Broj: Gž R-150/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, OIB:22883124500, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz Z., OIB:...., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Z., protiv tuženika S. t. d.o.o. iz Z., OIB:...., kojeg zastupa punomoćnica R. P., odvjetnica iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv djelomičnog rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1343/16-12 od 30. prosinca 2016., 3. svibnja 2018.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i djelomično rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-1343/16-12 od 30. prosinca 2016. potvrđuje.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

Djelomičnim rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1343/16-12 od 30. prosinca 2016. odbačena je tužba u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu, te u dijelu kojim traži da tuženik podnese prijavu osiguranja za tužitelja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i da ga vrati na posao prodavača.

              Protiv tog rješenja žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se rješenje preinači, podredno ukine, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da bi donošenjem pobijanog rješenja bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je rješenje moguće ispitati.

              Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 381. ZPP-a.

              U ovoj fazi postupka prijeporno je, je li tužitelj prekludiran u svom zahtjevu za pružanje radnopravne zaštite  u odnosu na tuženika.

Iz činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj 8. lipnja 2016. podnio tužbu navodeći da mu je direktor tuženika 5. travnja 2016. rekao da će dobiti izvanredni otkaz i da više ne dolazi na posao, da bi 20. travnja 2016., odnosno 22. travnja 2016. (činjenični navodi tužbe ispravljeni podneskom tužitelja zaprimljenim u sudu 5. srpnja 2016.-list 21 spisa) na svoju kućnu adresu zaprimio obrazac o prijavi prestanka osiguranja kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i poreznu karticu s danom odjave 5. travnja 2016., a da nije zaprimio nikakvu odluku o prestanku radnog odnosa, nakon čega da je 6. svibnja 2016. podnio zahtjev za zaštitu prava, budući da je iz zaprimljene dokumentacije zaključio da mu je prestao radni odnos kod tuženika, na koji zahtjev tuženik nije odgovorio. Stoga je zatražio donošenje presude kojom će se utvrditi da odluka o otkazu ugovora o radu nije dopuštena, da se tuženiku naloži podnijeti prijavu osiguranja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, vratiti tužitelja na posao prodavača i isplatiti mu naknadu plaće za dio mjeseca travnja 2016. u iznosu od 5.095,00 kn, a od svibnja 2016. nadalje mjesečni iznos od 6.368,67 kn s kamatama, uz naknadu parničnog troška.

              Ocjenom provedenih dokaza, a koju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, sud prvog stupnja je utvrdio vjerodostojnima iskaze svjedoka I. Š. i M. P. te direktora tuženika S. Ž. i V. Ž., dok nije prihvatio iskaz tužitelja da nikada nije vidio odluku o izvanrednom otkazu, niti da bi mu tuženik takvu odluku pokušao uručiti, budući da su iskazi imenovanih svjedoka i direktora tuženika međusobno suglasni, kao i zapisniku sastavljenom 6. travnja 2016. o pokušaju uručenja odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju.

              S tim u svezi, ovom sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi kojima se ističe da su imenovani svjedoci bili osobno motivirani iskazivati u korist tuženika, pa da stoga nije bilo osnove njihove iskaze prihvatiti kao vjerodostojne, u kojem pravcu tužitelj interpretira pojedine dijelove iskaza svjedoka I. Š. i M. P. te direktora tuženika S. Ž. i V. Ž., naglašavajući da nije jasno iz kojih razloga sud smatra te iskaze vjerodostojnima, odnosno uzima dokazanom činjenicu da je njemu – tužitelju 6. travnja 2016. uredno dostavljena odluka o otkazu. Ovo tim više, kada je uredno primio i preuzeo poštansku pošiljku 22. travnja 2016. kada mu tuženik dostavlja primjerke odjave sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, o čemu svjedoče dokazi u ovom postupku, iz kojih razloga drži da nije uvjerljivo i životno da bi 6. travnja 2016. odbio primitak pisane odluke o otkazu.

              Suprotno opisanim žalbenim navodima, ovom sudu je prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj 6. travnja 2016. odbio primitak pisane odluke o otkazu ugovora o radu, budući da su u navedenom pravcu iskazi svjedoka I. Š. i M. P. te direktora tuženika S. Ž. i V. Ž. u potpunosti sukladni kada navode da su bili prisutni i čuli kada je direktor S. Ž. rekao tužitelju za otkaz i pokušao tužitelju uručiti odluku o otkazu, ali koju odluku je tužitelj odbio primiti. Svi imenovani bili su prisutni u prostoriji u kojoj se nalazio tužitelj i u kojoj mu je pokušano uručiti narečenu odluku o otkazu,  pri čemu objektivnost iskaza svjedokinje I. Š. ne umanjuje okolnost što je iskazala kako se ne može sjetiti točnih riječi koje je direktor rekao tužitelju, što se ne sjeća je li nešto tužitelj odgovorio direktoru, kao i da nije 100% sigurna, ali misli da tužitelj nije potpisao zaprimanje odluke, a nakon što joj je predočen zapisnik sa lista 56 spisa navela da je to zapisnik koji je potpisala, a radi se o tome da je bila prisutna kada je tužitelju uručivan otkaz; nadalje da je iskazom svjedoka M. P. utvrđeno da je vidio papir kojeg je direktor S. Ž. imao u rukama i dao ga tužitelju, da je vidio da tužitelj čita taj papir, razgovor tužitelja sa direktorom da je trajao oko 10 do 15 minuta, što nije u proturječju s iskazom ovog svjedoka da je u to vrijeme slagao robu na police koje su u drugoj prostoriji, udaljenosti oko 3m, budući da prostorije imaju otvoren prolaz, te se police nalaze uz sam prolaz, tako da je bio u mogućnosti čuti i vidjeti da je direktor uručio tužitelju otkaz, a isto tako, nakon što mu je predočen zapisnik sa lista 56 spisa naveo da mu je taj zapisnik poznat i da se na njemu nalazi njegov – svjedokov potpis. Stoga, između iskaza imenovanih svjedoka ne postoje bitne razlike o odlučnim činjenicama glede uručenja odluke o otkazu ugovora o radu, te da je tužitelj odbio potvrditi primitak takve odluke.

              Slijedom izloženog, pravilno je sud prvog stupnja cijenio sadržaj odredbe čl. 132. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14; dalje ZR) kojom je propisano da se na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz čl. 133. ovoga Zakona, primjenjuju na odgovarajući način odredbe o dostavi iz propisa kojim je uređen parnični postupak, ako postupak dostave nije uređen kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu, a da je tuženik dostavu odluka o pravima i obvezama iz radnog odnosa propisao čl. 70. i 71. Pravilnika o radu.

Naime, odredbom čl. 70. Pravilnika o radu tuženika propisano je da otkaz i sve odluke kojima se odlučuje o pravima i obvezama iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom moraju se dostaviti radniku (st. 1.). Dostava odluka i drugih pisanih akata u svezi s ostvarivanjem prava i obveza radnika obavlja se neposrednom predajom radniku na radnom mjestu, uz potpis radnika na dostavnici (st. 2.). Radniku se odluka može dostaviti i putem pošte i to preporučeno s povratnicom, na posljednju adresu koju je prijavio Poslodavcu (st. 3.). Na dostavnici radnik pored vlastoručnog potpisa naznačuje i datum primitka (st. 4.).

Odredba čl. 71. narečenog Pravilnika propisuje ako radnik odbije primitak odluke o otkazu na radnom mjestu, osoba koja dostavu izvršava ostavit će otkaz ili odluku na radnom mjestu radnika (st. 1.). O odbitku primitka odluke Poslodavac će sačiniti zapisnik koji će potpisati prisutni svjedoci, te će se time smatrati da je dostava izvršena (st. 2.). Ako se odluka o otkazu radniku ne može uručiti na radnom mjestu zbog njegove odsutnosti sa rada, dostavljanje će se izvršiti preporučenom pošiljkom s povratnicom na adresu stanovanja radnika (st. 3.). Dostava se smatra izvršnom ako je primitak pošiljke potvrdio radnik ili odrasli član njegova domaćinstva (st. 4.). U slučaju odbijanja primanja dostave, odnosno nemogućnosti dostave poštom zbog nepravovremene dojave promjene adrese stanovanja od strane radnika, otkaz ili odluka će se objaviti na oglasnoj ploči Poslodavca, a dostava će se smatrati izvršenom protekom roka o 8 dana od objave na oglasnoj ploči Poslodavca (st. 5.).

Stoga, pravilno je sud prvog stupnja ne prihvaćajući iskaz tužitelja da nije bio upoznat s Pravilnikom o radu tuženika i da ne zna da je navedeni Pravilnik izvješen na oglasnoj ploči, budući da je takav iskaz tužitelja suprotan iskazima svjedokinje I. Š. i direktora tuženika S. Ž., utvrdio da je tužitelj 6. travnja 2016. odbio primitak odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu na svojem radnom mjestu i da je o tome sačinjen zapisnik, pa se time smatra da je dostava uredno izvršena.

              Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja ne dovodi se u dvojbu ni žalbenim navodima tužitelja kojima ističe da sud nije detaljno proučio dokaze u ovom postupku, točnije ugovor o radu između tužitelja i tuženika te Pravilnik o radu tuženika; naime, ugovor o radu stranaka od 31. listopada 2015. za slučaj situacije koje nisu predviđene ugovorom o radu u čl. 15.1. da upućuje na primjenu Zakona o radu te drugih važećih propisa Republike Hrvatske, dočim nigdje ne spominje primjenu Pravilnika o radu tuženika, čak ni neizravno, odnosno kako ugovor o radu, upravo suprotno, u čl. 14.1. propisuje da se sve obavijesti radniku, uključujući obavijest o otkazu, mogu uputiti preporučenom poštom na adresu radnika naznačenu u ugovoru o radu, te da ni naknadnom izmjenom ugovora o radu od 1. prosinca 2015. navedene odredbe nisu mijenjane; nadalje da Pravilnik o radu tuženika u čl. 2. st. 2. propisuje da odredbe Pravilnika postaju sastavni dio ugovora o radu ukoliko odredbe ugovora o radu upućuju na primjenu odredaba Pravilnika, što ovdje nije slučaj, to da tuženik nije mogao valjano izvršiti dostavu odluke o otkazu isticanjem iste na oglasnoj ploči u svojim poslovnim prostorijama, već da je bio dužan izvršiti dostavu odluke o otkazu sukladno odredbama ZPP-a. Kako tuženik nije postupio na opisani način, odnosno kako tužitelju nije pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu dostavio preporučenom poštom na adresu prebivališta tužitelja, ustraje da pobijano rješenje nije na zakonu osnovano.

              Opisani žalbeni navodi nisu osnovani, budući da su stranke sklopljenim ugovorom o radu od 31. listopada 2015. i aneksom 1. tog ugovora od 1. prosinca 2015. u čl. 14.1. ugovorile da radnik pristaje da poslodavac može sve obavijesti radniku pa tako i odluku o otkazu ugovora o radu poslati radniku na način da će takvu obavijest ili odluku dostaviti radniku preporučenom poštom na adresu radnika navedenu u glavi ovog ugovora, s time da će se smatrati da je obavijest odnosno odluka dostavljena radniku protekom 24 sata od sata kada je obavijest predana na poštu.

Na opisani način stranke su stipulirale dostavu odluka tuženika radniku preporučenom pošiljkom, kao mogućnost a ne kao obvezu, tim više, što ni odredba čl. 132. ZR-a ne isključuje da se na dostavu odluka o otkazu ugovora o radu te odluka donesenih u postupcima iz čl. 133. toga Zakona primjenjuju odredbe pravilnika o radu.

Prema tome, primjena Pravilnika o radu tuženika nije isključena sklopljenim ugovorom o radu između stranaka, naprotiv iz općih odredbi toga Pravilnika razvidno je da se čl. 1., između ostaloga, uređuje zasnivanje radnog odnosa, ugovor o radu,  prava  i obveze iz radnog odnosa i u svezi sa radnim odnosom, prestanak ugovora o radu i druga pitanja vezana za pravo, a da se prema čl. 2. citiranog Pravilnika poslodavac i radnik obvezuju postupati po odredbama ovoga Pravilnika i drugih odluka koje se temelje na ovom Pravilniku, kao i odnosnih zakonskih pravila koje uređuju radne odnose (st. 1.), a ako odredbe ugovora o radu upućuju na primjenu pojedinih odredaba ovog Pravilnika te odredbe Pravilnika postaju sastavni dio ugovora o radu (st. 2.).

S tim u svezi, za dodati je da je Pravilnik o radu tuženika podzakonski akt koji služi kao nužna vanjska dopuna, te razrada zakonskim aktima, ovdje ZR-u, da je navedeni Pravilnik u skladu sa ZR-om, kao i da su sukladno odredbi čl. 8. st. 1. ZR-a u radnom odnosu poslodavac i radnik dužni pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu, pa stoga i narečenog Pravilnika o radu tuženika, u suglasju sa kojim Pravilnikom je i ugovor o radu koji su stranke sklopile 31. listopada 2015.

              Stoga je pravilno postupio tuženik kada je s obzirom na okolnost da je tužitelj neprijeporno 6. travnja 2016. odbio primitak odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu na svom radnom mjestu, o tome sačinio zapisnik, čime se sukladno odredbi čl. 71. st. 1. Pravilnika o radu tuženika smatra da je dostava navedene odluke uredno izvršena. S obzirom na narečeno i sadržaj odredbe čl. 133. st. 1. ZR-a kojom je propisana sudska zaštita prava iz radnog odnosa, da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, da je u konkretnom slučaju dostava izvršena 6. travnja 2016., a tužitelj sudsku zaštitu zatražio protekom prekluzivnih rokova iz odredbi čl. 133. st. 1. i 2. ZR-a, pravilno je odbačena tužba u dijelu utvrđenja da je odluka o otkazu ugovora o radu tužitelja nedopuštena, te u dijelu kojim tužitelj traži da tuženik podnese prijavu osiguranja za tužitelja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i vrati ga na poslove prodavača.

              Utoliko nisu prihvatljivi žalbeni navodi tužitelja o suprotnom, pa tako i da zapisnik o odbijanju pisane odluke o otkazu po tužitelju od 6. travnja 2016. nije vjerodostojan, te da se sud upuštao u ocjenu tužiteljeva zahtjeva za zaštitu prava od 6. svibnja 2016. polazeći od pretpostavke da 6. travnja 2016. istom nije uredno dostavljena odluka o otkazu ugovora o radu.

              Iz ovih je razloga rješenje suda prvog stupnja potvrđeno i na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

              Tužitelju nje dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci, 3. svibnja 2018.