Broj: Gžst-293/2012

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević, kao predsjednice vijeća, te Luke Grgata, kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. Č. pok. M., iz K. S., zastupanog po I. D., odvj. u S., protiv tuženika 1. I. K., 2. A. K. i 3. D. V., svi iz K. S. i svi zastupane po pun. D. M., radi prava služnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Kaštel Lukšiću br. P-497/09 od 06. listopada 2011. godine, te o žalbi tuženika pod 1. Ivana Kurbaše protiv rješenja br. P-497/09 od 28. listopada 2011. godine u sjednici vijeća održanoj dana  21. studenog 2013. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja kao osnovna, prvostupanjska presuda se preinačava i prihvaća se kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja a koji glasi:

I. "Utvrđuje se da u korist nekretnine tužitelja L. Č. i to č.zem. 1778/2 k.o. K. S., kao povlasne nekretnine, postoji pravo stvarne služnosti puta i to prolazom – pravo staze i prova – pravo kolnika, a na teret poslužnih nekretnina i to dijela č.zem. 1774/5 označeno u vještvu vještaka A. Z. od 09. 07. 2007. godine, dopunjeno 05. 03. 2008. godine i 28. 04. 2008. godine, označeno slovima K-Ć-Š-Đ u širino od 4 m u suvlasništvu tuženika pod 1. I. K. i A. K. svakog od po ½ dijela, na teret dijela č.zem. 1774/2  k.o. K. S., u vještvu označeno slovima  J-F-Ć-K  u suvlasništvu tuženika pod 1. I. K. i 2. A. K. svakog od po  ½ dijela, na teret cijele nekretnine č.zem. 1774/4 k.o. K. S. u vještvu označeno slovima I-G-F-J , u širini od 3 m u suvlasništvu tuženika pod 1. I. K. i pod 2. A. K. svakog od po ½ dijela, te na teret č.zem 1776/3  k.o. K. S. u vještvu označeno slovima Ž-A-D-G-I-Ž u širini od 3 m u vlasništvu tužene pod 3. D. V., te će se temeljem ove presude  u zemljišnim knjigama izvršiti upis prva služnosti puta  prolaza – pravo staze i provoza – pravo kolnika  u korist č.zem. 1778/2  k.o. K. S., kao povlasne nekretnine na teret poslužnih nekretnina i to dijela č.zem. 1774/5 k.o. K. S. označen u vještvu slovima K-Ć-Š-Đ u širini od 4 m, na teret dijela č.zem. 1774/2 k.o. K. S. u vještvu označen slovima J-F-Ć-K, na č.zem. 1774/4 k.o. K. S. u vještvu označen slovima I-G-F-J u širini od 3 m, te nač.zem. 1776/3 k.o. K. S. u vještvu označeno slovima Ž-A-D-G-I-Ž  u širini od 3 m".

I. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe solidarno tužitelju naknade trošak postupka  u iznosu od 10.937,00 kuna.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika pod 1.  I. K. ka neosnovana  i potvrđuje se  prvostupanjsko rješenje kojim se kažnjava  tuženik pod 1. I. K., iz K. S., novčanom kaznom u iznosu od  2.000,00 kuna, te je istu dužan platiti u roku od 15 dana."

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda odbijen  je tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje da postoji pravo stvarne služnosti  kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

 

Žali se tužitelj pobijajući presudu u cijelosti iz svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku  (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11. i 25/13. –dalje: ZPP) s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, ili istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Tuženik  nije podnio odgovor na žalbu.

 

Žalba tužitelja je osnovana.

 

Predmet ove parnice je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traže utvrđenje suda  da  postoji pravo  stvarne služnosti, kako je to pobliže prethodno opisano.

 

U tijeku postupka prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice, ali je iste pogrešno cijenio što je dovelo do pogrešne odluke.

 

Naime, u postupku je utvrđeno da su tužitelj, kao kupac č.zem. 1778/2 i prodavateljica M. L., kupoprodajnim ugovorom od 31. 08. 1983. godine  ugovorili da se prodavateljica M. L. obvezuje kupcu L. Č. "osigurati put širine 3 m uz istočni rub č.zem. 1774/2 i 1776".

 

Utvrđeno je da su kupoprodajnim ugovorom od 20. srpnja 1983. godine, sklopljen  između M. L., kao prodavateljice, s jedne strane,  i I. K., A. K., D. V., kao kupac s druge strane, glede č.zem. 1776 k.o. K. S.,  ugovoreno  da  preko č.zem. 1776 k.o. K. S., u dužini od 37 m, pravo prolaza i provoza  postoji u korist č.zem. 1778/2  k.o. K. S.

 

I u presudi Upravnog sud Republike Hrvatske br. Us-2291/1993, koja je donesena povodom tužbe I. K. i A. K., a vezano za izdavanja građevne dozvole za rekonstrukciju postojećeg objekta na č.zem. 1776/1 i 1776/4 k.o. K. S., se navodi da L. Č. (zainteresirana osoba u upravnom postupku) ima pravo stvarne služnosti.

 

Naposljetku utvrđeno je da su I. K. i A. K. presudom Općinskog suda u Kaštel Lukšiću br. K-494/99  od 11. 09. 2003. godine proglašeni krivim da u dana 09. 10. 1999. godine na pristupnom putu koji od kaštelanske ceste (sada Ulica dr. Franje Tuđmana) vodi do kuća privatnih tužitelja L. i R. Č. fizički nasrnuli na oba privatna tužitelja i nanijeli privatnim tužiteljima više povreda po tijelu.

 

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev  uz obrazloženje da pravo služnosti nije upisano  zemljišne knjige, te iz razloga da tužitelj nije cijelo vrijeme od kupnje nekretnine koristio pravo služnosti pa da  nisu ispunile pretpostavke stjecanja pravo služnosti  dosjelošću.

 

Stajalište prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj  drugostupanjski sud.

 

U odnosu na tvrdnje tuženika da u zemljišnim knjigama nije upisana stvarna služnost tužitelja to ne znači da ista ne postoji, ali se takve služnosti dokazuju i dugim dokazima, a ne uvidom u zemljišne knjige.

 

Naime, da je upisano opravo služnosti u zemljišne knjige tada bi ova tužba bila bez pravnog značenja. Upravo zbog toga što tužitelj nije na temelju ugovora upisao pravo stvarne služnosti, to je posegao sa zahtjevom da je služnost stekao dosjelošću.

 

Što se pak tiče stjecanja prva služnosti, ovaj drugostupanjski sud smatra dokazanim da se tužitelj sve  od dana kupnje (od 1983. godine) predmetne nekretnine koristi predmetnim putem i istim dolazi do svoje nekretnine, što potvrđuju saslušani svjedoci M. B., A. R., i  L. Č. M. To što su se tužitelj i tuženici ponekad svađali, samo po sebi ne potvrđuje   da tužitelj nije tim putem prolazio, progonio i provozio.

 

Postojanje eventualnog drugog puta, na što upiru tuženici, a što je moguće u urbanoj sredini, samo po sebi ne znači da je tužitelj samo koristio sporedni prilaz, odnosno nije koristio predmetni put.

 

I odluku o trošku postupka valo je preinačiti.

 

Kako je tužitelj uspio u postupku, to mu se priznaje u cijelosti trošak postupka. Tako mu se priznaje trošak na tužbu i  za četiri pristupa na ročišta od po 1.000,00 kuna, trošak žalbe od 1.250,00 kuna, sv uvećano za 25% PDV, tome valja pribrojiti pristojba tužbe i presude od 800,00 kuna, te trošak vještva u iznosu od 2.500,00  kuna, ili ukupno 10.937,00 kuna, koliko su tuženici dužni naknaditi tužitelju.

 

Zato je valjalo temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu, preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev prihvatiti.

 

U odnosu na rješenje o kažnjavanju tuženika pod 1. I. K., pravilno prvostupanjski sud smatra da je tuženik ometao rad suda tako što je tijekom rasprave od 28. listopada 2010. godine ometao suca u vođenju rasprave.

 

Pregledom zapisnika od 28. listopada 2010. godine, tuženiku pod 1. I. K. očito nije išlo u prilog svjedočenja tada saslušanih svjedoka, pa je prigovarao i postavljao pitanjima svjedocima i pored tog što mu to  sudac nije dopustio.

 

Međutim, kako je tuženik pod 1. I. K. napustio sudnicu bez dopuštenja suca, ne može se zbog toga tuženiku nametati kazna, jer za napustiti sudnicu stranka može iz učtivosti pitati dopuštenje suca, ali ne mora, te može napustiti sudnicu kad je to stranke volja. Druga je pak situacija kada stranka bez razloga više puta izlazi – ulazi  u sudnicu, pa je na sucu da takvo postupanje procjeni je li se radi o ometanju rada suda ili ne. Upravo se tako  tuženik pod 1. I. K. ponašao tako što je, osim što je isticao prigovore i postavljao pitanja i pored upozorenja i zabrane suca, više puta izlazio i ulazio u sudnicu.

 

Stoga je pravilno prvostupanjski sud  odmjerio novčanu kaznu od 2.000,00 kuna.

 

Zato je valjalo temeljem čl. 380. st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženika pod 1. I. K. i potvrditi rješenje o izricanju novčane kazne.

 

U Splitu, 21. studenog 2013. godine