Broj: Gžo-308/2009

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vesne Kuzmičić, kao predsjednice vijeća, te Amare Trgo i Vicka Prančića, kao članova vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja 1. D. B. i 2. T. B., oboje iz S., i oboje zastupani po punomoćniku L. A., odvjetniku u S., protiv tuženika M. S. iz S., koga zastupaju punomoćnici V. L. i Ž. V., odvjetnici u S., radi ispražnjenja i dr., odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od dana 12. svibnja 2009. pod poslovnim brojem IIP-1565/07, u sjednici vijeća održanoj 15. srpnja 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od dana 12. svibnja 2009. pod poslovnim brojem II P-l 565/07.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da oslobodi od osoba i stvari, isprazni i preda tužiteljima nekretninu 69/1168 dijela nekretnine u naravi zemljište označeno sa čest. zem. 652/20 i zgrade sagrađene na tom zemljištu koja nosi istu oznaku Z.U. 17363 sve položeno k.o. S. u objektu zv. Z., na kojem suvlasničkom dijelu je uspostavljeno etažno vlasništvo posebnog dijela zgrade - poslovnog prostora na II. katu oznake A1 orijentacije S-J-I pristupa i ulaza sa sjevera i juga, s unutrašnjim dvokrakim stubištem, koji se sastoji od zatvorenog prostora od 52,81 m² i otvorene terase od 16,5 m², ukupne površine 69,31 m².

 

Ujedno je točkom II. naloženo tuženiku da tužiteljima na ime izmakle dobiti isplate novčani iznos u visini od 105.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče na način kao što je to pobliže navedeno u dispozitivu presude suda prvog stupnja. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan prijedlog za određivanje privremene mjere te naloženo tuženiku da tužiteljima na ime naknade parničnog troška isplati iznos u visini 13.537,50 kuna.

 

Žalbu protiv presude podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se presuda preinači, odbije tužbeni zahtjev podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje u tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužiteljima.

 

Tužitelji su u odgovoru na žalbu tuženika osporili žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora jest vlasnički zahtjev tužitelja za povrat stvari i to baš poslovnog prostora pobliže opisanog i navedenog pod točkom I. izreke presude suda prvog stupnja o kojoj je naprijed bilo riječi u površini od 69,31 m² u sklopu objekta zvanog Z. kao i zahtjev za naknadu štete s naslova izmakle dobiti za taj poslovni prostor od trenutka utuženja, pa do zaključenja glavne rasprave.

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prvostupanjski sud proveo, ovaj žalbeni sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Posebno je naglasiti da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju posebno ukazuje tuženik iz razloga što je pobijana presuda jasna, razumljiva, moguće ju je ispitati jer sadrži razloge o svim odlučnim Činjenicama koji su jasni i međusobno suglasni.

 

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žalitelj posebno ne ukazuje.

 

U smislu odredbe iz članka 161. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje u tekstu: ZV) vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

Vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (članak 162. stavak 1. ZV-a).

 

Tužitelji su uknjiženi vlasnici spornog poslovnog prostora svaki za 1/2 dijela, a sve temeljem pravnog posla predugovora o prodaji nekretnine i potvrde o realizaciji tog predugovora koji je zaključak između tužitelja kao kupaca i S. Š., kao prodavatelja dana 24. veljače 2005.

 

Dakle, tužitelji kao zemljišnoknjižni vlasnici spornog prostora koji nemaju posjede stvari koje su vlasnici aktivno su legitimirani tražiti od svakog onoga koji tu stvar drži u posjedu na predaju stvari.

 

Sporno je pitanje i u ovoj fazi žalbenog postupka da li se tuženik nalazi u posjedu spornog poslovnog prostora.

 

Svoju tvrdnju da se u posjedu ovog poslovnog prostora nalazi njegov sin D. S. tužitelj ni tijekom postupka nije sa uspjehom dokazao, a niti je utvrđenje prvostupanjskog suda da bi se on nalazio u posjedu spornog poslovnog prostora, sa uspjehom osporio svojim žalbenim navodima.

 

Ovu spornu okolnost glede posjeda poslovnog prostora sud je utvrdio pregledom spisa IIP-1664/04 kao i pregledom ovršnog postupka koji je vezan za ovrhu pravomoćne odluke donesene u tom parničnom postupku.

 

Naime, pod poslovnim brojem IIP-1664/04 pokrenut je postupak tuženika M. S. kao tužitelja protiv tuženika S. Š. radi smetanja posjeda.

 

Prvostupanjska presuda koja je donesena u tom predmetu odbila je zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite uz ocjenu da bi posjednik tog prostora bila druga osoba i to baš sin tužitelja u tom postupku D. S.

 

Međutim, povodom podnesene žalbe M. S. koji je s uspjehom osporio valjanost utvrđenja prvostupanjskog suda ovaj žalbeni sud je svojom odlukom pod brojem Gž-2664/06 od 14. srpnja 2006. preinačio prvostupanjsku presudu na način da je pružio posjedovnu zaštitu M. S. kao tužitelju u toj parnici jer je utvrdio da bi upravo M. S. bio u posjedu ovog spornog poslovnog prostora; da gaje uređivao te posjedovao ključ od ulaznih vrata.

 

Odluka o pružanju ove posjedovne zaštite M. S. nije se dobrovoljno provela zbog čega je pokrenut ovršni postupak pod brojem Ovr-3513/06 protiv S. Š., koji je dovršen dana 23. veljače 2007., kada je M. S., kao ovrhovoditelju u tom postupku, predan ključ ulaznih vrata ovog poslovnog prostora.

 

Upravo zbog iznesenih razloga je prihvatiti utvrđenje suda da izvjesno vrijeme nakon dovršetka ovog ovršnog postupka, ovrhe, odluke o smetanju posjeda spornog prostora, tuženik je faktički posjednik ovog poslovnog prostora te pasivno legitimiran u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari za povrat stvari.

 

Okolnost što je sin tuženika D. S. pokrenuo protiv S. Š. postupak radi utvrđenja prava vlasništva na ovoj nekretnini te okolnost što je kroz zemljišne knjige za ovaj poslovni prostor, i izvršena zabilježba tog spora, nema značaj uspješnog isticanja prigovora da tuženik posjeduje pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari, na način kako to propisuje odredba iz članka 163. stavka 1. ZV-a

 

S tog razloga je prihvatiti kao valjanu primjenu materijalnog prava, odluku suda kojom je prihvaćen vlasničkopravni zahtjev tužitelja za povrat stvari.

 

Prihvatiti je i odluku suda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete s naslova izmakle dobiti za navedeni poslovni prostor.

 

Kao što iz rezultata postupka proizlazi ne bi bilo sporno da se tuženik nalazi u posjedu ovog spornog poslovnog prostora, nakon iznesenih utvrđenja i odluke prvostupanjskog suda koja postaje pravomoćnom, bez pravne osnove u odnosu na tužitelje, osnovano je prihvatiti zahtjev tužitelja i za naknadu štete koja im je nastala zbog nemogućnosti davanja u zakup ovog poslovnog prostora, sve to za razdoblje od 8. mjeseca 2007. kada je tužbom pokrenuta parnica u ovoj građanskopravnoj stvari, pa do momenta zaključenja glavne rasprave.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika visina ove izgubljene izmakle koristi nije donesena primjenom odredbi iz članka 223. ZPP-a, već na temelju podataka Porezne uprave u S., koja je upravo dostavila podatke za visinu zakupnine koja pripada području Z., dakle, zakupnine poslovnog prostora u II. zoni, u minimalnoj tržišnoj vrijednosti, u visini 76,00 kuna po m².

 

Kada je ovaj iznos po m² pomnožen sa površinom ovog spornog poslovnog prostora (69,31 m²) tada je sud valjano prihvatio zahtjev tužitelja da visina izmakle koristi iznosi 5.000,00 kuna (5.267,56 kuna) s pripadajućom kamatom.

 

Radi se o poslovnom prostoru koji je u sklopu objekta Z. u S., iznad lučice, u kompleksu smještenom uz more i u neposrednoj blizini lučice za brodove u kojoj se nalazi više poslovnih prostora u funkciji.

 

Utvrđenje suda o obimu i visini štete koju tužitelji trpe zbog neosnovanog posjeda poslovnog prostora od strane tuženika prihvatiti je u cijelosti, jer tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju kako osnov tako i visinu ovog novčanog traženja tužitelja.

 

Iz izloženog, stoga, proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba podnesena, a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u dispozitivu presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu 15. srpnja 2010.