Broj: Rev 1713/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INA–I. nafte, d.d. Z., …, kojeg zastupaju punomoćnik D. P., odvjetnik u P., … i Lj. O.-M. (temeljem generalne punomoći 22 Su-1444/08-2), dipl. iur. s položenim pravosudnim ispitom, protiv tuženika Grada Pule, radi utvrđenja prava vlasništva na nekretnini i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-2963/09-3 od 10. svibnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u  Puli – Pola poslovni broj P-3833/06-45 od 26. lipnja 2009., u sjednici održanoj 1. rujna 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik kč. br. 1666/1 skladište uz trgovinu, benzinska stanica površine 2703 m2, upisana u zk. ul. 1162 k.o. P., te da se naloži tuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na navedenoj nekretnini, a koju će u protivnom zamijeniti navedena presuda, te da mu naknadi parnični trošak.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Neosnovano se u reviziji (opisno) prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer pobijana presuda sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, zbog čega je pobijana presuda jasna i razumljiva, te se pravilnost iste može ispitati.

 

Navodi revizije zapravo polemiziraju s činjeničnim utvrđenjem nižestupanjskih sudova, no pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a nije dopušteni revizijski razlog pa takvi navodi nisu uzeti niti uzeti u razmatranje.

 

Budući da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu uočene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je vlasnik predmetne čestice na kojoj je izgrađena benzinska postaja sa pratećim sadržajima te za izdavanje tabularne isprave podobne za upis njegova prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Kao pravne osnove stjecanja prava vlasništva navedene nekretnine tužitelj navodi građenje na tuđem zemljištu, zatim odredbe o pretvorbi društvenog vlasništva u privatno, kao i odredbe Zakona o osnivanju javnog poduzeća I., kao specijalnog zakona.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, u bitnome polazeći od zaključka da je tužitelju od strane pravnog prednika tuženika (ondašnje općine P.) dodijeljeno na korištenje predmetno neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu na kojem je izgradio benzinsku postaju sa pratećim sadržajima, smatrajući da to proizlazi iz priložene dokumentacije (odobrenje za gradnju benzinske stanice, građevinska dozvola, uporabno rješenje i dr.), no unatoč tome tužbeni zahtjev tužitelja nalaze neosnovanim iz razloga jer tužitelj priloženim ispravama, tj. popisnom listom (bilancom) osnovnih sredstava na dan 30. rujna 1990. nije dokazao da je predmetno zemljište (koje je u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja tuženika) u postupku pretvorbe tužitelja iz javnog poduzeća u dioničko društvo unijeto u temeljni kapital tužitelja sukladno Zakonu o osnivanju javnog poduzeća I. – I. nafte („Narodne novine“, broj 42/90).

 

Iz istog razloga, tj. jer vrijednost predmetne nekretnine (kako zemljišta tako i zgrade) nije procijenjena  kapital društva, sudovi  smatraju da tužitelj nije stekao pravo vlasništva niti po osnovi odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99 22,00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 30/10 i 17/12 - dalje: ZVDSP), kojima je regulirana pretvorba prava korištenja i raspolaganja u privatno vlasništvo.

 

Također, sudovi nalaze da tužitelj pravo vlasništva nije stekao niti građenjem na tuđem zemljištu – u smislu pravnog pravila iz paragrafa 418. bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ).

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva, prema nalaženju ovog suda, pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

 

Prema odredbi čl. 5. Zakona o osnivanju javnog poduzeća I. - I. nafte, društvena sredstva utvrđena bilancom stanja na dan 30. rujna 1990. u poduzećima navedenim u čl. 4. tog Zakona prenose se na I. - I. nafte i postaju državno vlasništvo.

 

Zakonom o prestanku važenja Zakona o osnivanju javnog poduzeća I. - I. nafte („Narodne novine“, broj 60/93) javno poduzeće I. koje je bilo u većinskom vlasništvu RH preoblikovano je u dioničko društvo.

 

Dakle, iz citiranog čl. 5. Zakona o osnivanju javnog poduzeća I. proizlazi da za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine (zemljište sa izgrađenom trgovinom i benzinskom stanicom) od strane  javnog poduzeća I. moraju biti ispunjene dvije kumulativne pretpostavke: 1) da je I. stekla pravo korištenja spornog zemljišta i 2) da je isto uneseno u bilancu na dan 30. rujna 1990.

 

U konkretnom slučaju utvrđenje je sudova da je tužitelj, unatoč tomu što nema  rješenje općinskog organa nadležnog za imovinskopravne poslove (tadašnje Skupštine  općine P.)  o dodjeli predmetnog zemljišta na korištenje pravnom predniku tužitelja (u svrhu izgradnje benzinske postaje sa svim pratećim sadržajima), stekao pravo korištenja predmetnog neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu – iz čega, dakle, proizlazi da je ostvarena prva navedena pretpostavka.

 

Međutim, unatoč tomu sudovi odbijaju tužbeni zahtjev nalazeći da u konkretnom slučaju nije ostvarena druga rečena pretpostavka, tj. da predmetno zemljište na kojem je izgrađena benzinska stanica (superficies solo cedit) nije uneseno u temeljni kapital tužitelja (jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza), slijedom čega navedena nekretnina nije prešla u tužiteljevo vlasništvo sukladno zakonu o pretvorbi tužitelja kao javnog poduzeća po Zakonu o osnivanju javnog poduzeća I. – I., a takvo utvrđenje i zaključak nižestupanjskih sudova revizijskim navodima tužitelja nije doveden u sumnju. Pri tome valja napomenuti da se revidentovi navodi u tom pravcu zapravo svode na činjenične prigovore, a što u reviziji (kako je već naprijed istaknuto) nije dopušteno.

 

Utoliko je, dakle, pravilna ocjena i zaključak nižestupanjskih sudova da konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja na spornoj nekretnini temeljem Zakona o osnivanju javnog poduzeća I. (lex specialis).

 

Također, pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju nisu ostvarene niti pretpostavke za stjecanja tužiteljeva prava vlasništva u smislu odredaba čl. 363. st. 2., čl. 364. st. 6. u vezi sa čl. 367. i čl. 369. ZVDSP-a, kojima je regulirana pretvorba prava korištenja i raspolaganja u privatno vlasništvo.

 

To stoga, što se odredbe čl. 360.-365. ZVDSP-a ne odnose na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društveno-političke organizacije, na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranim, a sada oslobođenim područjima Republike Hrvatske (čl. 390. ZVDSP-a).

 

Osim toga, Zakonom o izmjenama i dopunama ZVDSP-a („Narodne novine“, broj 79/06) iza čl. 390. dodan je čl. 390. a koji glasi: „Trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganje društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva“.

 

Dakle, s obzirom na navedene odredbe ZVDSP-a tužitelj niti po osnovi pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo u smislu tih odredaba ne može postati vlasnikom predmetne nekretnine jer mu nedostaje isti, već ranije spomenuti uvjet - vrijednost predmetne nekretnine nije procijenjena u kapital društva, odnosno tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je vrijednost predmetne nekretnine (zemljišta i zgrade) unesena u bilancu stanja na dan 30. rujan 1990.

 

Naposljetku, pravilno se u obrazloženju pobijane presude navodi da tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva temeljem pravnog pravila iz paragrafa 418. bivšeg OGZ-a, prema kojem pošteni graditelj na tuđem zemljištu stječe pravo vlasništva. To stoga jer se taj institut ne odnosi na građenje na zemljištu u društvenom vlasništvu, već na zemljištu koje je u privatnom vlasništvu.

 

Iz navedenih razloga pravilno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj niti po jednoj od spomenutih pravnih osnova nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine. Stoga suprotna razlaganje revidenta u reviziji nemaju osnove i ne mogu se prihvatiti.

 

U odnosu na revizijski navod da u konkretnom slučaju nije riječ o cestovnom zemljištu te da u tom pravcu nije bilo zapreke stjecanja prava vlasništva, za ukazati je da su ti navodi revizije neodlučni jer iz prije navedenih razloga tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva.

 

Ostali pak navodi revidenta (da su sve druge benzinske postaje na području grada Pule i Istre upisane kao vlasništvo tužitelja) nisu relevantni za odluku u ovome sporu.

 

Slijedom izloženog, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je  na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 1. rujna 2015.