Broj: Gž R-1106/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Agencije, Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. P. M., odvjetnici iz O. društva B. & P. iz Z., protiv tuženika Sindikat, Z., zastupanog po punomoćniku A. H., odvjetniku iz Z., radi nadomještanja suglasnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 12 Pr-134/16-21 od 16. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 15. ožujka 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 12 Pr-134/16-21 od 16. listopada 2017.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

 

„Nadomješta se suglasnost tuženika na namjeravanu Odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu kojom se otkazuje Ugovor o radu sklopljen dana 10. lipnja 2013. između tužitelja i radnika A. H. za obavljanje poslova radnog mjesta vozač/portir.“             

 

Odlukom o trošku obvezan je tuženik naknaditi tužitelju iznos od 2.500,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 16. listopada 2017. do isplate.

 

              Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima i s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana. Zatražio je i trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, kao i u okviru žalbenih navoda tuženika, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tuženika pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati.

 

Pritom treba reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za nadomještanje suglasnosti za namjeravani otkaz ugovora o radu sindikalnom povjereniku-radniku tužitelja A. H., a koju je tuženik uskratio očitovanjem (dopisom) od 30. prosinca 2015.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

 

- da je tuženik dopisom od 22. listopada 2015. obavijestio tužitelja kako je za sindikalnog povjerenika imenovan A. H.,

 

- da je na 124. sjednici Uprave državne agencije od 29. listopada 2015. usvojen nacrt novog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta,

 

- da se tužitelj dopisom od 23. prosinca 2015. obratio tuženiku uz nacrt Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu radniku A. H., a radi pribave suglasnosti tuženika za namjeravani otkaz ugovora o radu navedenom radniku - sindikalnom povjereniku,

 

- da iz nacrta Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu proizlazi kako se navedenom radniku namjerava otkazati Ugovor o radu zbog organizacijskih promjena kod tužitelja, te radi ukidanja radnog mjesta vozač/portir, s tim da je ovaj ugovor sklopljen upravo

za obavljanje poslova vozač/portir,

 

- da je tuženik dopisom od 30. prosinca 2015. uskratio suglasnost na davanje otkaza Ugovora o radu sindikalnom povjereniku A. H., a koji je tužitelj zaprimio 2. siječnja 2016.,

 

- da se inače po tužbi A. H. vodio postupak protiv tuženika agencije, ovdje tužitelja, te je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj predlagao utvrditi ništetnim Odluku Uprave Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka od 25. studenog 2015. o usvajanju Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, kao i što je odbijen tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđenje ništetnosti Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta,

 

- da je tužba u ovom predmetu pravodobna (članak 188. i 232. Zakona o radu, „Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, dalje: ZR),

 

- da kako tužitelj namjerava otkazati Ugovor o radu radniku A. H. zbog reorganizacije, a uslijed koje je ukinuto njegovo radno mjesto (vozač/portir), to postoji osnovana sumnja da se ostvario zakonom dopušteni razlog za otkaz,

 

- da namjera tužitelja da navedenom radniku otkaže ugovor o radu nije posljedica šikanoznog postupanja,

 

- da u odnosu na navedenog radnika ne postoji zabrana otkaza,

 

- da razlozi zbog kojih je radničko vijeće uskratilo suglasnost nisu opravdani odnosno mogu utjecati na zakonitost odluke o otkazu, ali ne mogu predstavljati razlog za uskratu suglasnosti na namjeravanu odluku o otkazu.

 

Na ovako utvrđeno činjenično stanje koje svoj osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, prvostupanjski sud je ispravno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Odredbom članka 188. stavak 1. točka 1. ZR-a propisano je da sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja te dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka te dužnosti, a bez suglasnosti sindikata nije moguće otkazati ugovor o radu, dok je odredbom stavka 3. navedenog članka propisano da ako sindikat uskrati suglasnost na otkaz, poslodavac može u roku od petnaest dana od dana dostave očitovanja sindikata zatražiti da suglasnost nadomjesti arbitražna odluka.

 

Sukladno članku 232. stavak 3. ZR-a na postupke nadomještanja suglasnosti sindikata o otkazu ugovora o radu sindikalnom povjereniku, započete nakon donošenja ZR-a iz 2014., a do donošenja provedbenih propisa iz članaka 151. i 188. ZR-a, primjenjivat će se odredbe Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), a prema kojima je suglasnost nadomještala sudska odluka.

 

Pravi smisao propisivanja zakonske odredbe da se sindikalnom povjereniku za vrijeme obavljanja dužnosti i šest mjeseci nakon prestanka obavljanja te dužnosti može otkazati ugovor o radu samo uz prethodnu suglasnost sindikata je u tome da se sindikalnom povjereniku u odnosu na poslodavca omogući zaštita od šikanoznog postupanja poslodavca.

 

Postojanje prethodne suglasnosti bilo da ju je sindikat izrijekom dao ili se prešutno izjasnio o prethodnoj suglasnosti, bilo da je prethodnu suglasnost nadomjestila sudska odluka  predstavlja postupak prije otkazivanja ugovora o radu i u tom postupku nije stranka zaposlenik kojem poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu, već su stranke poslodavac i sindikat.

 

U postupku prije otkazivanja ugovora o radu u kojem poslodavac traži prethodnu suglasnost od sindikata, a tako i u sudskom postupku, potrebno je ocijeniti da li poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu iz razloga koje ZR propisuje kao dopuštene razloge za otkaz, da li se radi o zaposleniku kojem se može otkazati ugovor o radu, te da li poslodavac navodima i predloženim dokazima upućuje na postojanje osnovane sumnje da se ostvario razlog za otkaz ugovora o radu. Već navedene okolnosti onemogućavaju poslodavca u eventualnom šikanoznom postupanju.

 

Dakle, u postupku kakav je ovaj, a u kojem tužitelj kao poslodavac koji radniku koji kod njega obavlja dužnost sindikalnog povjerenika namjerava otkazati ugovor o radu, zahtijeva donošenje sudske odluke koja će nadomjestiti suglasnost sindikata, dovoljno je da poslodavac dokaže da postoji osnovana sumnja o ostvarenju otkaznog razloga, dok  ne mora dokazati da je i ostvaren razlog za otkaz ugovora o radu, a kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

 

Tumačenje ovlaštenja sindikata, a kako to ističe žalitelj, dovodilo bi poslodavca u situaciju da vodi dva postupka u kojima bi (u svakom postupku zasebno) i to jednom u odnosu na sindikat, a drugi put u odnosu na zaposlenika morao dokazivati ostvarenje istog razloga za otkaz, a to po ocjeni ovoga suda nije bila intencija zakonodavca, što je moguće zaključiti već iz propisivanja izuzetno kratkog roka (osam dana) za izjašnjenje sindikata o davanju ili uskrati suglasnosti. Osim toga, takvo tumačenje protivilo bi se i načelu ekonomičnosti, posebno u situaciji kada su radni sporovi prema članku 434. ZPP-a propisani kao postupci u kojima postoji potreba hitnog rješavanja.

 

Posebno valja istaknuti da zaštita sindikalnih povjerenika nije propisana kako bi se poslodavca onemogućilo da im otkaže ugovor o radu već da se s većim stupnjem vjerojatnosti utvrde okolnosti iz kojih bi proizlazilo da postoji opravdan razlog za otkaz.

 

Sud u postupku nadomještanja suglasnosti za otkaz ne ocjenjuje zakonitost odluke o otkazu koja će biti donesena nakon nadomještanja suglasnosti za otkaz. Sud utvrđuje je li izvjesno da razlog na koji se poslodavac poziva kao osnovu otkaza postoji i predstavlja li taj razlog za koji je izvjesno da postoji valjanu pravnu osnovu za otkaz ugovora o radu radniku koji je zaštićen.

 

Stoga, kod navedenih činjeničnih utvrđenja da je tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja dokazao postojanje osnovane sumnje o ostvarenju otkaznog razloga za otkaz ugovora o radu sindikalnog povjerenika A. H., da se ne radi zaposleniku u odnosu na kojeg postoji zabrana otkaza i da se ne radi o šikanoznom postupanju tužitelja, ispravno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Odluka o trošku zasniva se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan, jer nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan.

 

Obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, trebalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu 15. ožujka 2018.