utvrđuje da tuženici nije isplaćena plaća jer je smatrao da je može prebiti sa štetom koju mu je tužena uzrokovala, s time da je naknadno tuženici isplatio plaću, uz obrazloženje z.z.tužitelja da je shvatio da to ne može izbjeći.

Sud prvog stupnja utvrđuje da je sukladno odredbi čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14- dalje: ZR) ispunjen formalno pravni uvjet vezano uz prekluzivni rok od 15 dana budući da je nakon dospijeća plaće 15. prosinca 2016. u roku od 5 dana tuženica otkazala ugovor o radu. Nadalje, u odnosu na pitanje da li se radi o teškoj povredi radnog odnosa i činjenici zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, imajući u vidu da je plaća sastavni dio ugovora o radu i temeljna obveza poslodavca, stajalište je suda prvog stupnja da se radi o osobito važnoj činjenici za nastavak daljnjeg radnog odnosa te da se pravo na isplatu plaće ne može kompenzirati s potraživanjima vezano uz naknadu štete. Stoga da je u ovom slučaju neisplata plaće grubo nepoštivanje ugovorene obveze i okolnost zbog koje je daljnji radni odnos između stranaka nije moguć, pa slijedom toga odbija u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvarena ni jedna od navedenih bitnih povreda postupka pa tako ni povreda postupka iz toč. 11 citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tužitelj budući da je pobijanu presudu moguće ispitati te nema proturječnosti ni nedostataka.

              Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao i stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva prihvaća pravilnim i ovaj sud, a pravilnost istih nije dovedena u sumnju žalbenim navodima tužitelja koji u žalbi ponavlja navode i tvrdnje koje je iznosio tijekom postupka.

              Ovaj sud prihvaća kao pravilno stajalište suda prvog stupnja da su na strani tuženice postojali opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116 st. 1. ZR-a.

Odredbom čl. 116. st. 1. ZR-a je propisano da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, a sukladno stavku 2. propisano je da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

U žalbenom stadiju postupka nije sporno pitanje je li tuženica otkazala Ugovor o radu u zakonskom roku od 15 dana, kraj utvrđenja da je tuženica uručila tužitelju izvanredni otkaz 20. prosinca 2016., nakon saznanja da joj plaća za studeni 2016. nije isplaćena po dospijeću, niti nakon pisanog zahtjeva tužitelju 16. prosinca 2016.

Tužitelj u odnosu na postojanje opravdanog razloga za otkaz osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i posljedično tome primjenu materijalnog prava uz tvrdnju da je sud prvog stupnja propustio utvrditi da je tuženica bila jedini zaposlenik tužitelja koji je bio ovlašten ovjeravati arhitektonske projekte zbog čega je u konkretnom slučaju trebala uvažiti i interese tužitelja-poslodavca.

Protivno žalbenim navodima tužitelja, treba istaknuti da je tuženica u postupku potvrdila okolnost da je u kritično vrijeme bila jedini ovlašteni arhitekt kod tužitelja za ovjeru projekata, pri čemu je sud prvog stupnja nadalje utvrdio da tuženici plaća za studeni 2016. nije isplaćena po dospijeću (čl. 8. Ugovora o radu, list 4), niti nakon pisanog zahtjeva tuženice tužitelju kao poslodavcu 16. prosinca 2016. (e-mail poruka, list 14), s time da je ostalim zaposlenicima, koji dakle nisu imali ovlaštenja kao tuženica, plaća isplaćena ranije, 9. prosinca 2016. Osim toga, iz utvrđenja u postupku proizlazi da tuženici nije isplaćena plaća u kritično vrijeme radi mogućnosti prebijanja s eventualnim potraživanjem tužitelja s osnova naknade štete.

S obzirom na navedeno, stajalište je i ovoga suda da su bile ispunjene pretpostavke za izvanredni otkaz te da opisano ponašanje tužitelja predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog nije moguć, uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju značajna okolnost da tužitelj kao poslodavac ne može jednostrano uskratiti isplatu plaće (jedino) tuženici kao radniku, koja predstavlja jedno od temeljnih prava iz radnog odnosa, neovisno što smatra osnovanim svoje potraživanje s osnova naknade štete prema tuženici budući da je to zakonom izrijekom zabranjeno (čl. 96. ZR-a). Time je dakle opravdan interes tuženice da se radni odnos okonča izvanrednim otkazivanjem Ugovora o radu. Slijedom navedenog, neosnovani su žalbeni navodi da tuženica, koja je kao radnik otkazala ugovor o radu, nije uspjela dokazati postojanje opravdanog razloga za izvanredno otkazivanje Ugovora o radu u smislu odredbe čl. 116. st. 1. u vezi s čl. 135. st. 3. ZR-a te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku donijeta temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a uz primjenu važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Slijedom navedenog žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 24. siječnja 2018.