Broj: Gž R-137/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u S., protiv tuženika H. T. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i P. u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-907/17-15 od 8. siječnja 2018., u sjednici vijeća 12. rujna 2018.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba tužitelja te se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-907/17-15 od 8. siječnja 2018. u točkama I. i II. izreke i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

              Ostavlja se o naknadi žalbenog troška odlučiti u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 31. ožujka 2017. nedopušten i nezakonit, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto stručnjak za održavanje nekretnina I. – Odjel za upravljanje nekretninama, Sektor ureda predsjednika Uprave, funkcija predsjednika Uprave ili na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim znanjima, radnom iskustvu, radnom stažu i stručnoj spremi. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

 

              Točkom II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn dok je točkom III. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška.

 

              Protiv te presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je nedopuštena i nezakonita odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 31. ožujka 2017., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, te vraćanje na rad na radno mjesto stručnjak za održavanje nekretnina I. – Odjel za upravljanje nekretninama – Sektor ureda predsjednika Uprave – funkcija predsjednika Uprave ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

 

              U ovom žalbenom postupku nije sporno da je tužitelju odluka o otkazu od 31. ožujka 2017. dostavljena istog dana, da je tužitelj pravovremeno 7. travnja 2017. tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik zaprimio 10. travnja 2017. na koji nije odgovorio, te da je tužitelj pravovremeno 10. svibnja 2017. podnio predmetnu tužbu te ostvario pretpostavke za sudsku zaštitu povrijeđenog prava u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17; dalje ZR).

 

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda donijeta uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju i tužitelj osnovano u žalbi ukazuje. Razlozi pobijane presude o odlučnim činjenicama u proturječnosti su sa stanjem u spisu pa presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

              Zaključak prvostupanjskog suda o tome da je radno mjesto stručnjak za održavanje nekretnina I. s mjestom rada u S. na kojem je bio zaposlen tužitelj, faktično ukinuto u proturječnosti je s navodima tuženika iz odgovora na tužbu u kojem tuženik navodi kako to radno mjesto nije ukinuto već da je prestala potreba za radom izvršitelja tog radnog mjesta u S., a isto tako ovaj zaključak prvostupanjskog suda u proturječnosti je i s navodima iz obrazloženja osporene odluke o otkazu u kojoj se navodi da je tuženik prilikom odlučivanja za radom kojeg radnika je prestala potreba vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR-a, što je opet u suprotnosti sa zaključkom prvostupanjskog suda da u tom slučaju, kad je radno mjesto na kojem je bio zaposlen tužitelj faktično ukinuto da tuženik nije bio u obvezi prilikom utvrđivanja za radom kojeg radnika je prestala potreba primijeniti kriterije propisane odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a, kao i dodatne kriterije, odnosno izvršiti uspoređivanje.

 

              Prema shvaćanju ovog suda u situaciji kad je poslodavac na zakonit način ukinuo radno mjesto na kojem je bio zaposlen samo jedan izvršitelj poslodavac u tom slučaju nema obvezu prilikom otkazivanja primijeniti kriterije iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR ili dodatne kriterije radi uspoređivanja radnika, iz jednostavnog razloga jer usporednog radnika nema. Međutim u situaciji kad je poslodavac smanjio broj izvršitelja na određenom radnom mjestu, u tom je slučaju dužan prilikom odabira za radom kojeg radnika je prestala potreba primijeniti kriterije iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR i dodatne kriterije, te na temelju uspoređivanja ocijeniti za radom kojeg radnika je prestala potreba, s time da kriteriji i njihova primjena moraju biti transparentno navedeni u odluci o otkazu, kako bi bili provjerljivi.

 

              Ovome sudu su za sada prihvatljivi žalbeni navodi u kojima tužitelj ističe da na nivou tuženika kao poslodavca radno mjesto na kojem je tužitelj bio zaposlen nije ukinuto s obzirom da je kod tuženika uvedena centralizirana sistematizacija radnih mjesta za područje cijele Hrvatske što bi proizlazilo i iz sadržaja ugovora o radu koji je predmet otkazivanja a u kojem se navodi da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta stručnjak za održavanje nekretnina I. – Odjel za upravljanje nekretninama – Sektor ureda predsjednika Uprave – funkcija predsjednika Uprave. Iz navedenog bi proizlazilo da je tuženik u postupku utvrđivanja za radom kojeg radnika na navedenom radnom mjestu je prestala potreba bio dužan izvršiti uspoređivanje tužitelja sa svim radnicima koji su bili zaposleni kod tuženika u vrijeme otkazivanja na tom radnom mjestu, nezavisno od njihova mjesta rada, pri čemu bi, za sada iz stanja u spisu proizlazilo da je barem radnik D. B. obavljao poslove istog radnog mjesta s mjestom  rada u Z..

 

              Tužitelj je u tužbi isticao da je odredbom čl. 79. st. 2. Kolektivnog ugovora tuženika propisana obveza tuženika kao poslodavca da pri zbrinjavanju viška radnika vodi računa o posebno osjetljivim kategorijama radnika kao što su radnici sa pet i više uzdržavanih članova obitelji, jedan od dva člana iste obitelji koji su istovremeno proglašeni viškom te radnicima s osobito teškim socijalnim statusom, pri čemu tužitelj navodi da uzdržava četvero djece, te da spada u kategoriju radnika s osobito teškim socijalnim statusom.

 

              Prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku kao ni u obrazloženju pobijane presude ne navodi odlučne činjenice za primjenu citirane odredbe kolektivnog ugovora, niti ocjenjuje spada li tužitelj u navedenu kategoriju radnika kao ni da li je tuženik prilikom utvrđivanja za radom kojeg radnika je prestala potreba i primjenom tog dodatnog kriterija vršio uspoređivanje, te ako nije od kakvog je to utjecaja na dopuštenost otkaza. U vezi toga pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa stoga primjenu odredbu čl. 79. st. 2. Kolektivnog ugovora, u odnosu na sporno pitanje dopuštenosti otkaza nije moguće ispitati.

 

              U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti citiranu bitnu procesnu povredu, te će, imajući u vidu primjedbe iz ovog rješenja, kao i ostale žalbene navode tužitelja, ponovnom ocjenom svih do sada izvedenih dokaza, eventualno i novih koje predlože parnične stranke u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a ponovno raspraviti o navedenim spornim pitanjima, te zaključiti o dopuštenosti otkaza nakon čega će donijeti novu zakonitu presudu. 

 

              Zbog tih razloga primjenom odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a uvaženjem žalbe tužitelja pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, dok je sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno o naknadi žalbenog troška tužitelja odlučiti u konačnoj odluci.

 

U Rijeci 12. rujna 2018.