Broj: Us-6063/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Jasminke Jenjić i Lidije Rostaš-Beroš, članica vijeća, te više sudske savjetnice Jadranke Jelić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja V. K. iz P., kojeg zastupa punomoćnik S. D., odvjetnik iz P., protiv rješenja tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak, Z., klasa: UP/II-410-20/10-01/2564, urbroj: 513-04/11-2 od 18. ožujka 2011., u predmetu razreza poreza na promet nekretnina, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2015.

p r e s u d i o   j e

Tužba se odbija.

Obrazloženje

              Osporenim rješenjem tuženog tijela odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Porezne uprave, Ministarstva financija, Područnog ureda P., Ispostave P., klasa: UP/I-410-20/06-01/4238, urbroj: 513-07-18/05-2010-4 od 19. veljače 2010., kojim mu je utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 2.122.553,00 kn te razrezan porez na promet nekretnina u iznosu od 106.127,65 kn.

              Tužitelj je osporio navedeno rješenje pravovremenom tužbom iz svih razloga propisanih odredbom članka 10. stavka 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima. Prvenstveno ističe da porezna tijela pogrešno utvrđuju da je ugovor o uspostavi etažnog vlasništva od 4. kolovoza 2006. između suvlasnika predstavljao istovremeno način razvrgnuća suvlasničke zajednice, zatim da je u trenutku sklapanja tog ugovora već bila formirana novonastala kč. 387/1 k.o. P., te se iz tih suvlasničkih omjera izvlači osnova za poreznu obvezu. Porezna tijela zanemaruju činjenicu da je novonastala građevina nastala građenjem svakog sudionika u izgradnji za sebe i to upravo u omjerima izraženim u točki 2. ugovora o uspostavi etažnoga vlasništva slijedom čega ne postoji porezna obveza za  tužitelja, odnosno eventualno se može govoriti o oporezivanju  veće zemljišne površine nekretnine ali ne i o građevini koja bi podlijegala poreznoj obvezi.

              Tužitelj iznosi historijat gradnje nekretnine u pitanju pa navodi da je samostalno, svojim sredstvima i u svom angažmanu izgradio lijevi dio građevine gledajući od juga prema sjeveru, a ostala dvojica investitora su gradili za sebe desni dio građevine. Sukladno tome izvršili su etažiranje kao u točki 2. ugovora, a u dokaz svojih tvrdnji prilaže građevinsku dozvolu od 28. listopada 2004., tlocrt stambenog objekta, fotografije faza gradnje te predlaže saslušanje ugovornih strana.

              Nadalje tužitelj ukazuje na ugovor o zajedničkoj gradnji od 26. travnja 2004. sklopljen sa suinvestitorima, ugovor o objedinjavanju katastarskih čestica radi formiranja građevne čestice, ugovor o uspostavi etažnog vlasništva od 4. kolovoza 2006., pa drži da analizom navedenih ugovora i drugih predloženih dokaza, te jasno izraženom voljom stranaka proizlazi da je stekao posebni dio zgrade vlastitim građenjem.

              Posebno, tužitelj ističe da porezna tijela pogrešno tumače odredbu članka 53. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima jer suvlasnici u ovoj stvari nisu imali namjeru uspostavom etažnog vlasništva vršiti diobu suvlasništva odnosno razvrgnuti suvlasničku zajednicu već samo utvrditi faktičko stanje radi provedbe kroz zemljišne knjige, pa slijedom iznesenog predlaže da Sud tužbu uvaži i poništi osporeno rješenje.

              Tuženo tijelo, dostavljajući spise predmeta, protivi se tužbi pozivom na razloge osporenog rješenja s prijedlogom za odbijanje tužbe kao neosnovane.

              Tužba nije osnovana.

              Ocjenjujući zakonitost osporenog akta na osnovi sadržaja spisa predmeta te u okviru navoda i razloge tužbe Sud nalazi da je tuženo tijelo u cijelosti pravilno postupilo kada je odbilo tužiteljevu žalbu.

              Naime, u predmetu je sporno da li ugovor o uspostavi etažnog vlasništva od 4. kolovoza 2006. sklopljen između tužitelja, V. I. iz R. i H. Đ. iz Z. podliježe oporezivanju u smislu odredbi Zakona o porezu na promet nekretnina.

              Prema odredbi članka 4.  Zakona o porezu na promet nekretnina predmet oporezivanja je promet nekretnina, a to je svako stjecanje vlasništva nekretnine posebno. Prema stavku 2. članka 4. stjecanjem nekretnine smatra se kupoprodaja, zamjena, nasljeđivanje, darovanje, unošenje i izuzimanje nekretnine iz trgovačkog društva, stjecanje nekretnina u postupku likvidacije ili stečaja, stjecanje na temelju odluke suda ili drugog tijela, te ostali načini stjecanja nekretnina od drugih osoba.

              Prema odredbi članka 11. koja regulira opća porezna oslobođenja, u  točki 8., propisano je da osobe koje stječu posebne dijelove nekretnine razvrgnućem suvlasništva ili pri diobi zajedničkog vlasništva nekretnina, do iznosa vrijednosti njihovog suvlasništva, odnosno zajedničkog vlasništva, ne plaćaju porez na promet nekretnina.

              Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj zajedno sa V. I. i H. Đ. temeljem Ugovora o zajedničkoj gradnji od 26. travnja 2004. na nekretninama popisanim u članku 1. Ugovora kojeg su vlasnici nekretnina u određenim dijelovima, ugovorio da će kao suinvestitori zajednički izgraditi objekt s time da će svoje međusobne odnose u pogledu tog objekta riješiti posebnim ugovorom. U spisu predmeta se nalazi građevinska dozvola Ureda državne uprave u I. županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, Odsjek za graditeljstvo, klasa: UP/I-361-03/04-01/00302, urbroj: 2163-04-03-04-6 od 28. listopada 2004., kojom je u točki 1. izreke dozvoljeno tužitelju, V. I. ih R. i H. Đ. iz Z. kao investitorima gradnja višestambene građevine na zemljištu na kčbr. 387/6, 387/2, 387/16 i 387/17 k.o. P. u naselju P. zona M. prema glavnom projektu koji sadrži arhitektonski projekt, građevinski projekt i projekt elektroinstalacije.

Nadalje, Ugovorom o uspostavi etažnog vlasništva od 4. kolovoza 2006. tužitelj, V. I. iz R. i H. Đ. iz Z. su u točki II. ugovora izjasnili svoju volju da sa suvlasničkim dijelovima nekretnine opisane u točki I. tog ugovora uspostave etažno vlasništvo, odnosno da sa svojim suvlasničkim dijelovima povežu vlasništvo posebnih dijelova zgrade na način da svaki od suvlasnika postane vlasnikom posebnog dijela zgrade označenog u planu posebnih dijelova zgrade izgrađenog od ureda ovlaštenog arhitekta N. M. iz P. Prema točki 1. članka II. ugovora tužitelj je utvrđen samovlasnikom posebnih dijelova zgrade kako je to navedeno u ugovoru, a za koje je naznačeno da odgovaraju suvlasničkom dijelu zgrade.

              Odredbama članaka 47. do 56. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" 91/96., 68/98., 137/98., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/09., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.) regulirano je pravo na razvrgnuće suvlasništva ostvarivanje prava na razvrgnuće, način razvrgnuća, način sudskog razvrgnuća, pravo na razvrgnuće isplatom, razvrgnuće suvlasništva na nekoliko stvari, razvrgnuće uspostavom etažnog vlasništva, zatim su regulirani troškovi razvrgnuća, pravni učinci razvrgnuća i utjecaj razvrgnuća na tuđa prava.

Prema odredbi članka 53. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ako suvlasnici suglasno odluče da će umjesto diobe nekretnine svoja suvlasnička prava ograničiti tako što će sa određenim idealnim dijelom povezati vlasništvo posebnog dijela suvlasničke nekretnine (uspostaviti etažno vlasništvo), uzima se da je to njihova odluka o načinu razvrgnuća pa se na odgovarajući način i dalje primjenjuju pravila o razvrgnuću.

S obzirom da iz Ugovora o uspostavi etažnog vlasništva od 4. kolovoza 2006. jasno proizlazi volja tužitelja i njegovih suvlasnika da na suvlasničkim dijelovima nekretnine uspostave etažno vlasništvo, odnosno da sa svojim suvlasničkim dijelovima povežu vlasništvo posebnih dijelova zgrade na način da svaki od suvlasnika postane vlasnikom posebnog dijela zgrade, proizlazi da je bez obzira na tužiteljevo viđenje stvari i njegovo tumačenje zakona, došlo do razvrgnuća suvlasništva jer su tužitelj i njegovi suvlasnici stekli samostalno vlasništvo na određenim dijelovima nekretnine. Stoga su, po ocjeni ovog Suda, pravilno porezna tijela primijenila materijalni propis – Zakon o poreza na promet nekretnina jer je tužitelj stekao samostalno vlasništvo koje je u nerazmjeru sa njegovim idealnim dijelom koji je ranije imao u suvlasničkoj zajednici.

Naime, prema odredbi članka 55. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja regulira pravne učinke razvrgnuća, svaki suvlasnik koji je sudjelovao u razvrgnuću stječe na temelju sporazuma o razvrgnuću (ili temeljem pravomoćne odluke suda o razvrgnuću) na zakonom određeni način pravo vlasništva ili neko drugo pravo izvodeći ga od onog suvlasničkog dijela s kojim je sudjelovao u tom razvrgnuću, a koje mu istodobno prestaje. Stoga je upravo ostvarena porezna obveza tužitelja po osnovi stjecanja  vlasništva nekretnine u smislu odredbe članka 11. točke 8. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" 69/97., 26/00., 127/00., 153/02. i 22/11.). Tužitelj i njegovi suvlasnici su nesporno bili suvlasnici u idealnim dijelovima koje se su temeljem ugovora o uspostavi etažnog vlasništva pretvorili u samostalno vlasništvo na dijelovima nekretnine, a što su upravo pravni učinci razvrgnuća suvlasništva koje stjecanje vlasništva u poreznom smislu nije oporezivo do omjera idealnog dijela iz kojeg se izvodi, a preko toga omjera podliježe oporezivanju.

              Na osnovi izloženog ne nalazi se povreda zakona na štetu tužitelja te se tužba odbija u smislu odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 53/91., 9/92. i 77/92.) koji se primjenjuje u vezi s odredbom članka 90. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12. i 152/14.).

U Zagrebu 19. ožujka 2015.