Broj: Gž R-163/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Katice Krajnović kao predsjednika vijeća, Drage Grubeše kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Krunoslave Dropulić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. V. mr. sci. iz Z…, OIB …, koju zastupa punomoćnica D. M. P., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P. i p. iz Z., protiv tuženika HP-H. p. d.d. iz Z…, OIB …, koga zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja i zabrane diskriminacije, rješavajući žalbu tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7229/10-70 od 27. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj 23. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, pa se presuda suda prvog stupnja broj Pr-7229/10-70 od 27. veljače 2017.:

 

              I. potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu pod st. I. toč. 1. i 2. izreke, te u odbijajućem dijelu st. I. toč. 3. izreke, za iznos od 225.000,00 kn, sa zateznim kamatama počev od 5. studenog 2010. pa do isplate.

 

              II. djelomično preinačava pod st. I. toč. 3. izreke

 

              Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti 30.000,00 kn sa zateznim kamatama po stopama kao pod toč. 3. izreke, poćev od 5. studenog 2010. pa do isplate, u roku od 8 dana.

 

              III. preinačava pod stav. II. izreke (odluka o trošku) i sudi:

 

              Svaka stranka nosi svoje troškove parničnog postupka.

 

              Tužiteljici se ne dosuđuje trošak žalbe.

 

              Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I. Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              "1. Utvrđuje se da je tuženik HP-H. p. d.d. Z…, u periodu od 27. lipnja 2008. godine do dana donošenja ove Odluke, sustavno uznemiravao i diskriminirao te teško povrijedio prava osobnosti tužiteljice S. V. iz Z…, na način da su je pretpostavljeni vrijeđali i diskriminirali zbog dobi i obrazovanja, prijetili su joj gubitkom posla, svojim odlukama onemogućavali obavljanje poslova koji su u skladu sa njezinom stručnom spremom i radnim iskustvom stečenim radom, izolirali, poticali druge radnike na vrijeđanje i šikaniranje tužiteljice, uskratili joj primjerene uvjete rada, vršili izmjene ugovora o radu na način da je svakim novim premjeste na niže pozicije posljedično čemu i slabije vrednovane, čime je povrijedio tužiteljičino pravo na jednako postupanje, te postupio suprotno odredbi čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije i to na osnovi dobi i obrazovanja, te ju navedenim postupcima doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike.

 

              2. Tuženiku se zabranjuje svako postupanje kojim se krši tužiteljičino pravo na jednako postupanje, tj. postupanje kojim ju se diskriminira na osnovi dobi i obrazovanja i po svakoj drugoj osnovi.

 

              3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 255.000,00 kn na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja se od 05. studenog 2010.g. do 31.07.2015.g. obračunava po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. god. sve do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi joj prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i sve u roku od 8 dana."

 

              II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 120.000,00 kn, u roku od 8 dana."

 

              Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 148/11 - pročiš. tekst, 25/13, 28/13 – dalje ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda i dosudi trošak žalbe.

 

              Tuženik je u odgovoru na žalbu osporio u cijelosti osnovanost žalbenih navoda tužiteljice, predloživši da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda i dosudi trošak odgovora na žalbu.

 

              Žalba je djelomično osnovana. 

             

              Nasuprot žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjska presuda sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti da se ne bi mogla ispitati, pa stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz članka 354 st.2. toč.11.

 

              U iscrpno provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica sa tuženikom 27. studenog 2007. zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme (dipl. politolog), za poslove radnog mjesta Šefa službe u upravi - u Službi za odnose s javnošću od 1. studenog 2007. s ugovorenom plaćom od 1350 bodova uvećanu za korekcioni faktor iz Pravilnika o plaćama.

 

              Nakon što je Predsjednikom uprave imenovan R. J. (IV/2008) odlukom tuženika od 10. listopada 2008. tužiteljici je otkazan ugovor o radu za poslove Šefa službe odnosa s javnošću u Upravi društva zbog potrebe rada i ponudom izmijenjenog ugovora o radu. Tužiteljica je prihvatila ponudu izmijenjenog ugovora o radu i potom s tuženikom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu savjetnika u Upravi društva, s mjestom rada u Z…, od 15. listopada 2008. Ugovor je zaključen 6. listopada 2008., uz ugovorenu plaću od 1300 bodova korigiranu s korekcionim faktorom iz Pravilnika o plaćama.

 

              Ugovor o radu tuženik je otkazao Odlukom od 30. rujna 2009. s ponudom izmijenjenog ugovora o radu zbog promjene unutrašnjeg ustroja tuženika i to na temelju Pravilnika o unutrašnjem ustrojstvu i sistematizaciji donesenog na sjednici Uprave Društva od 10. kolovoza 2009., uz odluku nadzornog odbora od 18. rujna 2009. i kao i Pravilnika o plaćama donesenog 10. kolovoza 2009., te sukladno čl. 42. Statuta tuženika kojim je regulirano da se svim radnicima (oko 12500) imaju otkazati postojeći ugovori o radu i ponuditi novi s izmijenjenim uvjetima.

 

              Tužiteljica je prihvatila ponudu izmijenjenog ugovora o radu i 9. studenog 2009. potpisala ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto referent u Diviziji Mreža na području Županije G. Z., s mjestom rada u J. u., uz ugovorenu plaću od 1300 bodova koji se obračunavaju na temelju KU i Pravilnika o plaćama.

 

              Nastavno, tužiteljica je u pravomoćno okončanom radnom sporu (Pr-3051/09), odbijena s tužbenim zahtjevom da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu za poslove referenta u Diviziji Mreža i sa zahtjevom za vraćanje na poslove savjetnika u Upravi (presuda VSRH broj Revr-549/14).

 

              Također utvrđeno je da je tuženik nakon donošenja rješenja HZMO broj … od 1. travnja 2010. s tužiteljicom zaključio Aneks ugovora o radu broj … kojim je tuženik prilagodio uvjete rada tužiteljice prema rješenju HZMO. Konačno utvrđeno je da je rješenjem HZMO tužiteljici poćev od 11. ožujka 2010. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti, i to 50% zbog ozljede na radu od 16. siječnja 2006. i 50% zbog bolesti.

 

              Između stranaka nije sporno što je tužiteljica sukladno odredbi čl. 130. Zakona o radu  (NN broj 149/09, 61/11 -  dalje ZR), prekinula rad, i da je o tome obavijestila tuženika.

 

              Tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da je sustavno uznemiravana i diskriminirana po diskriminacionoj osnovi obrazovanja i dobi od smjene Uprave društva i dolaskom na mjesto predsjednika uprave društva R. J., zbog verbalnog napada člana Uprave društva M. B. od 27. lipnja 2008. zbog natpisa u dnevnim novinama S. D., zbog izjave R. J. 22. travnja 2008. „pun mi je kufer magistara i doktora znanosti, ja priznajem samo tečajeve“, verbalnog napada R. J. 29. rujna 2008. nakon objave članka u časopisu Lider od 2. listopada 2008. o nepravilnostima u poslovanju tuženika, te izgovorenih riječi „izražavam Vam nepovjerenje i smjenjujem Vas jer niste znali koliko košta onemogućavanje teksta, smjenjujem Vas i zato što ste „stari“, ne mogu Vas više gledati, izađite“ i zatim i je u periodu od 2. do 29. listopada 2008. na svom radnom mjestu savjetnika uprave bila potpuno izolirana, uz osjećaj odbačenosti i izoliranosti zbog nedobivanja radnih zadataka na mjestu savjetnika uprave, zatim zbog rada u neodgovarajućim uvjetima rada u  Ul. H., zbog provjere zakonitosti samo njezinom bolovanju, te da su radni zadaci koje je dobivala na poslovima referenta u Diviziji Mreža bili ponižavajući (javljala se samo na telefon voditeljice poštanskog ureda), zatim sa tvrdnjom da je ona po nalogu M. B. jedina izostala iz edukacije iz stambene štednje, diners kartice i financijskih usluga po Š. T., te na diskriminirajuće postupanje tuženika kod donošenja odluke o otkazima.

 

              Nakon ocjene svih provedenih dokaza i to iskaza tužiteljice, svjedoka R. J., N. P., M. B., Ž. S., A. D., M. K., T. V., K. Č., S. S., M. B., D. D., Š. T., F. S., isprava koje su podastrle stranke, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice s zaključkom da tužiteljica nije dokazala diskriminirajuće postupanje tuženika, te izravnu i neizravnu diskriminaciju, a niti uznemiravanje po diskriminacionim osnovom na koje se poziva.

 

              Također, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nije dokazala da je uznemiravana i da tuženikovo postupanje ima obilježje šikane, zbog čega bi bilo povrijeđeno dostojanstvo tužiteljice.

 

              Budući je tužiteljica podnijela tužbu 5. studenog 2010. o osnovanosti diskriminacionog zahtjeva treba odlučiti po Zakonu o radu (NN 149/09, 61/11, 81/12, 73/13 – dalje ZR), Direktivi Vijeća 2000/EZ od 27. studenog 2000. o uspostavi općeg okvira na jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – dalje Direktivi, te po Zakonu o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12 – dalje ZSD).

 

              Po čl. 5. st. 4. ZR zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima.

 

              Diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji (čl. 2. st. 1. i 2. ZSD).

 

              Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. st. 1. ZSD koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

 

              Pojam diskriminacije sadržan je u čl. 2. Direktive vijeća 2000/78 EZ.

 

Čl.  20. ZSD propisano da stranka koja u sudskom postupku tvrdi da je povrijeđeno njeno pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije.

 

Zaštita dostojanstva radnika regulirana je čl. 5. st. 5. ZR i čl. 130. ZR.

 

Mobing nije kategorija koja je definirana ZR i kojem drugom zakonu, ali prema prihvaćenom standardu mobing je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda i časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se ne može podvesti pod uznemiravanje ili diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca po Općim propisima obveznog prava, po načelu krivnje.

 

Razmatrajući činjenične tvrdnje tužiteljice na kojima se temelji diskriminirajuća tužba (čl. 17. ZSD), Zakon o radu, te Direktiva Vijeća 2000/78 EZ, žalbene navode tužiteljice ovaj sud smatra da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi u postupanju tuženika bilo osnova za diskriminaciju po obrazovanju i dobi.

 

Legitimno je pravo poslodavca da organizira proces rada i da izvrši reorganizaciju poslovanja u svrhu racionalizacije poslovanje. Otkazani ugovori o radu s ponudom izmijenjenih ugovora o radu su zakonito pravo poslodavca. Tužiteljica je osporavala samo otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za poslove referenta u Diviziji Mreža, no u toj parnici je odbijena sa zahtjevom. Legitimno je pravo poslodavca da radnika smijeni sa poslova glasnogovornika, i za glasnogovornika izabere drugu osobu (M. M.). Također valja ukazati da tužiteljica nije diskriminirana ili uznemiravana s bilo kojom diskriminacionom osnovom, što joj je otkazan ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu za poslove referenta u diviziji mreža, jer je prema pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta tuženika bilo propisano za to radno mjesto da radnik mora imati visoku stručnu spremu, te da u pravilniku poslodavac nije davao prednosti radnicima ovisno o dobi i obrazovanju. Također valja ukazati da je tužiteljica i na tom radnom mjestu zadržala plaću od 1300 bodova uz korektivni faktor iz pravilnika o radu, kao što i legitimno pravo poslodavca da pravilnikom uredi stručnu spremu koju radnici moraju imati za pojedina radna mjesta.

 

Izjave M. B. i R. J., raspored rada u ul. H., nedobivanje radnih zadataka, rada u H. ulici u neadekvatnom prostoru, kontrola bolovanja, način obavljanja rada na poslovima referenta u Diviziji mreža, izostavljanje iz edukacije, ne predstavljaju diskriminaciju na koju se poziva tužiteljica. Ovo se stoga što tužiteljica nije učinila vjerojatnim da je po diskriminacionim osnovama na koje se poziva stavljena u nepovoljniji položaj s drugim osobama u usporedivoj situaciji.

 

Također po ocjeni ovog suda ponašanje poslodavca ne predstavlja uznemiravanje po nekoj od diskriminacionoj osnovi, a također ne radi se niti o produljenoj diskriminaciji.

 

Stoga je valjalo odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu pod toč. I. i II. Izreke.

 

Razmatrajući žalbene navode tužiteljice, ovaj sud prihvaća žalbene navode tužiteljice da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka R. J., M. B., N. P., M. K., M. B. i A. D.. Ispravno se u žalbi upire da su ovi svjedoci zaposlenici tuženika, a da su svjedoci R. J. i N. P. kao članovi uprave počinitelji odnosno supočinitelji diskriminacije i uznemiravanja. Također ispravno se u žalbi upire da prvostupanjski sud ispravno nije ocijenio iskaze saslušanih svjedoka M. B., T. V., K. Č., dr. S. S., Š. T. i iskaz tužiteljice kao stranke. Također ispravno se u žalbi upire da prvostupanjski sud nije ispravno ocijenio da tužiteljica nije sustavno psihički zlostavljana i ponižavana s ciljem ugrožavanja njezina ugleda i časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta, budući je u tijeku postupka vještačenjima po psihijatru dr. N. L. B. utvrđeno da je u uzročno posljedičnoj vezi s mobingom poslodavca bolest koja se razvila kod tužiteljice u vidu anksiozno depresivnog poremećaja, PTSP, te promjene ličnosti, te da je prema nalazu vještaka dermatologa A. P. u uzročno posljedičnoj vezi s mobingom tuženika i razvoj parapsorijaze kod tužiteljice tijekom 2010.

 

              Ovaj sud smatra, da je tužiteljica nakon dolaska na mjesto predsjednika uprave R. J., uznemiravana i šikanirana uvredama i prijetnjama R. J., M. B., zatim da je šikanirana u izostavljanju komunikacije sa Upravom društva dok je obnašala funkciju šefa uprave službe za odnose s javnošću, nedavanjem radnih zadataka za vrijeme rada na poslovima savjetnika u upravi u H. u., da joj poslodavac nije omogućio radne uvjete, da je ona bila jedna od 12 radnika (tzv. kažnjenički radnici koje je nova uprava otpisala), da je bila izložena izolaciji od drugih radnika, da nije stvarno obavljala poslove prema opisu poslova referenta u Diviziji Mreža, te da joj nije dozvoljena niti edukacija od svjedokinje Ž. S., što u svojoj ukupnosti predstavlja psihičko (moralno) zlostavljanje i ponižavanje tužiteljice, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda i časti i eliminacije s posla.

 

              Budući se zahtjev tužiteljice za naknadu štete temelji i na mobingu kao podvrsti uznemiravanja i diskriminacije, te da je prvostupanjski sud proveo dokaze medicinskim vještačenjem, ovaj sud je odlučio o osnovanosti zahtjeva tužiteljice zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i povredu prava osobnost na dostojanstvo, čast i ugled.

 

              Iz iskaza i mišljenja vještaka dr. N. L. B. proizlazi da je tužiteljica (r. 1956.) pod stalnim stresom vezanim za radno mjesto  početkom srpnja 2008. da je imala niz simptoma kao posljedicu ozljede glave i mozga (ozljeda na radu od 2006.), a od srpnja 2008. pogoršanje slike u psihičkom smislu radi otkaza na radnom mjestu, uslijed čega je došlo do povrede prava osobnosti na duševno zdravlje 10% trajno.

 

              Iz nalaza i mišljenja vještaka P. A. - dermatologa i neurologa proizlazi da se uslijed kroničnog stresa na radu kod tužiteljice razvila dermatološka bolest u obliku parapsorijaze, uslijed čega je došlo do smanjenja životne aktivnosti tužiteljice za 10% trajno.

 

              Tuženik je dužan naknaditi štetu tužiteljici po čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – dalje ZOO).

 

              Razmatrajući sve kvalifikatorne okolnosti koje su od značaja za utvrđivanje prava osobnosti (čl. 110. st. 1. i 2. ZOO), ovaj sud smatra da tužiteljici pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povede prava osobnosti na duševnu bol i to 15.000,00 kn, te za povredu prava osobnosti za duševne boli zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda 15.000,00 kn, tj. ukupno 30.000,00 kn, sa zateznim kamatama poćev od 5. studenog 2010., pa do isplate.

 

              Slijedom iznijetog, djelomično se potvrđuje, a djelomično preinačava prvostupanjska presuda pod st. I toč. III. izreke.

 

              Budući je ovaj sud djelomično uvažio žalbu tužiteljice odlučio je i o naknadi cjelokupnih parničnih troškova (čl. 166. st. 2. ZPP).

 

              Tužiteljica je i to po osnovi i visini konačno uspjela u parnici 50%, a tuženik 50%.

 

              Polazeći od ovakovog uspjeha stranaka u parnici, te polazeći od shvaćanja da nije legitimno da sudovi žrtvama mobinga nalažu i da snose troškove parničnog postupka, ovaj sud je preinačio odluku o trošku na način da je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (čl. 154. st. 2. ZPP).

 

              Temeljem čl. 368. i 373. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci odluke.

 

Osijek, 23. kolovoza 2018.