Broj: Rev 1276/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića i Brune Frankovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz S., kojega zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u S., protiv tuženika I. N. iz S., koga zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-111/2012 od 7. veljače 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-269/08 od 26. listopada 2011., u sjednici od 3. veljače 2015.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 47.000,00 EUR s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 23.370,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu koji tužitelj u tužbi i u podnescima od 18. ožujka 2011. (list 109 spisa) te od 20. svibnja 2011. (list 116 spisa) temelji na tvrdnji o postojanju ugovora o zajmu i o djelomičnom neispunjenju ugovorne obveze tuženika kao zajmoprimca u iznosu od 12.000,00 EUR, odnosno, kako to kasnije navodi, u iznosu od 47.000,00 EUR.

 

Saslušan kao stranka 24. rujna 2010. tužitelj navodi da sporno "potraživanje proizlazi iz kupoprodaje njegove kuće kupcu I. M." koji mu je dio kupoprodajne cijene isplatio u novcu, a drugi dio prijenosom vlasništva svojeg stana u S. Prema iskazu tužitelja u vezi toga stana je, sukladno dogovoru stranaka, zaključen kupoprodajni ugovor između I. M. i tuženika uz obvezu tuženika da tužitelju isplati kupoprodajnu cijenu od 72.000,00 EUR, od kojeg iznosa još nije plaćeno 12.000,00 EUR.

 

Prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 221.a ZPP zaključio da tužitelj tijekom postupka nije dokazao činjenične tvrdnje iz tužbe i iz podnesaka dostavljenih sudu (i nakon izvedenog dokaza saslušanjem stranaka), prema kojima je činjenična i pravna osnova zahtjeva isplata u ispunjenju obveze iz ugovora o zajmu. 

 

Iako navodi da je nesporna činjenica da je stan u Iločkoj 17 od I. M. kupila supruga tuženika, prvostupanjski sud zaključuje da su "vjerojatno tužitelj i tuženik imali dogovor u svezi ustupanja predmetnog kupoprodajnog ugovora stana u S., s I. M., odnosno da na mjesto I. M. stupi tužitelj“. Polazeći od te činjenične osnove prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjeni uvjeti za ustupanje ugovora jer pristanak tuženika kao treće osobe, sukladno odredbi čl. 145. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01- dalje: ZOO), nije dan u propisanoj pisanoj formi, a tužitelj da nije dokazao da je došlo do pretežne realizacije ustupa ugovora i njegove konvalidacije u smislu čl. 73. ZOO. Konačno, zaključuje prvostupanjski sud da tužitelj tijekom postupka svojim nedosljednim i proturječnim tvrdnjama i iskazom nije dokazao ni visinu tražbine temeljene na potonjoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

 

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio je činjenična utvrđenja i izraženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda.

 

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenoj po drugostupanjskom sudu.

 

Suprotno tvrdnji revidenta nije pred drugostupanjskim sudom učinjena navedena bitna povreda, jer o odlučnim činjenicama drugostupanjska presuda, kojom se u bitnom prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije dokazao ni činjenične tvrdnje o postojanju obveze na temelju ugovora o zajmu, a niti na temelju preuzetog kupoprodajnog ugovora, ima dostatne i neproturječne razloge i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga pretežni revizijski razlozi kojima tužitelj sada u reviziji prvi put iznoseći tvrdnju da je činjenična i pravna osnova zahtjeva ispunjenje obveze iz preuzetog duga, te time u vezi osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, kao nedopušteni nisu cijenjeni.

 

Svaka strana u dvostranom ugovoru može, ako na to pristane druga strana, ustupiti ugovor nekoj trećoj osobi koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora. (čl. 145. st. 1. ZOO). Pristanak na ustupanje ugovora pravovaljan je samo ako je dan u formi propisanoj u zakonu za ustupljeni ugovor (st.3.).

 

Prema odredbi čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12- dalje. ZV) pravni posao kojem je cilj stjecanje vlasništva nekretnina, da bi bio valjan, uz ostale pretpostavke valjanosti, treba biti u pisanom obliku. Stoga nije osnovana tvrdnja revidenta da za sklapanje ugovora kojem je predmet kupoprodaje nekretnina, pisana forma nije uvjet valjanosti, slijedom čega da su nižestupanjski sudovi, pogrešno primijenili materijalno pravo iz čl. 145. st. 3. ZOO.

 

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Slijedom iznesenog, budući ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 3. veljače 2015.