Broj: Gž R-277/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić kao sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari  tužitelja Z. D. iz L., … zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz O. društva M. & L. d.o.o. iz Z., protiv tuženika T. nekretnine d.d. iz Z., … (ranije T. logistika d.o.o., V. …, , zastupanog po punomoćnici M. T.-B., odvjetnici iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 4 Pr-159/17-49 od 27. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj dana 24. svibnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se djelomično žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 4 Pr-159/17-49 od 27. studenog 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

2. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, pa se preinačuje odluka o trošku sadržana pod točkom II. izreke prvostupanjske presude i to na način da ista u tom dijelu sada glasi:

 

„Dužan je tužitelj u roku od 8 dana na ime parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 2.500,00 kn, dok se u preostalom dijelu za više traženo do iznosa od 13.750,00 kuna zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

4. Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

 

„I. Utvrđuje se da je nedopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik T. L. d.o.o. iz V. dao tužitelju Z. D. iz L..

 

II. Sudski se raskida Ugovor o radu između tužitelja Z. D. i tuženika T. L. d.o.o. s danom 1. studenog 2013.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime naknade štete po članku 177. Zakona o radu isplati iznos od 59.599,68 kuna, što predstavlja iznos od 14 prosječnih mjesečnih plaća tužitelja isplaćenih u prethodna tri mjeseca, sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, tekućom od sljedećeg dana od sudskog raskida ugovora pa do 30. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak ove parnice u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Odlukom o trošku obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku iznos od 13.750,00 kuna.

 

Žali se tužitelj pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/23 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik je odgovorio na žalbu tužitelja protiveći se svim njenim navodima i s prijedlogom da se odbije kao neosnovana. Zatražio je i trošak odgovora na žalbu.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

             

Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem nedopuštenim izvanrednog otkaza ugovora o radu, te određivanje sudskog raskida ugovora o radu uz dosudu naknade štete u smislu odredbe članka 117. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR).

 

U provedenom postupku je utvrđeno:

 

- da je tužitelj bio zaposlenik prednika tuženika te da je tuženiku ugovor o radu otkazan pobijanom odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. studenog 2013.,

 

- da je tužba podnesena u zakonskom roku iz članka 129. stavak 2. ZR-a,

 

- da je u obrazloženju Odluke, poslodavac-tuženik kao razlog otkaza naveo neopravdano bolovanje, izbjegavanje dolaska na posao,  te posljedično poremećaj u radu kod tuženika, jer tuženik nije mogao zaposliti novog djelatnika već je morao organizirati rad sa postojećim radnicima među koje je uključen i tužitelj, s tim da je tužitelj u razdoblju od 1. listopada 2012. pa do 31. svibnja 2013. na radnom mjestu bio 8 dana, dok je preostali dio bio na bolovanju; da se tužitelj za vrijeme bolovanja aktivno bavio kandidaturom za mjesto gradonačelnika, dok je kao razlog bolovanja navedena depresija, a što je nekompatibilno; da je cijelo vrijeme bolovanja aktivno sudjelovao na promocijama i zabavama svoje stranke zbog čega je tuženik tražio kontrolu bolovanja od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi i HZZO-a, rješenje kojeg upućuje na zaključak kako je tužitelj izbjegavao raditi po nalogu poslodavca čime bi počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa; da je za vrijeme bolovanja tužitelj također radio u društvu E. j.d.o.o.; da je radi navedenog poslodavac izgubio povjerenje u njega kao radnika i njegov korektan odnos prema radu i radnim zadacima,

 

- da je tuženik doista u dužem vremenskom razdoblju, kontinuirano, izbjegavao dolazak na posao, a kako bi mogao sudjelovati u kandidaturi za gradonačelnika, kao i obavljati poslove za vlastitu tvrtku,

 

- da je time zlouporabio bolovanje, jer su te i takve aktivnosti bile nespojive s njegovom dijagnozom-depresijom zbog koje je bio na bolovanju, te kasnije zbog otoka noge,

 

- da je to potvrdila i njegova doktorica I. Đ. J.,

 

- da prema rješenju HZZO-a od 28. listopada 2013. tužitelju nije bilo priznato pravo na naknadu plaće za dane 28. kolovoza, 28. rujna, 30. rujna 2013., te u razdobljima od 5. rujna do 8. rujna 2013 i 13. rujna do 15. rujna 2013., s obrazloženjem da je po više osnova zloupotrebljavao pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja,

 

- da je primitkom tog rješenja tuženik dobio i formalnu potvrdu svojih sumnji o zlou-porabi korištenja bolovanja, pa je dana 7. studenog 2013. donio odluku o izvanrednom otkazu,

 

- da se postojanje razloga za otkaz i njihova osnovanost procjenjuju s trenutkom donošenja pobijane odluke o otkazu, pa je na odluku o otkazu bez značaja činjenica da je rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcija Zagreb, Klasa: UP/II-50204/14-01/235, urbroj: 338-01-21-14-2 od 13. listopada 2014. navedeno rješenje istog ukinuto,

 

- da je u takvim okolnostima tuženik kao poslodavca potpuno izgubio povjerenje u tužitelja kao radnika, čime nastavak rada uz uvažavanje svih okolnosti i interesa više nije moguć,

 

- da je inače zloupotreba privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i Pravilnikom o radu tuženika od 22. veljače 2012. pod člankom 67. utvrđena kao osobito teška povreda iz radnog odnosa,

 

- da je nedolazak tužitelja predstavljao i ozbiljne poteškoće u procesu rada, jer je tužitelj bio zadužen za skladišno poslovanje, odnosno komisioniranje robe, pripremu i izdavanje robe, etiketiranje robe, pa je poslodavac morao stalno tražiti druge radnike da ga mijenjaju,

 

- da u navedenim okolnostima nije bilo potrebno tužitelja pozvati da se izjasni o kršenje obveza iz radnog odnosa,

 

- da tuženik nije imao obvezu savjetovanja o namjeri donošenja odluke jer kod istog ne postoji RV niti djeluje sindikalni povjerenik,

- da utoliko nije došlo ni do povrede postupka prije otkazivanja.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja, koja svoj osnov imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Naime, prema odredbi članka 108. stavak 1. i 2. ZR-a radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, tužitelj je u dužem vremenskom razdoblju kontinuirano izbjegavao dolazak na posao odnosno zloupotrebljavao je bolovanje za obavljanje vlastitih (privatnih) poslova, a što je u konačnici prouzrokovalo i poremećaj u procesu rada poslodavca, pa je ispravan zaključak suda prvog stupnja da se radi o težoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć (došlo je do nepovratnog gubitka povjerenja tuženika kao poslodavca u tužitelja kao radnika), a time i opravdanom razlogu za izvanredni otkaz u smislu odredbe članka 108. stavak 1. ZR-a.

 

Stoga, suprotno žalbenim navodima opravdani razlog za otkaz postojao je u vrijeme donošenja odluke o otkazu.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kako u konkretnom slučaju razlog za izvanredni otkaz čini upravo kontinuirano i cjelovito trajanje povrede radne obveze, pa je u tom kontekstu i sagledati početak tijeka roka za izvanredni otkaz (rok naime, ne počinje teći sve dok takvo ponašanje radnika traje). To zato što upravo kontinuirano i cjelovito trajanje povrede radne obveze čini opravdanim razlog za izvanredni otkaz.

 

S druge strane, zaključku suda prvog stupnja da nije došlo do povrede postupka otkazivanja u smislu odredbe članka 111. stavak 2. ZR-a tužitelj žalbenim navodima ni ne prigovora.

 

Kod navedenih utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da je nezakonita odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 9. studenog 2013. godine.

 

Slijedom toga, pravilno je odbijen i u ostalom dijelu tužbeni zahtjev i to za sudski raskid ugovora o radu kojega je moguće prihvatiti samo u situaciji kada je nedopušten otkaz ugovora o radu (članak 117. stavak 1. ZR-a). Naime, pokraj zakonitog prekida radnog odnosa, sud više nema što raskidati.

 

S druge strane, zahtjev za naknadom štete vezan je uz sudski raskid i tek ukoliko sud prihvati zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu, dosudit će radniku i naknadu štete.

 

Tužitelj inače u žalbi prvenstveno osporava ocjenu provedenih dokaza po prvostupanjskom sudu i iznosi svoje stavove o ocjeni tih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja s tim u vezi (budući prema njegovom shvaćanju sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze).

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je međutim, za prvostupanjski sud (članak 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast (članak 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja prvostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Isto tako, suprotno tvrdnji žalitelja u provedenom postupku utvrđene su sve odlučne činjenice za rješenje predmetnog spora, te je prvostupanjski sud svoja uvjerenja obrazložio uvjerljivim i logičnim razlozima, koji imaju činjeničnu podlogu u iskazima saslušanih svjedoka, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje žalbom.

 

Međutim, osnovano tužitelj osporava zakonitost odluke o troškovima postupka. 

 

Naime, u konkretnom slučaju radilo se prvenstveno o radno statusnom sporu, te su sve provedene radnje u postupku i bile upravo i jedino s tim u vezi.

 

Utoliko tuženiku sukladno Tarifnom broju 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) pripada samo jednokratna nagrada od 200 bodova za cijeli prvostupanjski postupak, a kojem iznosu je onda u smislu Tbr. 42. Tarife trebalo dodati i pripadajući porez na dodanu vrijednost.

 

Trošak žalbenog postupka tužitelju nije priznat, jer je sa svojom žalbom uspio samo u pogledu sporednog potraživanja, a u svezi s kojim mu nisu nastali posebni troškovi žalbe.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu u okolnostima iz odredbe članka 155. ZPP-a, odnosno isti nije bio nužan.

 

Slijedom svega iznijetog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.  

 

U Splitu 24. svibnja 2018.