Broj: Pst 1031/2011

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Katarini Čulić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz P., zastupanog po punomoćnici G. V., odvjetnici u O., protiv tuženika M. R. iz P., zastupanog po punomoćnici V. Ć., odvjetnici u S., radi utvrđenja prava služnosti, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene dana 15. studenoga 2013.g. u nazočnosti punomoćnica stranaka, presude objavljene dana 30. prosinca 2013.g.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da u korist k.č.br. 4474/1 zk.ul.137 k.o. D. P. kao povlasnog dobra postoji pravo služnosti kolnika na teret k.č.br.4474/2 zk.ul.136 k.o. D. P. kao poslužnog dobra, koja služnost ide po cjelokupnoj dužini zapadne granice povlasnog dobra, a u širini 4 m između zapadne granice povlasnog dobra i zapadne granice poslužnog dobra, pa je tuženik M. R., pok. Z. dozvoliti tužitelju D. L. iz P. koristiti se tom služnošću.

II. Tuženik je dužan tužitelju izdati ispravu podobnu za upis prava služnosti kolnika iz t. I. ove presude u zemljišnoj knjizi za k.o. D. P., koju će za slučaj neizdavanja mijenjati ova presuda po njenoj pravomoćnosti."

 

II.              Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik u roku od 15 dna naknadi parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je dana 30. kolovoza 2011.g. podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava služnosti kolnog puta.

 

              U tužbi se navodi da je tužitelj vlasnik i posjednik k.č. br. 4474/1 zk.ul. 137 K.O. D. P. (stari broj čest.zgr. 479/5 K.O. P.) u naravi kuća površine 100m2 i dvor površine 30m2. Tužitelj da je svoju nekretninu stekao kupoprodajom od prednika I. R. pok. Z., brata tuženika, i to Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 11. studenoga 2008.g. Prednik tužitelja i sam tužitelj da su za jedini pristup na predmetnu nekretninu s javne površine koristili kolni put koji da ide po cjelokupnoj dužini zapadne granice k.č. broj 4474/1 ZK uložak 137 K.O. D. P., a u širini od 4 m između zapadne granice k.č. broj 4474/1 ZK uložak 137 K.O. D. P. i zapadne granice k.č. broj 4474/2 ZK uložak 136 K.O. D. P., u vlasništvu tuženika. Tužiteljev prednik da se tim kolnim putem neprekinuto koristio otkako je povlasnu nekretninu – kuću naslijedio od svog oca Z. R. još 1973.g., dakle preko 40 godina. Nekretnina da je formalno podijeljena među strankama dostavom prijavnog lista nadležnom katastru koji da je isti elaborat ovjerio i proveo 27. rujna 1999.g. Na temelju ranijeg usmenog dogovora sa svojim bratom, tuženikom M. R., a kasnije i ovjerenim Ugovorom o diobi od 5. travnja 2002.g. i sa ostalim sunasljednicima, nitko da predniku tužitelja nikada nije branio ni osporavao korištenje tog puta, pa je isti posjed prava služnosti kolnog puta prenio na tužitelja, posebno mu jamčeći zakonitost, istinitost i poštenje posjeda, prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora od 11. studenoga 2008.g. Od početka ljeta 2009.g. tuženik da smeta tužitelju da se koristi predmetnim putem, tako da on osobno i članovi njegove obitelji ostavljaju osobni automobil parkiran na predmetnom dijelu kolnog puta i tako tužitelju onemogućavaju jedini pristup na njegovu nekretninu. Tužitelj da je nastali spor pokušao riješiti mirnim putem, ali da se tuženik na to oglušio pa da je tužitelj pokrenuo kod ovog suda parnicu za smetanje posjeda koja se vodi pod poslovnim brojem P2-2366/10.

Predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi postojanje prava služnosti kolnika u korist nekretnine tužitelja, a  na teret nekretnine tuženika.

 

U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže odbijanje istog kao neosnovanog. Navodi kako je točno da je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnine oznake čest.zem. 4474/1 ZU 137, K.O. D. P., a koju da je kupio od brata tuženika – I. R.. Međutim, navodi kako je netočno da su pravni prednik tužitelja i tužitelj za jedini pristup na svoju nekretninu sa javne površine koristili kolni put koji ide po cijeloj dužini zapadne granice čest. zem. 4474/1 i zapadne granice čest.zem. 4474/2 K.O. D. P., u vlasništvu tuženika te da je nekretnina formalno podijeljena. Također ističe kako je netočno da bi tužitelj, a prethodno njegov pravni prednik, bio u posjedu prava služnosti kolnog puta preko nekretnine tuženika, kao i navod da bi tuženik od početka ljeta 2009.g. smetao tužitelju korištenje predmetnim putem na način kako je to navedeno u tužbi. Upravo suprotno, tuženik, kao ni njegov pravni prednik, da nisu nikada ostvarivali pravo služnosti preko nekretnine tuženika koja da se ni u kojem slučaju ne može nazvati kolnikom, kako to navodi tužba, što znači da nikada nije realizirana bilo kakva služnost na teret čest. zem. 4474/2 u vlasništvu tuženika, u korist nekretnine tužitelja. Za to da nije bilo nikakve potrebe budući da je tužitelj, jednako kao i prethodno njegov pravni prednik, do svoje nekretnine normalno dolazio sa sjevera, izravno sa javne prometnice. Dakle, sporni dio nekretnine tuženika oznake čest.zem. 4474/2 u naravi da ne predstavlja put već nekretninu na kojoj je tuženik sagradio obiteljsku kuću sa garažom oko koje da se nalazi dvorišni prostor čiji je sastavni dio prijeporno zemljište na kojem se bez ikakve osnove traži pravo služnosti. Tužitelj da ima pristup do svoje nekretnine, kuće i garaže, izravno sa javnog puta koji da je položen sjeverno od njegove kuće i ni na koji način da nije koristio kao prilaz do svoje nekretnine sporni dio nekretnine tuženika, a niti mu je to bilo potrebno.  Nekretnina tužitelja da je izravno spojena sa javnom prometnicom na koju direktno izlazi, a tužitelj da nesmetano direktno sa glavne prometnice ulazi na svoju nekretninu, bilo pješice ili automobilom te da ne postoji nikakav osnov za utvrđenje prava stvarne služnosti, tim prije što se radi o stvarnom pravu koje ograničava vlasničko pravo tuženika, što ne opravdava nikakva razumna svrha koja,prema čl. 175. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jest nužan uvjet da bi se služnost utvrdila.

 

Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze pregledom rješenja Ureda za katastarsko geodetske poslove od 28. listopada 2009.g. Klasa: UP/I-932-06/99-01/580, prijavnog lista za katastar od 12. siječnja 1999.g., zapisnika Općinskog suda u Splitu, zamljišno-knjižnog odjela broj Z-8500/2005/137 od 20. veljače 2009. g., kopije katastarskog plana od 15. rujna 2009.g., Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. studenoga 2008.g., Aneksa ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 29. prosinca 2008.g., izvatka iz zemljišne knjige za zk.ul. 137 K.O. D. P., povijesti upisa na čest.zem. 4474/1 i 4474/2 K.O. D. P., Ugovora o o diobi nekretnine od 28. svibnja 2002.g, izvatka iz zemljišnih knjiga za zk. ul. 136 K.O. D. P., izjave I. R. od 10. srpnja 2013.g. ovjerene kod javnog bilježnika A. Z. iz S., poslovni broj Ov-13475/13 od 10. srpnja 2013.g., pregledom spis ovog suda R1-1174/09 i P2-2366/10, fotografija lica mjesta, saslušani su svjedoci B. U., M. R., I. L. i I. R., a saslušani su i tužitelj i tuženik kao parnične stranke.

 

Stranke su popisale parnični trošak.

 

              Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

Predmet ove parnice je zahtjev tužitelja prema tuženiku za utvrđenjem postojanja prava služnosti kolnika na teret tuženikove nekretnine kao poslužne nekretnine, nadalje zahtjev  kojim se tuženiku kao vlasniku poslužnog dobra nalaže da tužitelju kao ovlašteniku prava služnosti omogući korištenje postojećom služnosti (zahtjev na trpljenje) te zahtjev za izdavanjem isprave podobne za upis prava služnosti

 

Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da tužitelj pravo služnosti crpi iz prava svoga prednika I. R., brata tuženika.

 

Odredbom čl. 186. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) propisano je da je stvarna služnost stvarno pravo svagdašnjeg vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti.

 

Služnost se može osnovati temeljem pravnog posla, odluke suda ili druge vlasti ili samoga zakona (čl.218ZV-a), a kada se osniva pravnim poslom, istim mora biti određen sadržaj služnosti, a određuje ga  svojom voljom ili u sporazumu  sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar (čl. 174. ZV-a). Nadalje, odredbom čl. 219. ZV-a propisano je da pravni posao kojemu je cilj osnutak služnosti, osim što mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost, treba biti i u pisanom obliku ako je poslužna stvar nekretnina, a osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini (čl. 220. ZV-a).

 

Odredbom čl. 233. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01) propisano je da je ovlaštenik prava služnosti ima pravo zahtijevati od vlasnika poslužne stvari da prizna i trpi njegovo pravo služnosti kao teret na poslužnoj stvari te da trpi izvršavanje ovlaštenikova prava na njoj, odnosno propušta činiti na njoj ono što je zbog ovlaštenikova prava dužan propuštati (actio confessoria).

 

Odredbom čl. 234. Zakona o vlasništvu propisano je da da bi ovlaštenik prava služnosti mogao pred sudom odnosno drugim nadležnim tijelom ostvariti svoje pravo služnosti, mora dokazati svoje pravo služnosti i tuženikov čin onemogućavanja ili uznemiravanja izvršavanja tog prava.

 

Među strankama nije sporno da je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnine oznake čest. zem. 4474/1 ZU 137, K.O. D. P., a koju je kupio od brata tuženika – I. R. te da je tuženik vlasnik i posjednik čest.zem. 4474/2 ZU 136 K.O. D. P..

 

Sporno je da li je tužitelj, a prethodno njegov pravni prednik, ovlaštenik prava služnosti kolnika  koji ide po cijeloj dužini zapadne granice čest.zem. 4474/1 i zapadne granice čest.zem. 4474/2 K.O. D. P., preko nekretnine tuženika i da li tuženik onemogućava tužitelja u vršenju njegovog prava služnosti.

 

Na okolnost postojanja prava stvarne služnosti saslušane su parnične stranke.

 

Tužitelj je u svom iskazu naveo kako je kupio zemljišnu česticu od brata tuženika, I. R.. Prije nego je kupio nekretninu da je pitao tuženika da li može kupiti tu kuću i da li se on slaže s tim, na što da mu je tuženik rekao da može, da bolje da on tu nekretninu kupi nego neki stranac. Tada da su mu rekli da ima pravo prolaza i to samo pravo prolaza jer kada je pitao gdje će parkirati, da su mu rekli da se može parkirati u garaži. Prolaz da ima 3m. Godinu dana da je sve bilo u redu i misli da je do problema s prolazom došlo kada je netko udario automobil tuženikove kćerke. Tada da su počeli parkirati na putu i priječiti mu put do kuće. Prilikom kupnje brat tuženika, I. R., da mu je rekao da ima pravo prolaza. Navodi kako je to jedini pristup na njegovu nekretninu.

 

Tuženik je u svom iskazu naveo kako ono što tužitelj naziva putem nije u naravi put već da je to dio okućnice, dvora, širine šest metara. Sjeveroistočni dio da pripada tužitelju, a zapadni dio da pripada tuženiku i to da je bio i uvjet kada su se tuženik i njegov brat dijelili. Tužitelj da ima svoja tri metra i smatra da mu je to dostatno za prolaz. Magistrala da je u odnosu na objekt sjeverno i kada se ulazi, da se ulazi sa sjevera na jug s glavne prometnice. Sporni dio da mora imati slobodan jer da mu je to jedini ulaz preko njegovog dvora do garaže i kuće. Njegov brat da nije koristio taj dio kojeg tužitelj naziva putem jer da je njegova garaža zapravo njemu služila za dnevni boravak budući je iznajmljivao apartmane. Prilikom kupnje nekretnine tužitelj da je doista došao pričati sa njim da li on to može kupiti, ali o dijelu što se tiče prolaza putem da nisu razgovarali. Tužitelj da sa svoja tri metra može nesmetano ući u nekretninu čak i ako su parkirana auta na tuženikovom dijelu. Istaknuo je da postoji nalaz i mišljenje vještaka u drugom predmetu iz kojeg da je razvidno da tužitelj ima drugi pristup s javne ceste na svoju nekretninu. Njegova kćerka da je počela parkirati automobil na dio nekretnine koji je predmet spora kada je dobila automobil prije otprilike tri-četiri godine i da oštećenje automobila njegove kćerke nije nikakav razlog za razmirice sa tužiteljem, niti da je to vezano za korištenje ovog puta.

 

Pregledom Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. studenoga 2008.g. sud je utvrdio da je istim I. R. kao prodavatelj prodao tužitelju kao kupcu nekretninu upisanu  u zemljišne knjige koje se vode kod Općinskog suda u Splitu u zk. ul. br.1144 k.o. P., kao čest. zgr. 479/5 (kat. čest. 4474/1) u naravi kuća i dvor, ukupne površine 130,00 m2, od čega kuća od 100m2 i dvor od 30 m2. Člankom 6. istoga je ugovoreno da će tužitelj u miran i zakonit posjed nekretnine stupiti na dan isplate cjelokupnog iznosa kupoprodajne cijene (isplata cjelokupne kupoprodajne cijene ugovorena je najkasnije do 5. siječnja 2009.g.). Nijednim člankom ugovora nije utvrđeno postojanje prava slušnosti kolnika u korist kupljene nekretnine, a na teret tuženikove nekretnine. Aneksom Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 8. studenoga 2008.g. utvrđeno je da prodavatelj I. R. nema više nikakvih daljnjih potraživanja prema tužitelju kao kupcu te da potpisom Aneksa dozvoljava tužitelju ulazak u zakonit i materijalni posjed kupljene nekretnine.

 

Pregledom Ugovora o diobi nekretnine od 28. svibnja 2002.g, sud je utvrdio da je nekretnina koju je tužitelj kupio od I. R. po diobenom ugovoru pripala u cijelosti upravo I. R., ali ni u diobenom ugovoru se nigdje ne spominje pravo služnosti zasnovano u korist te nekretnine

 

Na okolnost da li je pravni prednik tužitelja I. R. bio ovlaštenik prava služnosti kolnika na teret nekretnine tuženika saslušani su svjedoci I. R., M. R., B. U. i I. L..

 

Svjedok I. R. je u svom iskazu naveo da je s tužiteljem sklopio kupoprodajni ugovor kojim je prodao svoju kuću površine 100 m2 i svoju stranu dvora od 30 m2. Bratovom stranom dvorišta da se nikada nije služio kao kolnim prilazom jer da za to nije imao potrebe budući je on garažu koja postoji u prizemlju kuće koju je prodao koristio za stanovanje jer je iznajmljivao četiri apartmana u kući. Tužitelju da nije mogao prodati nešto što nije njegovo. Obiteljska dioba da je bila prije kupoprodajnog ugovora, 2002.g. i da je po toj diobi dobio točno ono što je prodao. Po diobi da se točno znalo koji je dio dvora njegov, a koji je dobio brat. Fizička dioba da je provedena jer da je pred sudom morao reći gdje je granica koja se vidi u prerisu te da je njegova čestica imala jedan broj, a bratova drugi. Prilikom kupnje tužitelj da je sve provjerio u katastru i da je vidio granice koje su tamo naznačene. Isti da je pogledao kuću i na terenu, da je bio jedno 5-6- puta, a stupio je u posjed nakon posljednje isplate.

 

Svjedokinja M. R., majka tuženika, je u svom iskazu navela da je ono za što tužitelj tvrdi da je put zapravo dvor tuženika. Svaki njen sin (tuženik i I. R.) da  je dobio dio nekretnine odnosno dvor po pola. Jasne granice na dvoru da nema. Njen sin I. R. da je prodao nekretninu tužitelju i da se uvijek znalo čije je što. Niti tuženik ima pravo na tužiteljev dio, niti tužitelj na tuženikov. Tužitelj da može nesmetano do svoje kuće prolaziti svojim dijelom. Njen sin I. R. da je garažu u kući koju je prodao tužitelju koristio kao stan. Tu da se nikada ništa nije parkiralo. Tužitelj da ima izravni pristup na svoju nekretninu s javnog puta sa sjevera.

 

Svjedok I. L. je u svom iskazu naveo da dugi niz godina poznaje tuženikovog brata I. R. koji je prodao svoju kuću tužitelju D. L.. Upravo I. R. da ga je upitao da li možda ima nekoga tko bi tu kuću kupio te da mu je pokazao što je u biti bilo njegovo kako bi on potencijalom kupcu mogao reći što kupuje. Tako da mu je pokazao kuću, garažu. U garaži da je bilo parkirano auto i ispred da se nalazio jedan banak za koji mu je rekao da ga gosti mogu koristiti. Ulaz u garažu da je bio slobodan. Kada ga je pitao što je okolo kuće njegovo da mu je rekao da je sve ispred kuće njegovo vlasništvo i da brat ima prolaz. Poslije da ga je sreo u bolnici na F., možda 2011.g., i da je tada saznao da postoje nekakve razmirice između tužitelja i tuženika, a tom prilikom mu je rekao da je on bratu prepisao vlasništvo od puta dole. Koliko on zna, tu da se nikada nisu parkirali auti, od 1973.g. Nije se mogao izjasniti da li su se braća podijelila.

 

Svjedok B. U., mladić tuženikove kćerke, je u svom iskazu je naveo da mu je poznato da tužitelj i tuženik imaju razmirice vezano za prolaz po putu koji vodi do kuće tuženika, ali da mu nisu poznati nikakvi dogovori između tužitelja i tuženika vezano za pravo prolaza spornim dijelom, koji u biti ni nije put nego okućnica tuženika. Kada se gleda sa ceste, sa lijeve strane da se nalazi dvor tuženika, a u produžetku na dnu da se nalazi kuća tužitelja. Tužitelj da može nesmetano proći do svoje kuće. Taj put kojim se prolazi da je širok cca 5-6 metara i da mogu stajati dva automobila paralelno. Koliko on zna, tužitelj da ima prilaz na svoju nekretninu s ceste. U kuću tuženika kao mladić njegove kćerke da dolazi 3-3 i pol godine, da je svaki dan u posjetu tuženikovoj obitelji  i da nikada nije  tužitelja ili nekoga od njegovih vidio da prolazi ovim dijelom koji je vlasništvo tuženika.

 

Dakle, iz iskaza pravnog prednika tužitelja I. R. proizlazi da su se jasno znale granice između njegove i bratove (tuženikove) nekretnine, da je to bilo uređeno diobenim ugovorom iz 2002.g. koji je sklopljen prije kupoprodajnog ugovora i da isti nikada nije koristio dio bratova dvora kao kolni prilaz jer da za to, uostalom, nije ni imao potrebe budući je garažu koja postoji u kući koju je prodao koristio za stanovanje. Navode tuženika i I. R. je potvrdila i njihova majka, svjedokinja M. R., a njihove navode nije ni opovrgnuo svjedok I. L. jer se isti u svom iskazu nije izjasnio o korištenju tuženikovog dijela dvora kao kolnog prilaza za tužiteljevu nekretninu, već je samo govorio o tome da se na spornom dijelu nisu parkirali automobili, međutim činjenica da se na dijelu tuženikovog dvora nisu parkirali automobili ne ukazuje na postojanje prava služnosti kolnika u korist susjedne (tužiteljeve) nekretnine. Svjedoci I. R., M. R. pa i svjedok I. L. (za razdoblje posljednje tri godine) su naveli da se sporni dio tuženikovog dvora nikada nije koristio kao kolni prilaz za tužiteljevu kuću. Ovi iskazi su uostalom u skladu s diobenim ugovorom iz 2002.g. i kupoprodajnim ugovorom iz 2008.g. jer se u istima nigdje ne spominje pravo služnosti kolnika u korist tužiteljeve nekretnine, a na teret tuženikove nekretnine. Dakle, nijedan dokaz izveden u ovom postupku ne upućuje na to da je bilo tužitelj, bilo njegov prednik izvršavao pravo služnosti kolnika na dijelu tuženikove nekretnine.

 

Ističe se da, u slučaju da se služnost zasniva  pravnim poslom, njen sadržaj  određuje  svojom voljom ili u sporazumu  sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar (čl. 174. ZV-a), a poslužna stvar je u ovom slučaju  u vlasništvu tuženika, međutim u spis nije priložen nijedan dokaz koji bi upućivao da je tuženik pristao na zasnivanje služnosti sadržaja kakav je utužen bilo s tužiteljem bilo s njegovim prednikom. Dodatno je za navesti da pravni posao kojemu je cilj osnutak služnosti, osim što mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost, treba biti i u pisanom obliku ako je poslužna stvar nekretnina (čl. 219. ZV-a), a tužitelj nije dokazao da takav ugovor postoji. I konačno, služnost se osniva uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini (čl. 220. ZV-a), međutim kako tužitelj nije dokazao postojanje ugovora (titulusa), tužitelj ni ne može zahtijevati od tuženika izdavanje clausule intabulandi.

 

Za navesti je da, sve i da je postojao usmeni dogovor između pravnog prednika tužitelja i tuženika o pravu služnosti kolnika (a što nije dokazano), pravo stvarne služnosti ne može se steći na temelju usmenoga ugovora koji je realiziran kad nije izvršen upis u zemljišne knjige. Taj upis ima konstitutivan karakter za stjecanje prava stvarne služnosti pravnim poslom. Stoga, ako nema upisa, pravni posao ostaje u području obveznog prava sve i kad je ovlašteni stupio u posjed i otpočeo s nesmetanim vršenjem sadržaja prava stvarne služnosti      (VSRH, Rev-359/00 od 9. srpnja 2003.g.).

 

Za navesti je da tužitelj tužbom traži utvrđenje već postojećeg prava služnosti kolnika te da se  temeljem već postojećeg prava naloži tuženiku trpljenje tužiteljevih radnji koje čini sadržaj tog prava služnosti (a koje radnje mu je tuženik navodno onemogućio).

Kako sud nije utvrdio da je tužitelj ovlaštenik prava služnosti, nije bilo osnove ni da se tuženiku naloži da omogući tužitelju korištenje postojećom služnosti, odnosno kako nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 234. Zakona o vlasništvu (tužitelj nije dokazao svoje pravo služnosti), sud je odbio tužiteljev zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u t. I. izreke.

 

Ističe se da je odredbom čl. 191. ZV-a dana mogućnost osnivanja nužnog prolaza        (služnost puta koje osniva sud na zahtjev vlasnika nekretnine do koje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putem), međutim ovom tužbom se traži utvrđenje već postojećeg prava služnosti, a ne osnivanje nužnog prolaza (konstitutivna tužba). Za navesti je da je pregledom spisa ovog suda posl. br. P2-2366/10 (po tužbi tužitelja protiv M. R. i D. K. zbog smetanja posjeda kolnog puta), sud utvrdio da je očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka prometne struke utvrđeno da tužitelj ima nesmetani prilaz na svoju nekretninu s javne ceste. Dodatno je za navesti da se nužni prolaz osniva danom pravomoćnosti sudske odluke i bez upisa u zemljišnu knjigu (a točkom II. tužbenog zahtjeva tužitelj traži izdavanje tabularne isprave, što sve ukazuje da se ne radi o tužbi iz čl. 191. i 224. ZV-a).

 

I konačno, ako je tužitelj i mislio na osnivanje stvarne služnosti temeljem zakona-dosjelošću, onda je trebao dokazati da ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njen sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio  (čl. 229. ZV-a). Tužitelj nije dokazao da je njegov prednik izvršavao sadržaj prava služnosti čije utvrđenje ovom tužbom traži (pravni prednik tužitelja I. R. je u svom iskazu izričito naveo da nije koristio dio tuženikovog dvora kao kolni prilaz na svoju nekretninu).

Za navesti je da je tužitelj stekao nekretninu 2008. g., a tuženik se očito protivio tužiteljevom  izvršavanju sadržaja prava služnosti kolnika, što je razvidno iz naprijed spomenute parnice.

 

Za rješenje ovog spora nije odlučno kada je kćerka tuženika počela parkirati automobil u dvoru svoga oca jer tužitelj nije dokazao da je ovlaštenik prava služnosti, stoga ni parkiranje automobila u vlasništvu tuženika i njegove obitelji  u dvoru tuženika ne može predstavljati sprečavanje ostvarivanja tužiteljevog  prava služnosti.

 

Sud je odbio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta uz prisustvovanje vještaka geodetske struke radi utvrđenja koji se točno dio tuženikove nekretnine koristi (kako bi se isti označio točkama, bojama i površinom i  da bi se služnost mogla upisati u zemljišne knjige) jer se ovaj dokaz ukazao suvišnim, obzirom da je sud utvrdio da tužitelj nije ovlaštenik prava služnosti kolnika, a kako je sve to naprijed navedeno.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 25/13 – dalje ZPP), a kojom je propisano da je stranka koja izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove parničnog postupka.

 

Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na  tužbu i obrazloženog podneska od 28. kolovoza 2013. g. u iznosu od po 1.000,00 kn, a ovo sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 37/05 i 148/09 – dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora od 1.000,00 kn. Nadalje, priznat mu je trošak zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari održanima 22. studenoga 2012.g., 31. siječnja 2013.g., 12. travnja 2013.g. 23. listopada 2013.g. i 15. studenoga 2013.g. u iznosu od po 1.000,00 kn sukladno Tbr.9. t. 1. Tarife. Za zastupanje na ročištu od 2. rujna 2013.g. priznat mu je iznos od 500,00 kn sukladno Tbr. 9. t. 2. Tarife. Dakle, tuženiku je priznat trošak zastupanja u iznosu od 7.500,00 kn, što uvećano za PDV od 25 % daje ukupan trošak zastupanja u iznosu od 9.375,00 kn koji iznos je tuženiku i dosuđen te je odlučeno kao u t. II. izreke.

 

              Budući je tužitelj izgubio spor, odbijen je njegov zahtjev za naknadom parničnog troška u iznosu od 8.125,00 kn te je odlučeno kao u t. III. izreke.

 

U Splitu, 30. prosinca 2013.g.