Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž R-644/2017 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž R-644/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. I. iz T., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. C., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. T. d.o.o, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. A., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2598/16-18 od 31. listopada 2017. godine, u sjednici vijeća 7. ožujka 2018. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2598/16-18 od 31. listopada 2017.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten otkaz od 12. kolovoza 2016. kojim je otkazan Ugovor o radu od 1. ožujka 2016. sklopljen između stranaka, zahtjev tužitelja za sudski raskid ugovora o radu s 4. rujna 2016., naknadu štete u iznosu od 26.456,52 kn sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.

 

Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), te predlaže da se presuda preinači ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu žalbenog troška.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten otkaz od 12. kolovoza 2016., sudski raskid ugovora o radu s 4. rujna 2016. i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

Među strankama nije sporno:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju Ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme 1. ožujka 2016. na radnom mjestu vozača teretnog vozila za međunarodni cestovni prijevoz tereta na području tuzemstva, Europske unije,

 

- da je tuženik odjavio tužitelja na Zavodu 12. kolovoza 2016.; da je u prijavi za odjavu osiguranja naveo „otkaz radnika“,

 

- da je tužitelj 23. kolovoza 2016. primio putem pošte dopis tuženika od 22. kolovoza 2016. kojim ga tuženik obavještava da je s danom 12. kolovoza 2016. odjavljen kod Zavoda,

 

- da je tužitelj pravovremeno 7. rujna 2016. podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio, te u daljnjem  roku od 30 dana, pravovremeno 7. listopada 2016. podnio predmetnu tužbu sve u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR).

 

Sporno je je li tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan s obzirom da tužitelj u žalbi ustraje pri navodima da mu je ugovor o radu otkazao tuženik te smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio prihvaćajući kao osnovane i dokazane tvrdnje tuženika da je ugovor o radu otkazao tužitelj te zbog toga pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda.

 

Tužitelj nije u pravu kada u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, razlozi presude su jasni, međusobno ne proturječe te je presudu moguće ispitati.

 

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pogrešne primjene materijalnog prava jer je i prema stajalištu ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno da tužitelj u tužbi tvrdi da je 23. kolovoza 2016. putem pošte zaprimio dopis tuženika od 22. kolovoza 2016. kojim je obaviješten da je s danom 12. kolovoza 2016. odjavljen kod Zavoda a da se u prijavi kao razlog prestanka svojstva osiguranika navodi "otkaz radnika", da tužitelj navodi da se radi o nezakonitoj odluci o otkazu, s obzirom da otkaz nije dat u pisanom obliku i obrazložen, što je u protivnosti s odredbom čl. 120. ZR-a.

 

              Utvrđuje da tuženik u odgovoru na tužbu osporavajući tužbu tvrdi suprotno da je ugovor o radu otkazao tužitelj u vezi čega je tuženik priložio presliku telefonske poruke koju je 4. kolovoza 2016. zaprimio od tužitelja, a u kojoj da je tužitelj naveo "ne stižem na vlak i radim do idućeg petka i odlazim" kao i "ništa, odlazim dok sam još normalan".

 

              Ocjenom  stranačkog iskaza tužitelja i zz tuženika utvrdio je da je navedenu telefonsku poruku 4. kolovoza 2016. tužitelj uputio zz tuženika te da je sadržaj razgovora naveden u telefonskoj poruci točan.

 

Ocjenom stranačkog iskaza zz tuženika i svjedokinje M. O. (sestre zz tuženika) i dispečera kod tuženika, koje je ocijenio kao vjerodostojne u bitnom je utvrdio da je zz tuženika nakon zaprimanja navedene telefonske poruke, uspio stupiti u telefonski kontakt s tužiteljem koji mu je u telefonskom razgovoru rekao da odlazi slijedeći petak, da pritom nije bilo govora o korištenju godišnjeg odmora s obzirom da je tužitelj ranije koristio odobrene slobodne dane radi sređivanja prijave prebivališta i zaposlenja u Nj., o čemu je obavijestio zz tuženika. Na temelju iskaza svjedokinje M. O. utvrdio je da je svjedokinju o svemu prije navedenom obavijestio zz tuženika, te nadalje da je svjedokinja jednako kao i zz tuženika iskazala da je tužitelj u navedeno vrijeme bio u I. – A., da je pristao odraditi smjenu do kraja, da je svjedokinja osim toga navela i da su je u subotu 13. kolovoza 2016. nazvali vozači koji su nakon završetka tužiteljeve smjene trebali preuzeti njegov kamion te obavijestili kako kamion ne mogu pronaći, da je nakon toga svjedokinja stupila u kontakt s tužiteljem u kojem je između njih došlo i do svađe, a tužitelj jasno rekao da više ne želi raditi kod tuženika i da je to završena priča.

 

Utvrdio je da je tužitelj u stranačkom iskazu u bitnom naveo da je u telefonskoj poruci od 4. kolovoza 2016. doista naveo da više ne želi raditi kod tuženika, da je tu izjavu dao pod velikim pritiskom jer da ga je tuženik prisiljavao da radi više od propisanog zakonskog maksimuma, da je rad u smjeni trebao završiti u petak 12. kolovoza 2016., da tog dana do preuzimanja smjene nije došlo, već da su vozači došli tek narednog dana zbog čega da je i nazvao svjedokinju M. O. i zbog toga se s njom posvadio. Utvrdio je da tužitelj navodi da je imao namjeru i nadalje ostati u radnom odnosu kod tuženika, da je nakon 12. kolovoza 2016. trebao koristiti odobreni godišnji odmor zbog čega da na posao 15. kolovoza 2016. nije došao a da u telefonskom razgovoru vođenom s M. O. nije rekao kako ne želi više raditi kod tuženika, te je ustrajao pri tvrdnji da ugovor o radu on nije otkazao, već da je ugovor o radu njemu nezakonito otkazao tuženik.

 

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja cijeneći sadržaj telefonske poruke od 4. kolovoza 2016. pritom poklanjajući vjeru iskazu svjedokinje M. O. kao i stranačkom iskazu z.z. tuženika, ocjenjujući ih vjerodostojnima i životnima te u skladu s opisanom dokumentacijom u spisu, prvostupanjski sud je zaključio o neosnovanosti tužbenih navoda da je ugovor o radu tužitelju otkazao tuženik, već suprotno da je ugovor o radu otkazao tužitelj što je prema odredbama ZR dopušteno i moguće, pa je zbog tih razloga tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

             

Opisana činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ocjenu izvedenih dokaza, kao i pravilnost zaključka o nedokazanosti tužbenih navoda da je tužitelju ugovor o radu otkazao tuženik kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te je stoga tužbeni zahtjev tužitelja pravilno odbijen kao neosnovan.

             

Tužitelj u žalbi ustraje pri tvrdnjama da SMS porukom ugovor o radu nije otkazao te navodi da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi suprotno, da je njemu ugovor o radu otkazao tuženik i to nezakonitim otkazom. U vezi toga ukazuje da su navodi iz iskaza z.z. tuženika i svjedokinje M. O., kao i utvrđenja prvostupanjskog suda u kojima sud navodi da je nakon završetka smjene bio dužan javiti se na posao 15. kolovoza 2016. su u kontradiktornosti sa zaključkom suda da je ugovor o radu otkazao 12. kolovoza 2016. Također ukazuje da je u spis dostavio svoj protokol aktivnosti iz kojeg je razvidno da je radio u tjednu od 1. kolovoza 2016. do 7. kolovoza 2016., te potom i od 8. kolovoza 2016. do 12. kolovoza 2016., te smatra da su u odnosu na navedenu spornu činjenicu da je ugovor o radu on otkazao iskazi z.z. tuženika i njegove sestre usuglašeni za potrebe ovog postupka pri čemu da isti neosnovano tvrde da je godišnji odmor već ranije iskoristio.

 

              Opisani žalbeni navodi tužitelja ne mogu se prihvatiti kao osnovani, jer je, s obzirom na cjelokupno stanje u spisu i izvedene dokaze, prvostupanjski sud pravilno prihvaćajući kao vjerodostojne iskaze z.z. tuženika i svjedokinje M. O. o događajima koji su uslijedili od zaprimanja SMS poruke 4. kolovoza 2016. koju je tužitelj nesporno uputio z.z. tuženiku pravilno zaključio da je tužitelj definitivno odlučio tuženiku otkazati ugovor o radu završetkom njegove smjene 12. kolovoza 2016. koji je prema kalendaru bio petak, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

             

Pravilnost činjenice da je ugovor o radu otkazao tužitelj proizlazi iz citiranog sadržaja SMS poruke od 4. kolovoza 2016., stranačkog iskaza z.z. tuženika iz kojeg proizlazi da je tužitelj nakon što je z.z. tuženika uspio s njim telefonski razgovarati pristao odraditi smjenu završno do petka 12. kolovoza 2016., te konačno iz iskaza svjedokinje M. O. koja je iskazala da je tužitelj u razgovoru vođenom u subotu 13. kolovoza 2016., izričito naveo da kod tuženika ne želi više raditi i da je to završena priča.

             

U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ističe da su razlozi pobijane presude proturječni s obzirom da i sud utvrđuje da iz iskaza svjedokinje M. O. i z.z. tuženika proizlazi da je trebao doći na rad 15. kolovoza 2016. a iz čega zaključuje da je upravo tuženik njemu (tužitelju) ugovor o radu nezakonito otkazao 12. kolovoza 2016., treba reći da nisu osnovani. Naime, kada se ima u vidu cjeloviti sadržaj iskaza svjedokinje M. O. (list 55) i z.z. tuženika (list 60-61) jasno proizlazi da su svjedokinja i z.z. tuženika navodeći da je tužitelj trebao doći na rad 15. kolovoza 2016., ovo naveli s obzirom na tvrdnje tužitelja da je od 15. kolovoza 2016. trebao koristiti godišnji odmor, što je zz tuženika osporio te naveo da je tužitelju ranije odobrio korištenje slobodnih dana radi novog zaposlenja i preseljenja u Nj. a o čemu da je tužitelj i razgovarao sa zz tuženika, a ovo pod pretpostavkom da tužitelj prethodno ugovor o radu s 12. kolovoza 2016. nije otkazan.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ugovor o radu tuženiku otkazao tužitelj što je prema odredbi čl. 115. st. 4. i čl. 116. st. 1. ZR moguće i dopušteno, pa žalbeni navodi tužitelja o suprotnom nisu osnovani.

 

              Pobijana presuda pravilna je i zakonita i u odluci o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tbr. 7. t. 2. Tarife.

 

              Zbog tih razloga je žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 7. ožujka 2018. godine

Copyright © Ante Borić