Broj: Gž-404/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Miroslava Malacka, kao predsjednika vijeća, te Ljiljane Percel i Jasne Momirović, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nade Horvatović, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenika I.P., kojeg brane I.Š., odvjetnica iz Z. i D.B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. i suradnici d.o.o. iz Z., zbog prekršaja iz čl. 108. st. 1. podst. 2., čl. 108. st. 1. podst. 11., čl. 109. st. 1. podst. 4., čl. 110. st. 1. podst. 2., čl. 110.  st. 1. podst. 8. i čl. 110. st. 1. podst. 9. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12; 71/14, 118/14 i 154/14) i čl. 293. st. 2., u svezi s čl. 293. st. 1. toč. 12. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; 93/14 i 127/17), odlučujući o žalbama okrivljenika I.P., podnijetim protiv presude Prekršajnog suda u Zlataru, Stalne službe u Donjoj Stubici, od 2. prosinca 2014., broj: Pp 3 G-92/14-8, na sjednici vijeća održanoj 6. lipnja 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaćanjem žalbi okrivljenika I.P., preinačuje se pobijana presuda tako da se okrivljenik I.P., zbog prekršaja iz čl. 108. st. 1. podst. 11., čl. 109. st. 1. podst. 4., čl. 110. st. 1. podst. 2. i čl. 110. st. 1. podst. 9. Zakona o zaštiti na radu, činjenično opisanih u toč. I.) pod 1., 2., 3. i 6. izreke, na temelju čl. 182. toč. 1. Prekršajnog zakona, oslobađa optužbe.

 

II. Na temelju čl. 140. st. 2., u svezi s čl. 138. st. 2. toč. 3. Prekršajnog zakona, troškovi prekršajnog postupka u odnosu na prekršaje iz čl. 108. st. 1. podst. 11., čl. 109. st. 1. podst. 4., čl. 110. st. 1. podst. 2. i čl. 110. st. 1. podst. 9. Zakona o zaštiti na radu, padaju na teret proračunskih sredstava prvostupanjskog suda.

 

r i j e š i o   j e

 

            III. Prihvaćanjem žalbi okrivljenika I.P. ukida se pobijana presuda u odnosu na prekršaje iz čl. 108. st. 1. podst. 2. i čl. 110. st. 1. podst. 8. Zakona o zaštiti na radu i čl. 293. st. 2., u svezi s čl. 293. st. 1. toč. 12. Zakona o radu, činjenično opisane u toč. I.) pod 4. i 5. i toč. II.) izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljenik I.P. proglašen je krivim i kažnjen ukupnom novčanom kaznom u iznosu od 19.500,00 kuna, zbog prekršaja iz čl. 108. st. 1. podst. 2., čl. 108. st. 1. podst. 11., čl. 109. st. 1. podst. 4., čl. 110. st. 1. podst. 2., čl. 110.  st. 1. podst. 8. i čl. 110. st. 1. podst. 9. Zakona o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12) i čl. 293. st. 2., u svezi s čl. 293. st. 1. toč. 12. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), činjenično opisanih u toč. I.) pod 1., 2., 3., 4., 5. i 6. i toč. II) izreke prvostupanjske presude.

 

Za svaki pojedini prekršaj okrivljeniku su utvrđene novčane kazne u iznosima od šest puta po 3.000,00 kuna i 1.500,00 kuna.

 

Istom presudom okrivljenik je oslobođen od obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu.

 

Protiv prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbe zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o prekršajnopravnoj sankciji navodeći, između ostaloga, da je prvostupanjski sud beziznimno primijenio Zakon o zaštiti na radu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, unatoč tome što je dana 19. lipnja 2014. godine stupio na snagu novi Zakon o zaštiti na radu (NN 71/14), a kojim Zakonom sva djela za koja se okrivljenik optužuje više nisu propisana kao prekršaji. Dakle, pobijanom presudom povrijeđen je zakon na štetu okrivljenika, jer sukladno odredbi članka 3. stavka 2. Prekršajnog zakona sud nije primijenio propis koji je blaži za počinitelja. Nadalje, u postupku je pogrešno utvrđeno i činjenično stanje, jer prvostupanjski sud temelji svoju odluku o krivnji okrivljenika na njegovom priznanju, iako iz stanja spisa ne proizlazi da bi okrivljenik priznao radnju izvršenja i svoju krivnju za počinjena djela. S obzirom da je okrivljenik odmah nakon inspekcijskog nadzora ispravio utvrđene nedostatke smatra da se eventualno moglo raditi o beznačajnim prekršajima iz članka 24.a Prekršajnog zakona, budući da manji propusti okrivljenika koje je odmah otklonio nisu doveli do nikakvih štetnih posljedica.  Zbog izloženih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik za predmetna djela oslobodi optužbe ili podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Žalitelj predlaže da se, iz razloga navedenih u žalbama, iste prihvate.

 

Žalbe su osnovane.

 

Odlučujući o žalbama okrivljenika i ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. st. 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15 i 70/17), uz ocjenu navoda žalbi, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je našao da su pobijanom presudom u odnosu na prekršaje iz čl. 108. st. 1. podst. 11., čl. 109. st. 1. podst. 4., čl. 110. st. 1. podst. 2. i čl. 110. st. 1. podst. 9. Zakona o zaštiti na radu, činjenično opisane u toč. I.) pod 1., 2., 3. i 6. izreke, na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava iz čl. 196. točke 1. Prekršajnog zakona, jer navedena djela više nisu propisana kao prekršaji, što osnovano ističe žalitelj u svojim žalbama.

 

Naime, nakon počinjenja djela za koja je okrivljenik proglašen krivim u toč. I.) pod 1., 2., 3. i 6. izreke, a prije donošenja pobijane presude, dana 19. lipnja 2014. godine stupio je na snagu novi Zakon o zaštiti na radu (NN 71/14), čijim stupanjem na snagu je prestao važiti Zakon o zaštiti na radu (NN 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08 i 75/09) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, pa kako djela za koja je okrivljenik proglašen krivim i kažnjen u toč. I.) pod 1., 2., 3. i 6. izreke, više nisu prekršaji, jer nema kontinuiteta kažnjivih odredaba, trebalo je u smislu odredbe čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, primjenom blažeg propisa, okrivljenika za ta djela osloboditi optužbe.

 

Budući da je okrivljenik zbog prekršaja činjenično i pravno opisanih u toč. I.) pod 1., 2., 3. i 6. izreke pobijane presude oslobođen optužbe, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove odluke.

 

Odlučujući dalje o žalbama okrivljenika i ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. st. 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda žalbi, ovaj Sud je našao da u odnosu na prekršaje iz čl. 108. st. 1. podst. 2. i čl. 110. st. 1. podst. 8. Zakona o zaštiti na radu i čl. 293. st. 2., u svezi s čl. 293. st. 1. toč. 12. Zakona o radu, činjenično opisane u toč. I.) pod 4. i 5. i toč. II.) izreke, činjenično stanje u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke nije u potpunosti i točno utvrđeno i da je stoga preuranjena odluka o krivnji okrivljenika za predmetne prekršaje, što osnovano ističe žalitelj u svojim žalbama.

 

Valja napomenuti da djela okrivljenika činjenično opisana u toč. I.) pod 4. i 5. i toč. II.) izreke pobijane presude imaju pravni kontinuitet u čl. 98. st. 2., u svezi s čl. 98. st. 1. toč. 1. i čl. 95. st. 2., u svezi s čl. 95. st. 1. toč. 2. novog Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14 i 154/14) i čl. 228. st. 2., u svezi s čl. 228. st. 1. toč. 13. novog Zakona o radu (NN 93/14 i 127/17), a koji propisi  nisu blaži za okrivljenika.

 

Iz razloga pobijane presude razvidno je da je prvostupanjski sud na prijedlog tužitelja proveo žurni postupak u kojem je pozvao okrivljenika radi ispitivanja za dane 9. rujna i 15. listopada 2014. godine, time da se okrivljenik na uredne pozive nije odazvao, ali je ispričao svoje  izostanke. Na ročište zakazano za dan 15. listopada 2014. godine pristupio je branitelj okrivljenika R.V., odvjetnik iz Zagreba, koji je ispričao nedolazak okrivljenika liječničkom potvrdom te se obvezao da će okrivljenik u roku od osam dana dostaviti sudu pisanu obranu. S obzirom da okrivljenik u ostavljenom roku, a niti naknadno, nije dostavio sudu svoju pisanu obranu, prvostupanjski sud je izvršio uvid u Zapisnike Inspektorata rada o obavljenim inspekcijskim nadzorima sastavljene 18. i 20. lipnja 2014. godine koji prileže spisu, pa na temelju tako provedenog postupka izveo zaključak da su se u postupanju okrivljenika ostvarili svi elementi prekršaja koji mu se stavljaju na teret.

 

Međutim, s obzirom na svoju nespornu dužnost da na temelju izvedenih dokaza potpuno i točno utvrdi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i s jednakom pažnjom utvrdi i činjenice koje terete okrivljenika i činjenice koje mu idu u korist, pa zatim po slobodnoj ocjeni dokaza obrazloži postojanje ili nepostojanje činjenica i takav zaključak valjano argumentira, prema ocjeni ovog Suda prvostupanjski sud bio je dužan provesti detaljniji i iscrpniji dokazni postupak, te izvesti i druge dokaze iz kojih bi se s potrebnom sigurnošću moglo utvrditi činjenično stanje, a posebice ispitivanjem u svojstvu svjedoka više inspektorice rada J.V., inspektorice rada I.Č. i radnika I.P., uvidom u materijalnu dokumentaciju, a po potrebi i druge dokaze.

 

Naime, unatoč tome što se zapisnici koje je ovlaštena osoba tijela državne uprave sačinila obavljajući inspekcijski nadzor u smislu odredaba čl. 158. st. 5. i 6. Prekršajnog zakona, sukladno odredbi čl. 158. st. 8. istoga Zakona mogu koristiti kao dokazi u prekršajnom postupku, isti su kao i svaki drugi dokaz koji služi za utvrđenje činjeničnog stanja i prekršaja podložni provjeri drugim dokazima. Stoga u svakom konkretnom postupku sud treba ocijeniti je li dostatno odluku o prekršaju temeljiti samo na takvom dokazu ili je potrebno činjenice dodatno provjeriti i utvrditi ispitivanjem službenih osoba koje su provodile nadzor i sačinile zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru. Prema ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju odluka o krivnji okrivljenika za prekršaje koji mu se stavljaju na teret nije se mogla donijeti samo na temelju zapisnika sačinjenih prigodom provođenja inspekcijskih nadzora, nego je bilo potrebno preispitati sadržaj takvih  materijalnih dokaza provođenjem drugih, prije svega, personalnih dokaza, a sve to kako bi prvostupanjski sud u konkretnom predmetu imao dostatne dokaze koji u svojoj ukupnosti i povezanosti imaju potrebnu dokaznu snagu da bi se okrivljenika proglasilo krivim zbog prekršaja za koje se optužuje.

 

Iz navedenih razloga, ovaj Sud smatra da je zaključak prvostupanjskog suda da su se u postupanju okrivljenika stekla sva obilježja prekršaja iz čl. 108. st. 1. podst. 2. i čl. 110. st. 1. podst. 8. Zakona o zaštiti na radu i čl. 293. st. 2., u svezi s čl. 293. st. 1. toč. 12. Zakona o radu, za sada  preuranjen.

 

Zbog navedenih razloga, ovaj Sud je, prihvaćanjem žalbi okrivljenika, u tom dijelu ukinuo  prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, koji će u ponovljenom postupku ispitati okrivljenika te izvesti sve dokaze na koje je ukazao ovaj Sud, pa nakon toga, ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravnorelevantnih činjenica, cijeneći pritom razloge ovog rješenja, kao i navode žalbi okrivljenika, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku u tom dijelu.

 

Slijedom iznesenog, riješeno je i presuđeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 6. lipnja 2018.