Broj: Pž-7680/12

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Mirne Maržić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. d.d. u stečaju, OIB …, I., kojeg zastupa punomoćnik Ž. C., odvjetnik u V., protiv tuženika M. F., L., kojeg zastupaju punomoćnici M. S. i J. Č., odvjetnici u V., radi trpljenja uknjižbe založnog prava, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-647/11-11 od 1. lipnja 2012., u sjednici vijeća održanoj 20. svibnja 2015.

p r e s u d i o   j e

Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-647/11-11 od 1. lipnja 2012. u točki 1. i 2. njene izreke.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi: „Tuženik M. F. dužna je trpjeti uknjižbu založnog prava u korist tužitelja I. d.d. u stečaju radi osiguranja iznosa od 88.884,90 kn na svojoj nekretnini upisanoj u čk. br. 2970 u naravi prodavaonice u B. koja se sastoji od prodajnog, skladišnog i sanitarnog prostora od 126 m2 u prizemlju zgrade upisane u zk. ul. 1909 k.o. L. Općinskog suda u Varaždinu zemljišnoknjižnog odjela I.. Tuženik je dužan naknaditi iznos parničnog postupka tužitelju sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“ (točka 1. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.680,00 kn u roku od osam dana (točka 2. izreke). Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 420,00 kn (točka 3. izreke).

              Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud odlučio kao u točki 1. izreke pobijane presude jer je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare s obzirom na to da je utvrdio da se ovdje radi o parnici za ispunjenje ugovora, odnosno o obveznopravnom zahtjevu da tuženik trpi uknjižbu založnog prava, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku. Sud je utvrdio da se Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama glede prodaje poslovnog objekta, zemljišta i opreme od 3. studenoga 1995. tuženik obvezao da danom potpisa ugovora dozvoljava predlagatelju uknjižbu prava zaloga, pa je utvrđeno da je zastarni rok za izdavanje tabularne isprave počeo teći prvog dana nakon sklapanja ugovora odnosno 4. studenoga 1995., slijedom čega je zastarni rok istekao 4. studenoga 2000., a tužitelj je tužbu podnio 27. svibnja 2011. Osim toga, sud utvrđuje da je u cijelosti zastarjelo i tužiteljevo potraživanje radi čijeg osiguranja bi tuženik bio dužan trpjeti uknjižbu založnog prava pa da stoga tužitelj više ne može tražiti niti naplatu zastarjele tražbine, a niti njeno osiguranje uknjižbom založnog prava u zemljišnoj knjizi. Stoga sud smatra da su bespredmetni navodi tužitelja izneseni u tužbi da bi nakon uknjižbe založnog prava mogao naplatiti svoju tražbinu s osnove kupovnine iz predmetnog zaloga. Odluku o trošku iz točke 2. izreke pobijane presude sud je donio na temelju odredbe iz čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. 

              Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer nije uzeo u obzir odredbu iz čl. 339. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj pravo založnog vjerovnika ne zastarijeva. Osim toga, ističe da predmetom rasprave ne može biti pitanje da li je tužitelj naplatio svoje potraživanje prema tuženiku jer je predmet ovog spora postojanje i uknjižba stvarnog prava – prava zaloga na nekretnini tuženika u korist tužitelja. Konačno navodi da je sud pogrešno primijenio odredbe o zastari koja vrijedi za obvezne odnose, a predmet spora nije obvezno pravo. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da ovaj sud usvoji tužbeni zahtjev.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Neosnovano žalitelj smatra da je ovdje relevantna odredba iz čl. 339. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 – dalje: ZV). Naime, navedena odredba se ne odnosi na zahtjev za stjecanje založnog prava već na zahtjev za poštovanjem već stečenog založnog prava. U konkretnom slučaju tužitelj na temelju Ugovora o međusobnim pravima i obvezama glede prodaje poslovnog objekta, zemljišta i opreme od 3. studenoga 1995. nije stekao založno pravo na tuženikovoj nekretnini koja je predmetom ovog spora jer se u skladu s odredbom iz čl. 64. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91), koji je važio u vrijeme sklapanja tog ugovora, na temelju pravnog posla hipoteka stječe upisom u javnu knjigu, odnosno jer se u smislu čl. 309. st. 1. ZV-a dobrovoljno ugovorno založno na nekretnini (dobrovoljna ugovorna hipoteka) stječe uknjižbom tog prava u zemljišnu knjigu. Tužitelj svoje pravo zaloga nikad nije uknjižio u zemljišnoj knjizi. Stoga tužitelj nije stekao založno pravo pa se ne može govoriti o tome da njegov zahtjev predstavlja stvarnopravni zahtjev odnosno zahtjev kojim bi se štitilo njegovo stvarno pravo – založno pravo. Naprotiv, tužiteljev zahtjev usmjeren je na stjecanje valjane tabularne isprave na temelju koje će u zemljišne knjige moći uknjižiti svoje založno pravo na tuženikovoj nekretnini. Stoga se radi o obveznopravnom zahtjevu koji se temelji na tuženikovoj obvezi iz Ugovora koji su stranke sklopile (točka II. Ugovora – list 4. spisa), da dozvoli prodavatelju da uknjiži svoje pravo zaloga na njegovoj nekretnini.

              Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište prvostupanjskog suda prema kojem zahtjev za obvezivanje tuženika na trpljenje uknjižbe založnog prava tužitelja predstavlja obveznopravni zahtjev koji zastarijeva i na koji se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01).

Dio rješenja o troškovima postupka prema kojem tuženik ima pravo na trošak parničnog postupka nije posebno osporavano, a ovaj sud ocjenjuje da je o tom tuženikovom zahtjevu odlučeno pravilnom primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

U Zagrebu 20. svibnja 2015.