1                     Poslovni broj: 2 UsI-1264/2020-11

                                                                        Poslovni broj: 2 UsI-1264/2020-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljice I. K., iz R., J. G., protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Selska ulica 136, radi zaštite osobnih podataka, 11. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka, KLASA: UP/I-041-02/20-12/10, URBROJ: 567-02/15-20-01 od 11. kolovoza 2020., te radi nalaganja tuženiku donošenja rješenja utvrđivanja povrede prava na zaštitu osobnih podataka, uz uklanjanje svih osobnih podataka tužiteljice s portala Dubrovački dnevnik.

 

Obrazloženje

Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-041-02/20-12/10, URBROJ: 567-02/15-20-01 od 11. kolovoza 2020., odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđivanje povrede prava na zaštitu njenih osobnih podataka. Predmetni zahtjev odnosi se na osobne podatke tužiteljice objavljene na portalu Dubrovački dnevnik (u svojstvu voditelja obrade osobnih podataka). Tuženik obrazlaže, u bitnome, sljedeće. Navedeni portal objavio je medijski članak s osobnim podacima tužiteljice, u opsegu što obuhvaća ime i prezime, pohađani studij, podatke o poslovnoj suradnji s Gradom Rijekom te fotografiju. Članak se referira na podizanje optužnice protiv tužiteljice i pravne osobe iz Rijeke zbog kaznenog djela nadripisarstva, te na pravne usluge koje tužiteljica oglašava na mrežnim stranicama društva Feralis d.o.o. Sva kaznena djela, a naročito ona koja povrjeđuju osobito vrijedna pravna dobra, privlače pozornost javnosti, uključujući podatke o osumnjičenicima. Registrirani mediji dužni su o tome pravodobno i iscrpno obavijestiti javnost, u okviru ustavnog prava na slobodu izvještavanja i pristupa informacijama, kao značajnog dijela medijskih sloboda. Stoga je u dotičnom slučaju postojao interes javnosti da bude informirana o iniciranju kaznenog postupka protiv tužiteljice, u skladu sa člankom 5. stavkom 1. točkom (c) i člankom 6. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (Tekst značajan za EGP) (SL 119, 4. 5. 2016.) (u nastavku teksta: Opća uredba). Pritom nisu isticani osobni podaci tužiteljice izvan konteksta podignute optužnice za kazneno djelo nadripisarstva, koji bi zadirali u usku sferu privatnosti tužiteljice. Konkretna fotografija je, pak, široj javnosti bila internetski dostupna putem samostalno objavljenoga društvenog profila tužiteljice Twitter.

Tužiteljica osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je sporna objava njenih osobnih podataka bila suprotna odredbi članka 204. Kaznenog zakona (očito misleći na čl. 204. Zakona o kaznenom postupku, nap. Suda), da nije bilo koja informacija u vezi sumnje na počinjenje kaznenog djela nadripisarstva od bitnog interesa za širu javnost, da se to što tužiteljica ima privatne profile na društvenim mrežama ne može okarakterizirati privlačenjem pozornosti javnosti svojim privatnim životom, da nije obavljala poslove nadripisarstva niti je za to primila ikakvu naknadu, da Twitter u svojim pravilima privatnosti ne pruža ovlast trećim osobama (medijima) da preuzimaju sadržaj korisnika društvene mreže (ovdje: fotografiju tužiteljice), da je odmah po donošenju osporavanog rješenja navedeni portal objavio tekst koji je u odnosu na tužiteljicu podrugljiv i omalovažavajući, te da u ovom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke propisane Općom uredbom za obradu tužiteljičinih osobnih podataka. Tužiteljica predlaže da Sud poništi osporeno rješenje tuženika, te da sam riješi stvar na način koji, primjenom ovdje mjerodavne pravne terminologije, razumijeva utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka, uz uklanjanje svih osobnih podataka tužiteljice s portala Dubrovački dnevnik.

Tuženik u odgovoru na tužbu te ostaje, u osnovi, kod navoda osporenog rješenja. Ujedno prigovara nepravodobnosti tužbe, zbog čega predlaže odbaciti tužbu. Iz tuženikovih navoda može se zaključiti da podredno predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

Osporavano rješenje tužiteljici je dostavljeno 11. rujna 2020., dok je tužba podnesena 9. listopada 2020., tj. unutar roka propisanog odredbom članka 24. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS). Tuženik se očito referira na datum primitka drugog primjerka tužbe, zatraženog od strane Suda. Prigovor nepravodobnosti tužbe je, dakle, neosnovan.

Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. ZUS-a, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Nesporno je da je do sporne objave osobnih podataka tužiteljice došlo u svjetlu medijske aktivnosti portala Dubrovački dnevnik, što ima učinak i na interpretaciju cjeline mjerodavnih pravnih normi, u kontekstu posebnoga ustavnog i konvencijskog položaja medija u demokratskom društvu. U tom su pogledu u obrazloženju osporavanog rješenja citirane relevantne odredbe Opće uredbe, Zakona o pravu na pristup informacijama („Narodne novine“, broj 25/13 i 85/15) i Zakona o medijima („Narodne novine“, broj 59/04, 84/11 i 81/13). Ove su odredbe tužiteljici, stoga, poznate.

Mjerodavne su i ključni izvori prava, s jedne strane, u pogledu prava na zaštitu osobnih podataka, povezano sa zaštitom privatnosti (čl. 35. i čl. 37. Ustava Republike Hrvatske, čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 7. i čl. 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima), a s druge strane, u odnosu na slobodu izražavanja misli i medijske slobode (čl. 38. Ustava, čl. 10. Konvencije, čl. 11. Povelje).

Nadalje, obveza uravnoteživanja ostvarivanja prava na zaštitu osobnih podataka s drugim temeljnim pravima naglašena, uključujući slobodu izražavanja i informiranja, u skladu s načelom razmjernosti, naglašena je, između ostalog, u uvodnoj izjavi broj 4 uz Opću uredbu.

Pored toga, Sud naglašava da, prema uvodnoj izjavi broj 153 uz Opću uredbu, u pravu država članica trebalo bi uskladiti pravila kojima se uređuje sloboda izražavanja i informiranja, među ostalim novinarskoga, akademskog, umjetničkog i/ili književnog izražavanja s pravom na zaštitu osobnih podataka u skladu s ovom Uredbom. Na obradu osobnih podataka isključivo u novinarske svrhe ili u svrhe akademskog, umjetničkog ili književnog izražavanja trebalo bi primjenjivati odstupanja ili izuzeća od određenih odredaba Uredbe, ako je to potrebno kako bi se uskladilo pravo na zaštitu osobnih podataka s pravom na slobodu izražavanja i informiranja, kako je utvrđeno u članku 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. To bi se posebno trebalo primjenjivati na obradu osobnih podataka u audiovizualnom području te u novinskim i medijskim arhivima. Stoga bi države članice trebale donijeti zakonodavne mjere kojima bi se predvidjela izuzeća i odstupanja potrebna radi usklađivanja tih temeljnih prava. U toj je uvodnoj izjavi istaknuto i da je, radi uzimanja u obzir važnosti prava na slobodu izražavanja u svakom demokratskom društvu, potrebno široko tumačiti pojmove u vezi s tom slobodom, kao što je novinarstvo.

Dosljedno tome, u normativnom dijelu Opće uredbe propisano je da države članice zakonom usklađuju pravo na zaštitu osobnih podataka u skladu s tom Uredbom s pravom na slobodu izražavanja i informiranja, što uključuje obradu u novinarske svrhe i svrhe akademskoga, umjetničkog ili književnog izražavanja (čl. 85. st. 1. Opće uredbe, tzv. novinarska iznimka).

Obveza uravnoteživanja ostvarivanja prava na zaštitu osobnih podataka s drugim temeljnim pravima naglašena, uključujući slobodu izražavanja i informiranja, naglašena je i u uvodnoj izjavi broj 4 uz Opću uredbu.

Jedan od kriterija ocjene pravilnosti uravnoteživanja temeljnih prava primjenom novinarske iznimke, razvijenih praksom europskih sudova, jest okolnost je li sporna obrada osobnih podataka provedena isključivo za novinarske svrhe. Sud utvrđuje da konkretna obrada podataka, što se odnosi na podizanje optužnice protiv tužiteljice zbog nadripisarstva i s time neposredno povezane osobne podatke (bez zadiranja u za to irelevantne dijelove tužiteljičine privatnosti) udovoljava rečenom kriteriju. Sud ocjenjuje i da je za objavu spornih podataka u dotičnom sadržaju i opsegu nedvojbeno postojao javni interes.

Tuženik se, pritom, osnovano pozvao na odredbu članka 5. stavka 1. točkom (c), tj. na načelo primjerenosti, relevantnosti i ograničenosti osobnih podataka (tzv. smanjenje količine podataka). Predmetna obrada bila je svrhovita (čl. 5. st. 1. t. /b/ Opće uredbe), te zakonita, u smislu članka 6. stavka 1. točke (c) Opće uredbe (u svjetlu relevantnoga medijskog zakonodavstva).

Pri cjelovitome i sveobuhvatnom sagledavanju mjerodavnoga pravnog okvira, koji ovdje obuhvaća kako uređenje zaštite osobnih podataka, tako i regulaciju medijskih sloboda, nema mjesta izoliranom izdvajanju sadržaja pojedine odredbe, njenim tumačenjem neovisno o drugim ustavnim, konvencijskim i zakonskim normama. To se odnosi i na odredbu članka 204. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 126/19). Stavkom 4. toga članka propisano je da su podaci o istovjetnosti osobe protiv koje je podnesena kaznena prijava i podaci na temelju kojih se može zaključiti o istovjetnosti te osobe službena tajna. Netom citirana odredba priječi objavu spomenutih podataka (prije svega, ali ne isključivo) od strane službene osobe, ako za to ne postoje propisane pretpostavke, a kaznenog djela odavanja službene tajne nema ako je djelo počinjeno u pretežito javnom interesu (čl. 300. st. 2. Kaznenog zakona, „Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19). Odredba članka 204. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ne priječi objavu podataka od strane medija, kada prevladavajući javni interes za to daje pravnu podlogu primjenom mjerodavnih ustavnih i konvencijskih odredbi, odnosno razrađujućih normi medijskog prava.

Također, uvjetima privatnosti uređuju se odnosi između pojedine društvene mreže i njenih korisnika (u privatnopravnom kontekstu), ali ti uvjeti ne mogu derogirati ustavna, konvencijska i zakonska prava drugih aktera (ovdje: medija). Stoga ni preuzimanje općedostupne fotografije tužiteljice radi medijske obrade, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo protupravno, niti je, s obzirom na općeprihvaćene standarde objave fotografije uz medijske obrade pojedine osobe, nerazmjerno zadrlo u privatnost tužiteljice.

Predmetna medijska objava bazira se na podizanju optužnice protiv tužiteljice, a ne na tvrdnji da je tužiteljica nedvojbeno počinila kazneno djelo što joj je stavljeno na teret. Zbog toga, u kontekstu objave o podizanju optužnice, nije od utjecaja tužbeni navod o tome da tužiteljica nije doista počinila djela obuhvaćena optužnicom.

Na rješavanje ove upravne stvari nisu od utjecaja ni radnje koje je spomenuti portal poduzeo nakon donošenja ovdje osporavanog rješenja tuženika, tj. radnje koje tuženik uopće nije razmatrao pri donošenju osporavanog rješenja. Vezano uz te radnje, tužiteljici su na raspolaganju druge vrste pravnih sredstava.

Naposljetku, valjani pravni temelj za spornu obradu osobnih podataka postojao bi i bez osnove iz članka 7. stavka 3. Zakona o medijima (primjenjivosti koje norme tužiteljica naročito prigovara). Tuženik se pozvao i na tu odredbu, ali svoju odluku ne bazira isključivo na njoj. Sud utvrđuje da, na razini nacionalnog zakonodavstva, valjanu pravnu podlogu za negativnu odluku o zahtjevu tužiteljice u konkretnom slučaju daju (i) odredbe članka 3. i članka 8. Zakona o medijima, povezano s normom članka 9. Zakona o pravu na pristup informacijama. 

Ishod ove presude nije zapreka da tužiteljica, ako i kada bude smatrala da su za to ispunjene propisane pretpostavke, od voditelja obrade osobnih podataka zatraži njihovo brisanje (tzv. pravo na zaborav, uređeno u čl. 17. Opće uredbe, vezano uz uvodne izjave broj 65, 66 i 156 uz Opću uredbu).

Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom.

 

Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 11. veljače 2021.

 

                                    S u d a c

 

              dr. sc. Alen Rajko, v.r. 

 

             

 

              Uputa o pravnom lijeku:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.