Broj: Gžp-1225/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja D. S. S. iz B., Republika S., koga zastupa punomoćnik J. D. odvjetnik u H., protiv tuženika J. B. iz O., koga zastupa punomoćnik R. B. odvjetnik u J., radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Starom Gradu od 18. srpnja 2014. pod poslovnim brojem 2P-477/13, u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Starom Gradu od 18. srpnja 2014. pod poslovnim brojem 2P-477/13.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za ½ dijela prava vlasništva nekretnina označenih kao čest.zem.3413/8, 3413/11, 3413/12, 3413/13, z.ul. 1255 k.o. P.

 

2. Dužan je tuženik predati tužitelju u posjed dio nekretnine označene kao čest. zem. 3413/8, 3413/11, 3413/12, 3413/13, z.ul. 1255 k.o. P., u naravi stan u suterenu ukupne površine 52,15 m², koji se sastoji od sobe površine 12,25 m², kupatila sa predsobljem površine 9,45 m², ulazom sa predsobljem površine 12,25 m² i sobe površine 18,20 m², stan u prizemlju ukupne površine 67,12 m², a koji se sastoji od sobe površine 12,25 m², spavaće sobe površine 12,25 m², kuhinje površine 9,45 m2, ulaza sa kupatilom površine 9,45 m², spavaće sobe površine 18,20 m² i pripadajuće mu terase površine 12,25 m² i stan na katu ukupne površine 47 m², a koji se sastoji od stepeništa površine 2,25 m², ulaza sa kupatilom površine 9,45 m², sobe površine 12,25 m², spavaće sobe površine 12,25 m², terase površine 6,12 m², dvije terase prema moru površine 3,64 m² i 6,12 m² sa dijelom pripadajuće mu okućnice, a sve u roku od 15 dana.

 

3. Ovlašten je tužitelj ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za ½ dijela na nekretninama označenim kao čest. zem. 3413/8, 3413/11, 3413/12, 3413/13, z. ul. 1255 k.o. P., uz prethodni izbris istog prava sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

 

4. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 20.262,50 kn, sve u roku od 15 dana."

 

Rješenjem suda prvog stupnja određena je privremena mjera te zabrana otuđenja i opterećenja nekretnina koje su predmet spora uz zabilježbu ove privremene mjere u zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Starom Gradu i uz određenje da je ova privremena mjera na snazi do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka te da žalba protiv ovog rješenja ne odgađa ovrhu.

 

Žalbu protiv ove presude i rješenja podnosi tuženik.

 

Pobija odluku suda prvog stupnja iz svih razloga koje predviđaju odredbe iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje u tekstu: ZPP) uz prijedlog da presuda bude ukinuta i vraćena sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili pak da bude preinačena na način da se odbije zahtjev tužitelja i prijedlog za određivanje privremene mjere.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavak 1. ZPP-a prvostupanjski sud je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužitelju.

 

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora jest, zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom za ½ dijela nekretnine označene kao čest. zem. 3413/8/11/12/13 sve Z.U. 1255 k.o. P. te da isti bude ovlašten na uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige ovih nekretnina uz zahtjev na zaštitu za povrat stvari sukladno odredbi iz članka 161. i pridružujućim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje u tekstu: ZV).

 

U smislu odredbe iz članka 161. ZV-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed stvari, a sukladno odredi iz članka 162. stavka 1. ZV-a da bi ostvario to svoje pravo pred sudom da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, tužitelj mora dokazati da je stvar dakle sporna nekretnina, za koju traži da se utvrdi vlasnik za 1/2 dijela, njegovo vlasništvo te da se ona nalazi u posjedu tuženika.

 

Tijekom postupka nije bilo sporno pitanje da se cjelokupna nekretnina nalazi u posjedu tuženika.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je sve izvedene dokaze cijenio savjesno i brižljivo, svaki zasebno i sve dokaze zajedno te je na temelju rezultata cjelokupnog postupka iznio činjenice koje smatra utvrđenim valjanom primjenom odredbe iz članka 8. ZPP-a.

 

Dakle, u valjanom provedenom parničnom postupku sud je utvrdio:

 

- da je tuženik u to vrijeme sa uknjiženim vlasnikom P. D. zaključio Ugovor o prodaji od 10. svibnja 1999. i Aneks tom ugovoru od 16. srpnja 1999.,

 

- da je u tom pravnom poslu prodaje P. D. zastupala punomoćnica B. R. te da je temeljem ovih ugovora u zemljišnim knjigama tuženik upisan kao vlasnik nekretnina koje su predmet ovog spora,

 

- da je u kupoprodajnom ugovoru prodajna cijena za navedene nekretnine od 60.000,00 DEM dok je Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava H. izvršila procjenu predmetne nekretnine radi određivanja poreza u visini 960.000,00 kuna,

 

- da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 6. lipnja 1986. godine i dodatkom tom ugovoru od 19.  lipnja 1987. kupio najprije dio od 159/797, a zatim 150/797 dijela cjeline nekretnine označene kao čest. zem. 3413/8 k.o. P. što je u naravi predstavljalo najprije sjeverni dio a zatim zapadni dio parcele pobliže označena na skici kao sastavnom dijelu tog ugovora, s ovlaštenjem za uknjižbu i to u točci 7. Ugovora o kupoprodaji od 6. lipnja 1986. odnosno točci 6. u dodatku ugovora o prodaji od 19. lipnja 1987.,

 

- da je punomoćnica tužitelja u predmetu kupoprodaje bila J. P. koja je temeljem tih ugovora podnijela prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva, koji nije proveden u zemljišne knjige,

 

- da je tuženik znao za prava tužitelja na spornoj nekretnini i njegov suvlasnički dio kod sklapanja pravnog posla kupoprodaje sa D. P. 1999. zbog čega da nije postupao u dobroj vjeri a kako se temeljem odredbi iz članka 115. stavka 2. ZV-a na temelju pravnog posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kod stjecanja vlasništva u dobroj vjeri a tuženik prilikom sklapanja ugovora o kupoprodaji nije bio u dobroj vjeri u odnosu na suvlasnički dio tužitelja na predmetu spora, zbog čega da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva više od onoga što je imao sam prodavatelj D. P., dakle više od 1/2 dijela,

 

- da su tužitelj u ovoj parnici i D. P. dana 27. kolovoza 1987. sklopili dogovor o zajedničkoj izgradnji zgrade za odmor kao i Aneks tog ugovora kojim su dogovorili troškove oko "pripreme placa za izgradnju", troškove oko izgradnje objekta, rokove izgradnje, suvlasničke omjere i dijelove koji će u tako izgrađenoj zgradi svakoj od stranaka pripasti u isključivo vlasništvo,

 

- da je zgrada izgrađena, da su izvršene sve obveze iz ovog ugovora, o čemu je D. P. izdao potvrdu 13. siječnja 1990.

 

Temeljem iznesenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj koji nije postigao upis prava vlasništva temeljem ugovora o kupoprodaji pravo vlasništva pa nije ni mogao steći pravo vlasništva bez tog upisa sukladno odredbi iz članka 33. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/01, dalje u tekstu: ZOVO) i tužitelj da je postao suvlasnik zgrade i pripadajućeg zemljišta temeljem pravila o građenju sukladno odredbi iz članka 26. ZOVO-a., da su i graditelj i vlasnik zemljišta bili savjesni, a svoje međusobne odnose regulirali su pismenim ugovorom o zajedničkoj gradnji i prijenosu prava vlasništva.

 

Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj izgradnjom nekretnine koja je realizacija ugovora o zajedničkoj izgradnji zgrade sklopljenom sa P. D., odnosno građenjem na tuđem zemljištu, stekao suvlasništvo na predmetnoj nekretnini. To iz razloga što je ugovor o zajedničkoj gradnji objekta realiziran, učesnici gradnje postali su originarnim putem suvlasnici tog izgrađenog objekta, zajedno sa pripadajućim zemljištem pri čemu upis u zemljišne knjige ima tek deklaratorni učinak.

 

Stjecanje prava vlasništva (1987.-1990.) građenjem bilo je moguće budući tužitelj u vrijeme realizacije ugovora o zajedničkoj izgradnji nije bio strana fizička osoba zbog čega se na njega ne mogu primijeniti odredbe iz članka 354. - 358. ZV-a koji zakon je stupio na snagu dana 1. siječnja 1997.

 

Gornja utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u potpunosti prihvaća ovaj žalbeni sud jer je ocjena provedenih dokaza utemeljena i logična pa se tuženik radi suvišnog ponavljanja upućuje na razloge pobijane presude.

 

Suprotno žalbenim navodima sud je odlučio u granicama tužbenog zahtjeva sukladno odredbi članka 2. ZPP-a tužitelj nije zahtijevao da se utvrdi etažnim vlasnikom pojedinih dijelova izgrađene stambene zgrade a kako tuženik, kao što je to već naprijed navedeno nesporno drži cijelu nekretninu u posjedu a s obzirom na prethodno utvrđenje zaključak je prvostupanjskog suda kojeg je prihvatio ovaj žalbeni sud da je tuženik originarnim putem postao suvlasnik predmetne nekretnine, to je prihvatiti odluku prvostupanjskog suda koja je utemeljena na odredbama iz članka 161. i 162. ZV-a i pružiti zaštitu suvlasničkih prava tužitelja na spornoj nekretnini, predajom određenih dijelova te nekretnine u posjed tužitelju (suglasno ugovoru o zajedničkog gradnji).

 

Iz izloženog dakle proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba podnesena a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

S obzirom na iznesena utvrđenja i odluku prvostupanjskog suda o glavnoj stvari koja je potvrđena to je odluka o određivanju privremene mjere kojom se zabranjuje otuđenje i opterećenje navedenih nekretnina upisanih u Z.U. 1255 k.o. P. osnovana i utemeljena na odredbi članka 298. stavak 1. i 2. u vezi sa odredbom iz članka 299. stavak 1. točka 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08) koju uredbu valja primijeniti temeljem odredbi članka 369. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12 i 25/13). Stoga a temeljem odredbi iz članka 380. stavka 1. točke 2. žalbu tuženika kojom se pobija rješenje kojim je određena privremena mjera valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

U Splitu 26. ožujka 2015.